Ništa, osim najočitijih tiskarskih grešaka, nisam mijenjao, a tako reći svako slovo sam provjerio u usporedbi s izvornikom, papirnatom knjigom, kojoj je ovaj elektronički prijevod na taj način skoro sasvim identičan. (Izuzetci su moje, nadam se rijetke, greške u tipkanju, te moji ispravci tiskarskih grešaka izvornika i malo ili nimalo što drugo.)

Sâm redoslijed teksta se dakle podudara s onim u papirnatoj knjizi. Stranice su ovdje odvojene horizontalnim linijama po cijeloj širini. U izvorniku nezapisane stranice naznačene su u uglatim zagradama, "[" i "]".

Ovo je inačica:

0.90

Datoteka se zato izvorno i zove:

BenigarStepinac-0.90.htm

Odakle god da si dobio (ste dobili) ovu elektroničku knjigu, želiš li znati radi li se o tekstu kakav sam ja večeras 1. veljače dovršio (ako stignem, ako ne, onda ću valjda stići sutra u sitne predjutarnje sate), možeš usporediti md5sum (vrsta kontrole inačice, verzije neke datoteke, pogodna upravo za ovakve svrhe) te datoteke sa md5sum vrijednošću koju sam ja postavio negdje na www.exDeo.com, uz istu ovu inačicu ove knjige (to se može samo po dovršetku datoteke).

Ne znaš što je md5sum, a nemaš koga pitati? Utipkaj md5sum ili md5 u tražilicu na internetu, nađi i prouči.

Ovaj svoj posao napravio sam za Hrvatsku Crkvu... barem za one malene u njoj poput mene.

Svijestan sam da postoji novo izdanje ove knjige, nedavno objelodanjeno... ali tu knjigu još nisam kupio. Učinit ću to, jer sljedeći put želim saznati o Kardinalu Stepincu i ono što moja posuđena, skenirana, i optički-znakovno-prepoznata (engl. OCR) knjiga, obrađena uz pomoć emacs editora na linuxu ("linux from scratch"), ne sadrži, jer najnovije izdanje ove knjige mora da je vrlo dobro upotpunjeno i greške vrlo savjesno ispravljene.

Molim nadležne u Crkvi, kao i u našoj ...zaista samo koliko-toliko pravnoj državi, da dopuste ovu elektroničku knjigu u javno, neprofitno vlasništvo ove naše premalo poštivane Hrvatske Crkve, u vlasništvo svakog njezinog običnog vjernika koji bi htio ovu knjigu čitati.

Naime ovo izdanje knjige je jako odavno van tiska i tko zna koliko malo primjeraka još postoji! A tko zna što li se dogodilo s izdavačem do danas? S piscem, Ocem franjevcem Aleksom Benigarom? S tim mislima u duši ponadao sam se, upuštajući se u ovaj dogotrajni rad, da pravne prepreke, ako uopće postoje, ne bi smjele biti ozbiljnije prirode... I dalje se nadam da nisu...

Jer ova inačica je prikladna za tiskanje na običnom pisaču kakva mnogi imaju uz svoja računala! Ipak vrlo je obimna, treba znati...

Bit će sigurno i onih koji će, pročitavši je, poželjeti štedjeti za novo bolje papirnato izdanje iz knjižare, baš kao što ću i ja! A koji si ne bi mogli priuštiti da kupe knjigu, u ovoj Hrvatskoj malobrojnih bogatih sebičnih i brojnijih siromašnih, ipak će si možda moći priuštiti primjerak ove elektroničke knjige, uz pomoć svojih prijatelja koji posjeduju računalo i pisač.

Radio sam više od mjesec napornih dana (barem 12-tak sati dnevno) samo na ovom elektroničkom prijevodu. To je također bilo potpuno financijski neproduktivno vrijeme.

Želite li pomoći ovakve i slične moje projekte za katoličku vjeru, upoznajte moj rad kroz moj websajt, gdje možete naći i pojedinosti kako možete pomoći:

www.exDeo.com

Neka vas sve blagoslovi naš divni Kardinal Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac!

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Slijedi izvorni tekst knjige.

[0]

ZIRAL - ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

ZIRAL, hrvatska međunarodna izdavačka zajednica, ima za cilj omogućiti Hrvatima po svijetu da lakše dođu do dobre knjige. Pružajući im knjige na hrvatskom jeziku, ZIRAL želi u njima dati — preko probranih pisaca i stručnjaka — odgovore na goruća pitanja, koja danas zaokupljaju hrvatskog čovjeka, i omogućiti mu da bolje upozna i zavoli svoju povijest, jezik, kulturu, vjeru i Slobodu Hrvatskog Naroda.

KNJIGE DO SADA OBJAVLJENE

• REDOVITA IZDANJA:

1. L. KORDIĆ, Livade snova i vjetrova, 1. izdanje 1970; 2. izd. 1974. Str. 78. Dol. 2, ukoričeno 3.

2. L. KORDIĆ, Plime neizmjerja. Izabrane pjesme, 1970. Str. 120. Dol. 2.

3. M. VIDOVIĆ, Ribnjak Betezda. Pripovijesti, 1971. Str. 204. Dol. 2.

4. F. NEVISTIĆ, Temelji demokracije, 1971. Str. 274. Dol. 3.

5. K. VASILJ, Sloboda i odgovornost, 1972. Str. 356. Dol. 4, ukoričeno 5.

6. P. KORDIĆ, Slavoluk vrh ruševina, 1972. Str. 318. Dol. 4, ukoričeno 5.

7. D. MANDIĆ, Crvena Hrvatska. Drugo, upotpunjeno i prošireno izdanje. 1972. Str. 356. Dol. 4, ukor. 5.

8. D. MANDIĆ, Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Prvo izd. 1972 - iscrpljeno.

9. J. PRPIĆ, Posljednji svibanj, 1973. Str. 104. Dol. 4, ukor. 5.

10. Hrvatska iseljenička lirika, priredio L. KORDIĆ, 1974. Str. 250. Dol. 2. ukor. 3.

[1]

ALOJZIJE STEPINAC

Hrvatski kardinal

[2]

ZIRAL

ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

Izvanredna izdanja

Knjiga 14: ALEKSA BENIGAR, Alojzije Stepinac, Hrvatski kardinal

Glavni urednik: Vinko D. Lasić

[3]

O. ALEKSA BENIGAR

ALOJZIJE STEPINAC

Hrvatski kardinal

ZIRAL

ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

RIM 1974

[4]

Cum permissu superiorum — omniaque caetera ad normam legum ecclesiasticarum fatentur

© ZIRAL

[5]

POPRATNO SLOVO

Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, hrvatski kardinal, svojim svetim životom i apostolskim radom u vrlo burno vrijeme Hrvatskog Naroda i uopće svijeta, postao je tako istaknuta osoba, koja, makar tijelom već davno u grobu, nužno zahtijeva da se o njemu sazna sva istina.

Ne možemo biti zadovoljni glasom zvona samo jednog zvonika kojeg zvuk ide samo u jednom pravcu. Hrvatski Narod želi saznati punu istinu o svakom svome sinu i kćeri, a poglavito o ovako istaknutim ljudima, o kojima ne šute užareni jezici ni drugih naroda.

U ruke nam je dospio ovaj životopis Alojzija Stepinca, u kojem pisac želi prikazati samo istinu i to punu istinu bez prešutnih jazova i bez preskakivanja s brijega na brijeg.

Pisac, Aleksa Benigar, hrvatski franjevac i dugogodišnji misijonar u Kini, daleko je bio od svih događaja za vrijeme golemih političkih preobraćaja, kroz koje je u zadnje vrijeme prošao Hrvatski Narod. Mnogo je godina proučavao veliko mnoštvo isprava, koje se odnose na Stepinca, s nakanom da čitatelju pruži zaokružen njegov životopis. Benigar je posve slobodan od osobnih sklonosti prema ovoj ili onoj strani u prijepornim stvarima, ali ima iskrenu nakanu i odvažnost reći istinu onakvu, kakva zrači iz pronađenih isprava i povijesnih činjenica, bez uvrede bilo kome.

Uvjereni smo da je on u tome vrlo uspio, koliko su mu to dopuštale pronađene isprave i vjerodostojni iskazi i dokazi. Sad imamo pred sobom prvi zaokružen i potpun životopis Alojzija Stepinca, suvremenog hrvatskog zatočnika vjere i domovine, životopis osnovan na povijesnim dokazima i činjenicama.

Radosni smo, što možemo hrvatskim čitateljima u domovini i širom svijeta pružiti ovu slobodnu riječ o Stepincu. Jer, makar

6

6 A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

da je uspomena na njega još prekrivena debelim gunjem šutnje, na kojeg četiri roglja stoji oružana straža nasilja, ipak duh se ne da sputati niti u kakve lonce zatvoriti. Duh slobode i istine mora prije ili kasnije odnijeti pobjedu nad bilo kakvom silom. A Stepinčev duh čisti je duh slobode, koji je i u najgušćoj tami protivština i progona visoko držao zublju istine na svim poljima njezine djelotvornosti. Ovaj Stepinčev duh istine i nezarobljive slobode govori neprestano i potiče nas na ustrajnu odvažnost. Njegov sveti lik siguran je svjetionik onima, koji Boga iskreno traže. Hrvatskom Narodu on je učitelj i putokaz nesebičnog i djelotvornog rodoljublja, koje će prije ili kasnije sigurno doći do svoje samostalne države, kako on to svjedoči u svojoj oporuci Hrvatskom Narodu.

ZIRAL

[7]

KRATICE

8

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

[9]

PREDGOVOR

O Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu, hrvatskom metropoliti, kardinalu rimske Crkve i hrvatskom kardinalu, napisano je nakon njegove smrti (10. veljače 1960) pa do danas dosta, mnogo više na stranim jezicima negoli na hrvatskome. Ipak još nije napisano toliko da bi njegov životopis i njegovo izvanredno djelo bilo dovoljno osvijetljeno i svijetu dobro poznato.

Pisali su o njemu njegovi štovatelji i njegovi protivnici, odnosno protivnici njegovih vjerskih, kršćanskih i ljudskih načela. Kao što je bio u stvarnosti, tako je i u svim tim spisima prikazan različito, oprečno. On je zbilja kao kamen međaš, koji dijeli duhove, kamen protuslovlja.

Neki su ga optuživali da nije kao nadbiskup pravodobno i odlučno ustao protiv stanovitih zločina, koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata događali po svoj Europi pa tako i u pojedinim krajevima Hrvatske, dok su mu drugi istovremeno predbacivali da je bio sklon partizanima — komunistima. Nekima nije bio dosta djelotvoran u nadbiskupiji, a nekima je bio pristaša čak rasizma (1). Jugoslavenski komunistički sud osudio ga je na 16 godina tamnice i prisilnog rada (naravno «u ime naroda») zbog tobožnjega «surađivanja s okupatorom» i zbog «rada protiv države» (2). No, međutim, zanimljivo je da taj isti narod, Hrvatski Narod, u ime kojeg je tobože osuđen, smatrao ga je i smatra ga svojim duhovnim pastirom, Božjim čovjekom,

(1) Gl. propovijed nadbiskupa Stepinca na svršetku pokorničke procesije, 31. listopada 1943. U NAZ: Pismohrana kard. Stepinca.

(2) Sudenje, str. 219 245 261 sl. - Nadbiskupov zaključni govor na suđenju, 3. listopada 1946.

10

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svecem i uzornim rodoljubom, koji se pun neslomive vjere i žarke ljubavi žrtvovao za duhovno i vremenito dobro svog naroda.

Ali prema tim spisima Stepinac je postao ne samo kamen protuslovlja, nego i kamen putokaz, grad na gori, svjetionik iz kojega prosijeva neugasivo i sigurno svjetlo svim ljudima, bez razlike narodnosti, koji za svoj životni put uzimaju nepromjenjiva razumska i vjerska načela. On svojim velikim likom prelazi granice i slavu jedne narodnosti, jer ga je njegovo neustrašivo svjedočanstvo, koje je zapečatio svojim mučeništvom i smrću, učinilo sveopćim uzorom i izgledom.

No, uza sve to Stepinac ostaje putokaz, uzor i snaga u prvom redu narodu iz kojeg je nikao, Hrvatskom Narodu, kojega je ljubio do kraja. Svaka tegoba, rana i bol Hrvatskog Naroda postala je njegova tegoba, rana i bol. On je to očitovao svim svojim životom, a to je i riječima izrekao u više prigoda. U vrijeme svog krašićkog zatočeništva dobivao je ponekad u ruke neke hrvatske smotre i novine iz inozemstva. Pregledao bi ih, a jednom zgodom izreče svoju opasku (3):

«Dobro mi dođe za orijentaciju svaki ovakav članak. Ima tu utješnih stvari, ali je i bolno, što su naši vani tako nesložni. Dva Hrvata — tri stranke. Jedni druge optužuju i teško zaboravljaju pogrješke jedni drugima, a oni se opet pozivaju na mene i svi me navlače na svoju stranu. Kao biskup nisam bio ni HSS-ovac, ni ustaša, ni pučkaš. Interes naroda branio sam i branit ću, a politiku kao takvu ostavljam drugima. No, boli me, kad vidim, kako se neprijatelji upravo vesele toj našoj neslozi i potpiruju je».

Nemamo još životopisa prikazana u cijelosti o ovome izvanrednome hrvatskom velikanu, koji u današnje vrijeme posve jedinstveno svjedoči za vrijednosti duha i vjere, koji stoji na čelu čitavog mnoštva bezimenih i poznatih mučenika bezbožnog materijalizma.

Dok je već davno uveden proces za beatifikaciju pape Pija XII i Ivana XXIII, koji su Stepinca slavili kao sveca i mučenika i, tako reći, kanonizirali ga, opasnost je da nas drugi narodi ne optuže da mi Hrvati ne znamo cijeniti svoje velikane ili se stra-

(3) VD II 267. - Ja naglasio kosim slovima. A. B.

11

PREDGOVOR

šimo dignuti njihov stijeg pod kojim su oni dali svoj život. Da se to ne bi dogodilo, nadamo se da će pomoći ovaj pokušaj potpunog — koliko je zasad moguće — i na vjerodostojnim povijesnim izvorima napisanog životopisa.

Nakon smrti kard. Alojzija Stepinca više me je prijatelja nagovaralo da napišem njegov životopis. Veličina samog kardinala i osobito zamršene prilike, u kojima je živio i djelovao, a koje nažalost traju sve do danas, na prvi mah su me zaustavile. Stavljao sam si pitanja: Hoću li moći u ovim okolnostima i pri mojoj zaposlenosti doći do vjerodostojnih izvora i stvarnih dokaza, koji nepristrano prikazuju osobu pokojnog kardinala? Hoću li, nakon moga izbivanja iz domovine tamo od g. 1928, moći sustavno dotjerati prikaz onoga što nađem u tim ispravama? Usprkos ovim početnim kolebanjima odvažno sam se napokon prihvatio ovog teškog i odgovornog posla, jer sam smatrao da su ona ustrajna nagovaranja mojih prijatelja izraz Božje volje, a k tome se na kraju pridružio i izraz volje vrhovnog starješine franjevačkog reda.

Kroz punih osam godina brižno sam i s ljubavlju sabirao isprave i sve moguće podatke. Iskoristio sam građu nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, kardinalovu osobnu pismenu ostavštinu, oveći broj pismenih svjedočanstava osoba, koje su ga dobro poznavale i s njime surađivale, te više usmenih saopćenja od vjerodostojnih osoba, koje su bile s njim u dodiru. Sabrao sam o njemu podatke iz Katoličkog lista, iz Službenog vjesnika zagrebačke nadbiskupije, iz raznih smotra i novina, iz knjiga u kojima sam mogao naći vjerodostojna svjedočanstva. Uspjelo mi je sabrati priličan broj njegovih privatnih pisama. Mnogo je njegovih pisama bilo, nažalost, uništeno prema izričitoj njegovoj želji u onim teškim prilikama terora i progona.

Među osobito vrijedne izvore ubrajam pet svezaka Dnevnika Josipa Vranekovića, krašićkog župnika i dekana, kod koga je Kardinal sproveo u zatočeništvu zadnjih devet godina. Počeo ga je pisati 24. studenog 1951, a završio 2. siječnja 1960. Činjenice je zapisivao vremenskim redom, kako su se i događale. A bilježio je također podatke iz pređašnjeg kardinalova života: iz djetinjstva, đačkog doba i vojništva u vrijeme prvog svjetskog rata, kako mu ih je on sam prigodice u nevezanom razgovoru pripovijedao. Kako pri tome Vraneković nije redovito davao svojih sudova ni primjedbi, njegov je Dnevnik od neprocjenjive

12

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vrijednosti za upoznavanje života i ličnosti pokojnog hrvatskog kardinala (4).

Htio sam imati uvid i u izvorne isprave, koje se nalaze u vatikanskom arhivu papina državnog tajništva, ali, prema važećim propisima, još nije za to vrijeme.

Nije mi bilo moguće proučiti ono što se nalazi u državnim arhivima kraljevske Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske i komunističke Jugoslavije. No, mislim, da za ovaj životopis to nije odveć velik propust, jer što je tu bilo važno, uglavnom je objavljeno u raznim knjigama.

Nakon svega pomnog istraživanja, toliko je sabranih isprava i tako su važne, da se može sastaviti i predstaviti posve zaokružen i potpun životopis hrvatskog kardinala Stepinca.

Sabrano gradivo počeo sam obrađivati 15. listopada 1968, u nadi da ću ga tijekom pisanja moći još više upotpuniti.

Da ispravno shvatim osobu zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog kardinala Stepinca, morao sam dobro proučiti prilike, u kojima je živio i djelovao, a koje ja osobno nisam proživljavao. Tražeći golu istinu i nepristrano ispitujući pojedine događaje,

(4) Na posljednjem dijelu životnog puta kardinala Stepinca, na kojem je prošao križni put božanskog Spasitelja i kad mu je tijelo pod teškim duševnim pritiskom počelo malaksati, Providnost mu je kao suputnika i pomagača dodijelila Josipa Vranekovića, koga možemo s punim pravom smatrati šimunom Cirencem našega velikog Patnika. Ovaj je svećenik shvatio važnost svoje uloge u zadnjim bitkama, što ih je kroz devet posljednjih godina života morao voditi hrvatski kardinal. Vraneković je velikodušno i neštedimice u tu borbu uložio i utrošio sve svoje duševne i tjelesne snage, sve svoje sposobnosti i sva inače skromna materijalna sredstva.

Nije li nemila i neizlječiva bolest — rak limfnih žlijezda — koja je zahvatila njegov organizam, kad je bio u naponu snage i zrelosti, došla kao neki nastavak i nadopuna životne žrtve kardinala Alojzija? Nije li ta bolest bila nužna posljedica svega onoga, što je kroz posljednjih deset godina zajedno s kardinalom onako junački pretrpio? Nije li Gospodin htio, da i u ovom slučaju dođe do ostvarenja ona njegova poznata riječ, koju je kardinal Alojzije volio na sebe primjenjivati, a glasi: «Kad učinite, što ste bili dužni, kažite: Beskorisne smo sluge» (Lk 17, 10).

Zato odajemo na ovom mjestu priznanje plemenitoj svećeničkoj duši Josipa Vranekovića, kojemu ujedno posmrtno zahvaljujemo, što nam je u svom Dnevniku ostavio bogato gradivo, bez kojega bi mnoge pojedinosti iz života Kardinalova pale u zaborav, a nama je izvrsno poslužilo u izrađivanju ovog životopisa. Ni njega danas više nema među živima. Kardinala je samo za par godina preživio. Umro je iscrpljen borbama i bolešću, 26. srpnja 1964, u 45. godini života u Krašiću, i na tamošnjem groblju je svečano sahranjen. Do groba ga je otpratio sam zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Šeper s pomoćnim biskupom Franjom Kuharićem, 95 svećenika i 4.000 vjernika. Ondje njegovo tijelo počiva uz smrtne ostakle kardinalovih roditelja i pokojnoga župnika, koji je kardinala krstio, čekajući slavno uskrsnuće.

13

PREDGOVOR

proučavajući sve ondašnje prilike, došao sam do zaokružena i ujednačena pregleda činjenica i zbivanja onoga vremena. Ogledavši u tako dobivenom okviru život i djelovanje Stepinca, prvaka Crkve među Hrvatima, tek tada me je zabliještio svojom veličinom njegov lik. Stoga sam pred neka razdoblja kardinalova života stavio sažet pregled ondašnjeg povijesnog i političkog stanja, ne s nakanom da opišem nedavnu hrvatsku prošlost, što i nije zadaća ovog životopisa, nego da njom uokvirim držanje i postupke našeg velikog Pokojnika. Učinio sam to u nadi, da će i čitaoci na taj način dobiti potpuniju sliku veličine i važnosti Alojzija Stepinca za život Crkve, a posebno katoličke Crkve u Hrvatskom Narodu.

Pri pisanju sam dao riječ samo povijesnim izvorima, koje sam nastojao vremenski povezati s događajima nedavne prošlosti, da oni mirno, nepristrano i stvarno prikažu činjenice o kardinalu Stepincu, koji je u onim prilikama živio, djelovao i trpio. Nema tu mojih osobnih čuvstvenih izljeva, nema moga maštanja, nema doumljivanja ni nagađanja. Naveo sam i dulje odlomke iz nekih važnih isprava, u kojima se očituje Stepinćev duh i životne smjernice. Ovakav način pisanja daje životopisu dokumentarno obilježje. Životopis je razdijeljen u 12 poglavlja, koja slijede vremenskim redom. Ipak u prikazu duhovnog Stepinčeva života, da što bolje osvijetlim po koju njegovu krepost ili djelatnost, tu i tamo sam navodio podatke iz raznih razdoblja, što može mjestimično dati utisak ponavljanja. No to je vrlo rijetko i stvar je, kako rekoh, prikazana pod drukčijim vidom.

Pisanje sam dovršio na Sveti utorak g. 1970. Dovršeni životopis nisam ni kanio ni mogao odmah dati u tisak. Nadao sam se s jedne strane, da ću ga s vremenom upotpunjavati, a s druge strane čekao sam da mi Providnost pruži prigodu i mogućnost da bude izdan. Kako mi se ove godine, u kojoj se navršava četrdeset godina otkad je blagopokojni naš Kardinal posvećen za biskupa, na doista neočekivan način ponudila prilika da ovaj životopis ide u tisak, nazreo sam u tome mig Providnosti, koji sam prihvatio sa zahvalnošću. Od srca zahvaljujem svima onima koji su mi bilo kako pomogli pri prikupljanju podataka i pri sastavljanju ovog životopisa i njegova izdavanja.

Svjestan sam da ovaj rad, prvi u tome smjeru, ima svojih manjkavosti. Kada budu dostupni svi arhivi i prikupljeni svi mogući izvori, isprave i pisma, sveti lik ovoga velikog čovjeka i sina Hrvatske te uzornog nadbiskupa i kardinala katoličke Crkve

14

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

zasjat će u svoj svojoj veličini, ne samo nama nego i cijelome svijetu. No taj posao ostavljam mladim silama u nadi da će oni to zbilja izvršiti, a ovaj životopis predajem cijelom Hrvatskom Narodu, da ne zaboravi lik ovoga svetog Pastira, našeg sunarodnjaka, nego da ga nosi u duši, da ga ima pred očima kao svoj uzor i da ga zaziva kao svog nebeskog zaštitinika.

Na 14. obljetnicu blažene smrti Alojzija kard. Stepinca.

Rim, 10. veljače 1974.

Fr. Aleksa Benigar

franjevac

[15]

I

ZAVIČAJ I OBITELJ

1. - ZAVIČAJ

Kad Bog nekoga odabere za kakvo posebno poslanje u Crkvi, on ga sam za to pripravlja. Među čimbenicima, kojima se služi Božja providnost da oblikuje svoga odabranika za to poslanje, jesu i mjesna okolica i vremenske prilike, a napose vjerske i društvene okolnosti, koje uzrokuju stalne pojave u društvenoj okolini, u obiteljskom odgoju i u životu naroda, koji nastava rodni kraj. Životne okolnosti i prilike stvaraju zakon stalnog redoslijeda, koji utječe ne samo na oblikovanje zajedničkog obilježja naroda nego i na značaj pojedinaca.

Rodni kraj, koji je mnogo pridonio oblikovanju osobnosti kardinala Alojzija Stepinca, jest bivši jastrebarski kotar, gdje se Hrvatska u svom sjeverozapadnom dijelu uklapa u srednju Europu.

1) - Povijesne crtice

Kad su se Hrvati g. 626 doselili u svoju sadašnju domovinu i zaposjeli zemlju napuštenu od Avara, stupili su u kolo zapadnih kršćanskih naroda. Svoj su narodni i državni život i obrazovanje razvijali pod utjecajem zapadne kršćanske Crkve i zapadnih naroda. Prema tome Hrvati su po svom duhu i odgoju izrazito zapadni narod. Svoju su narodnu hrvatsku državu uredili na osnovi plemenskih samouprava i udružili pojedine plemenske grane u župe ili županije. Ova udruženja postala su temeljem cjelokupnom uređenju samostalne države Hrvatske već u vrijeme banova, knezova, pa kasnije za kraljeva domaće krvi. Iako nije

16

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

poznato ime hrvatskog plemena, koje se nastanilo na području bivšeg jastrebarskog kotara, znade se, da je taj kotar sačinjavao staru podgorsku županiju, koja se održala sve do 13. stoljeća. Kako ime kaže, ona se prostirala od podgorja Plješivice i posljednjih ogranaka Gorjanaca i obuhvatala romantični Žumberak. Na sjeveru je u plješivičkom gorju graničila s posjedom grada Lipovca, na istoku s okićkom županijom, koje se područje protezalo od današnjega Desinca dolje sve do Kupe. Na jugu joj je bila granica Kupa sve do Ozlja, a na zapadu je dopirala sve do izvora Bregane.

Ruševine utvrđenog grada, središta županije, što je narod nazvao «Turanj», vide se još danas podno gore kod današnje Sv. Jane, iznad ceste, koja vodi od svetojanskog sela Drage prema Žumberku. U tome je gradu stolovao župan, kojega su birala «bratstva» ili «potomci plemenitih ljudi», nastanjeni u slobodnim općinama te županije. Na čelu «bratstva» se u starim spisima spominju Draganići, Pribići, Cvetkovići, Krašići, Gornji Kupčinci i Desinčani, po kojima se i danas zovu istoimena sela. Uprava je bila zadojena slobodarskim i demokratskim duhom. Sve javne i državne poslove rješavali su dogovorno na svojim plemenskim kao i državnim saborima. Ta su «bratstva» sve do novijih vremena prilično sačuvala svoje nekadašnje stare slobode (1).

Iako su «bratstva» imala vojničke obveze prema podgorskom županijskom gradu, ipak su bila slobodna na svojim posjedima. Samo su neki seljaci obrađivali posjede spomenutog županijskog grada, kao što su Slavetićanci, Malunčani i Rečani.

Samostalnost tako uređene županije počela je propadati otkako su Hrvati stupili u personalnu uniju s kraljevskom kućom Arpadovića, koji su počeli uvoditi feudalni sustav. Tako Andrija III daruje g. 1293 cijelu podgorsku županiju u vlasništvo banu Radoslavu Baboniću, koji je već bio gospodar grada Lipovca. U taj su grad Babonići prenijeli sijelo županije, gdje ono osta sve dok nije Ivaniš Korvin pod kraj 15. stoljeća dao sagraditi

(1) R. LOPAŠIĆ - E. LASZOWSKI, Oko Kupe i Korane, mjestopisne i povijesne crtice (Zagreb 1895} 8-9 32 sl. - E. LASZOWSKI, Stara podgorska županija (Comitatus Podgorya), u Rad JAZU 138 (Zagreb 1899) I-54. - D. NEŽIĆ, Povijest župa i crkvi jastrebarskog dekanata. Uspomena na euharistijski kongres 12. i 13. VIII. 1939. Zagreb 1939. - R. STROHAL, Selo Krašić, u Danica, Društvo Sv. Jeronima 1938. - M. BURJA, Pavijest župe Krašić, njezine župne crkve i njezinih kapela, diplomski rad u rukopisu.

17

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

grad u Jastrebarskom. Time što je podgorska županija prešla u ruke plemstva roda Babonića, sva su slobodna «bratstva plemenitih ljudi» postala gospoštijski kmetovi opterećeni tlakom. Kmetstvo je ukinuo Hrvatski sabor tek pod banom Jelačićem g. 1848.

Usprkos tome nepovoljnom položaju ipak je u tom kotaru narod sačuvao vidno primjetljiv tip Hrvata Panonaca, koji su od svih Hrvata svojim tjelesnim i duševnim osebinama najbliži općem slavenskom tipu. Blage su i mirne ćudi, ali uporni u obrani svoga doma i svojih pravica. Odlikuju se posebnom ljubavlju prema domovini i snagom stapanja stranaca. Na obranu slobode i svoga ljudskog dostojanstva seljaci bi se gdjekad znali i pobuniti protiv onih, koji su ih ugnjetavali i nanosili im nepravdu, pa je Matija Gubec i među njima imao svoje pristaše.

2) - Životne okolnosti

Narod u nekadašnjoj podgorskoj županiji živi razmjerno u dobrim gospodarskim prilikama. Gornja sela bave se vinogradarstvom, a donja ratarstvom i stočarstvom. Već početkom 15. stoljeća ima u toj županiji mnogo naseljenih mjesta, trgovišta i sela. U tim je selima do najnovijeg vremena sačuvana narodna nošnja, u kojoj prevladava bjelina.

Sve je pučanstvo katoličke vjere, rimskog obreda, a u Žumberku ima pripadnika i istočnog. Katolici rimskog obreda spadaju u sklop zagrebačke nadbiskupije. Kako je nadbiskupija podijeljena u 15 arhiđakonata, od kojih je svaki pod nadzorom arhiđakona, cijela nekadašnja podgorska županija spada danas s karlovačkim, mrežničkim i lipničkim dekanatima u arhiđakonat gorički.

Katolici istočnog obreda, stanovnici Žumberka, potomci su nekadašnjih uskoka, koji su bili podrijetlom. iz Bosne, Dalmatinske Zagore, Hercegovine, Crne Gore i Albanije, a dospjeli su u ovo podgorje i prigorje u 16. stoljeću, gonjeni turskom silom. Kako su ovi uskoci došli iz krajeva Crvene Hrvatske, to su Žumberčani ne samo po osjećaju, već i po krvi Hrvati. Njihov vladika Vratanja pohodio je g. 1611 Rim, gdje je svečano obnovio povezanost svoje crkvene zajednice s Papom. Oni stoje pod crkvenom upravom križevačkog vladike.

18

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

3) - Župa Krašić

Na osmom kilometru, idući od Jaske prema Karlovcu, odvaja se od glavne ceste, koja danas spaja Zagreb s Rijekom, asfaltirana cesta, koja ide uz riječicu Kupčinu preko Pribića u Žumberak. Nekako na pola puta prema Žumberku u bogatom vinorodnom kraju i bujnom zelenilu smjestilo se selo Krašić, privlačivo zbog svoje ljepote i prirodnog položaja. Selo je dobilo ime po starom hrvatskom «bratstvu plemenitih ljudi», koje je tako prozvano po svom praocu Kraiši. «Bratstvo» Krašići se spominje u starim ispravama već godine 1249, a crkvena se župa Krašić spominje već godine 1334, u zborniku arhiđakona Ivana Goričkoga. U ljetu godine 1971 brojila je 2.389 duša. U svom krilu okuplja sela: Brlenić, Brezarić, Hrženik, Krašić, Krnežići, Krupače, Kućer, a od godine 1963 pripojena joj je i Gornja Kupčina. Sve su to imena starih plemena.

S lijeve strane usred Krašića nalaze se tri kuće, jedna prizemna i dvije katnice. Sve tri su bile vlasništvo obitelji Stepinac, tadaŠnjih najimućnijih ljudi onoga kraja. Nad ulaznim vratima kuće uzidana je kamena pločica s početnim slovima J.S. (Joža Stepinac), a ispod toga uklesana je godina 1890. Već tada je Joža Stepinac u vanjski zid kuće ugradio mali oltar, koji služi na Tijelovo prigodom svečanog ophoda kao postaja, i tu se daje blagoslov s Presvetim.

Dika i ponos Krašića je lijepa župna crkva Presv. Trojstva, koja je sagrađena većim dijelom doprinosima samih župljana za župnika Stjepana Huzeka, godine 1913. Nacrt je izradio graditelj Stjepan Podhorski u starohrvatskom stilu, uklopivši u novu crkvu dijelove stare, manje crkve, koja je imala gotičko svetište, a potječe iz 15. stoljeća. Usred crkve uzdiže se velika i lijepa kupola urešena s četiri svetačka lika, što ih je na svježoj žbuki izveo slikar profesor Marko Rašica. Veliki toranj, sagrađen već godine 1791, koji uz staru malu crkvu nije nikako pristajao, građevinski skladno upotpunjuje novu crkvu. Glavni oltar iz mramora okružuju islikani prozori, koji prikazuju presv. Trojstvo, Srce Isusovo, Srce Marijino, sv. Josipa i sv. Anu. Blagdan presv. Trojstva se slavi u Krašiću vrlo svečano. Toga dana dolazili su nekoć iz okolišnih sela i župa vjernici u procesijama s crkvenim zastavama i križevima. Za ovu lijepu crkvu znao bi kardinal Stepinac kazati (2): «Koliko god puta uđem u ovu našu crkvu,

(2) VD I 37 114.

19

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

svaki put mi se čini ljepšom. Upravo vabi na molitvu. Vidi se, da ju je gradio Božji čovjek».

Cio jastrebarski kotar bio je u prošlosti pošteđen od haračenja turskih horda. Rijetko kada bi se u nj zaletjela koja manja četa. Zato su se u njemu do danas sačuvala starodrevna prezimena kao i mnoge u davnini sagrađene crkve i kapele. Tu je zbog toga crkveni život i vjerski žar bujniji i svježiji nego možda u nekim drugim krajevima Hrvatske.

Nadbiskup Stepinac je prigodom euharistijskog kongresa u Jastrebarskom, 12. i 13. kolovoza 1939, u predgovoru male spomen-knjižice napisao slijedeće (3): «Ne bih li morao uskliknuti ovdje još napose, kako je dobar Bog mom dragom rodnom kraju! Kroz stoljeća brižno ga je čuvao i sačuvao od svih zabluda duha, tako da je danas jedinstven u vjeri više nego ikoji drugi kraj drage nam hrvatske domovine. Euharistijski Isuse, sačuvaj ga i nadalje! Ti, božanski vrtlaru, iščupaj iz sredine ovoga kraja i najmanji korov, koji nastoje zasaditi i raširiti, i pokaži ovome puku, da mu nema boljeg prijatelja od tebe i da mu nema spasenja bez tebe!»

Iz ovoga kraja potječe Benedikt Vinković, koji je rođen u Jastrebarskom godine 1581, a od godine 1637 do 1642 bio je zagrebački biskup. Odatle potječe i bivši pavlinski general Martin Borković, koji je rodom iz Domagovića, a umro je kao zagrebački biskup godine 1687 na glasu svetosti. Tu je imao svoj zavičaj i franjevac o. Rafael Levaković, rođen godine 1590, koji je bio izaslanik Sv. stolice u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Turskoj, Rusiji, i bio izdavač bogoslužnih knjiga na staroslavenskom jeziku. Potkraj života bio je imenovan nadbiskupom ohridskim. Iz Krašića potječe Josip Torbar (1824-1900), svećenik, prirodoslovac, prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i urnjetnosti, osnivač i predsjednik Hrvatskog planinarskog društva, pokretač i urednik Književnika. U novije doba potekao je iz Cvetkovića jedan od najboljih hrvatskih bogoslovaca i propovjednika dr. Stjepan Bakšić (1889-1963), zagrebački kanonik i generalni vikar.

(3) D. NEŽIĆ, Povijest župa.

20

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

2. - NA DOMAĆEM OGNJIŠTU

1) - Obitelj Stepinac

Prije nego se uđe u samo mjesto Krašić, lijevo od ceste smjestilo se na brijegu selo Brezarić. Tako je nazvano po prezimenu vrlo stare i nekoć najveće zadruge Brezarića. U 17. stoljeću bila su istaknuta dva Brezarića, Ivanko i Stepina. Da bi se njihove dvije istaknute obitelji mogle razlikovati, ljudi bi zvali njihovu djecu i domare Ivankovi i Stepinini. Odatle nasta najprije prezime Stepina, pa onda Stepinac, a Brezarić osta kao ime sela. Radi se dakle o staroj hrvatskoj korjenici, kako bi rekli naši ljudi (4).

Stepinci su stanovali u Brezariću, u kući br. 13, i sačinjavali su veliku zadrugu, koja je u drugoj polovici prošloga stoljeća brojila 80 članova. Klalo se u njoj godišnje po 20 svinja i sakupljalo oko 100 vozova krme. Glavari zadruge bili su Josipov otac Mijo, zatim Nikola, a iza njega Josip, otac Kardinalov (5).

Ta je zadruga dala zagrebačkoj nadbiskupiji više uzornih svećenika i redovnica. Među svećenicima se najviše ističe stric kardinalova oca mgr. dr. Matija Stepinac, dugogodišnji duhovnik u zagrebačkom sjemeništu, koji je godine 1921 umro u Varaždinu kao kanonik čazmanskoga kaptola na glasu svetosti. Rado je govorio: «Sub pallio humilitatis aliquando vivit magna superbia», tj. pod plaštem poniznosti katkada se krije velika oholost. Župnik u Biškupcu kraj Varaždina Tomislav Štefanec je prigodom biskupskog posvećenja Alojzija Stepinca naglasio svetost, skromnost, učenost i hrvatsko rodoljublje Matije Stepinca (6).

O njemu je kanonik prvostolnog kaptola u Zagrebu mgr. dr. Stjepan Bakšić prigodom 700-godišnjice čazmanskog kaptola u Varaždinu, dne 8. svibnja 1932, izrekao slijedeće značajne oznake (7):

«Pronicava duha, dubokim je svojim perom duge decenije bio i kleru i svjetovnjacima i propovjednik i branič i tumač

(4) D.N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 293.

(5) Saopćio Mijo Stepinac, 13. veljače 1969, u Brezariću.

(6) Svečanost prigodom konsekracije nadbiskupa koadjutora, u KL 85 (1934) 327.

(7) ST. BAKŠIĆ, Govor prigodom 700 godišnjeg jubileja čazmanskog kaptola u Varaždinu 8-V-1932, u KL 83 (1932) 242. - J. LANG, Život i rad mgra Matije Stepinca, apoštolskog protonotara i čazmanskog kanonika-lektora, Zagreb 1922.

21

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

Kristove istine u svom sjaju i ljepoti. Prožet dubokim duhom samozataje, sazdao je iz krhka i požudna tijela obitavalište najdivnijih kreposti: čistoće, poniznosti, odvažnosti i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Zar nije tako i perom i riječju i životom bio najjači propovjednik Kristova evanđelja i najveća obrana i dokaz da je katolicizam istina, duh i život?»

Kada bi govor došao na Matiju Stepinca, kardinal bi znao kazati (8): «Bila je to divna duša, sav u Bogu!»

Matija je bio ozbiljan kandidat za nadbiskupa zagrebačkoga poslije smrti kardinala Mihalovića, ali je to zapriječio tadanji ban Khuen-Hedervary. Matija se mnogo zanimao za gradnju nove župne crkve u svom rodnom mjestu. Iako je za vrijeme cijeloga svoga života raspolagao neznatnim prihodima, odricao se i onih malih svota i doprinosio ih za njezinu izgradnju (9). Kada je kardinal Stepinac jednoć u Krašiću čitao zajedno sa župnikom Vranekovićem životopis mgr. Matije, što ga je napisao sluga Božji mgr. Josip Lang, zagrebački pomoćni biskup, uskliknuo je (10): «Ako moj stric nije svetac, onda sam ja propao».

Apostolski je djelovao i Stjepan Stepinac, brdovački župnik, koji je u svojoj župi triput održao pučke misije, da bi u njoj obnovio kršćanski duh.

Treći uzor-svećenik Stepinac bio je Adam, župnik u Kravarskom, koji je među svojim vjernicima ostao u najljepšoj uspomeni.

Kardinal Stepinac je dvije godine prije svoje smrti mogao sa zadovoljstvom ustanoviti, da su do sada prema njegovu sjećanju četiri Stepinca bili svećenici (11).

Iako se mgr. Matija Stepinac protivio, zadruga Stepinčevih bi podijeljena godine 1878 (12). Na imanju u Brezariću ostao je otac kardinalov Josip, koji se rodio godine 1854. Svršivši osnovnu školu, upisao se u gimnaziju, koju je nakon šestog razreda napustio i vratio se kući na selo (13). Navršivši 22 godine života, oženi se, 22. veljače godine 1876, udovicom bez djece Marijom Matko, koja mu je rodila četvero djece: Josipa (1877), koji je već nakon tri godine umro, Maksima (1879),

(8) VD II 22.

(9) Nadbiskup - koadjutor, u KL 85 (1934) 323.

(10) VD I 59.

(11) VD II 257; IV 98 sl.

(12) Saopćile kardinalove sestre Roza i Štefanija u Brezariću i Samoboru, mjeseca prosinca 1966.

(13) Pismo kanonika N. Kolareka, upravljeno piscu, mjeseca siječnja 1967.

22

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Tereziju (1881) i Barbaru (1884). Kratko vrijeme iza četvrtoga poroda Marija je umrla.

Kako je bio zaokupljen gospodarskim poslovima s troje nejake djece, koju je trebalo čestito odgojiti, odluči Josip sklopiti novi brak, da bi se tako pobrinuo za svoje mališe. Oko mu se zaustavi na Barbari Penić, djevojci skromnoj, u radu spretnoj, u pobožnosti revnoj, iako nepismenoj; i ona prihvati njegovu ponudu. Brak bi sklopljen 11. veljače 1885.

Joža je bio vanredno dobar gospodar i stalno je nastojao poboljšati gospodarsko stanje svoje obitelji. Bio je izgrađen, razborit, pun iskustva, vrlo sposoban i poduzetan. Nadaren trgovačkom sposobnošću trgovao je poljoprivrednim proizvodima, na dug bi kupovao zemlju, te bi je pomalo otplaćivao. Radeći tako kupio je u mjestu Krašiću tri kuće s malim, ali vrijednim posjedom, a u Karlovcu je kupio dvokatnicu. Već oko godine 1900 kupuje svojom prištednjom veliki posjed, Fodrocijevo imanje, od ondašnjeg vlasnika Grünvalda, zvano Kamenarevo. U svemu je stekao 150 jutara oranica, livada, vinograda, šume i tako postao jedan od najimućnijih seljaka u selu (14).

Prema iskazu samoga kardinala, njegovu ocu je bila jedina briga da svojoj djeci pokaže dobar put u život. Svoju je djecu držao u strogosti, a to samo iz velike ljubavi, jer bi bio više želio vidjeti svoje dijete mrtvo, nego da je pošlo putem, koji se njemu nije sviđao.

Budući da je bio imućan, omogućio je svojoj djeci, da se posvete zvanjima, koja su željela, pa su se tako mnogi školovali (15). Prema običaju imućnijih Krašićanaca on ih je slao u gimnaziju u Karlovac, pa su tako sva muška djeca svršila barem nižu gimnaziju (16). Slike svetaca i uspomene iz Lurda u njegovoj kući potvrđuju izjavu župnika Pavla Srketića, da tu stanuju bogobojazni ljudi, da se tu živi po svetoj vjeri i vrše kršćanske dužnosti.

Josip je bio doživotni član književnog Društva sv. Jeronima, pa je kao takav svake godine dobivao kalendar Danicu i ostale knjige, što ih je društvo izdavalo. Strogo je pazio, da nitko u kući ne bude bez posla, da svi budu u kući, kad bi se zamračilo,

(14) Pismo kardinalove sestre Štefanije, od 17. II. 1962. - VD I 57 sl. - Podaci dobiveni od gđe. Ane Bucković iz obitelji Suhodobnik, 8 Albion Waverley N.S.W., Australija. - E. BELUHAN KOSTELIĆ, Stepinac govori (Valencia 1967) 21.

(15) Imenovan je koadjutor s pravom nasljedstva zagrebačkom nadbiskupu, u Jutarnji list 23 (1934) 31. svibnja, br. 8021.

(16) Podaci gđe. Ane Bucković; gl. gore bilj. 14.

23

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

i da se sakupe na zajedničku molitvu (17). Očeva su svojstva u glavnom bila: radinost, spretnost i radikalnost u kršćanskim načelima. Kao predstavnik brojne i dobro stojeće obitelji i zbog svojih osobnih lijepih sposobnosti i uspjeha Josip je uživao ugled u župi i općini, bio je cijenjen i poštivan kao najuglednija osoba, pa se stoga i njegova riječ uvažavala.

Uz takva muža pristajala je njegova životna drugarica Barbara. U srcu te uzor-žene i majke krila se snaga, koju samo vjera daje. Barbara je donijela u Josipovu kuću toplo i vedro ozračje ljubavi i pobožnosti prema bl. Djevici Mariji. Sliku Marije Pomoćnice objesila je na počasno mjesto u sobi, da ukućanima dozove u pamet, tko ima vladati u obitelji. U mjesecu svibnju je dan i noć pred njom gorjelo kandilo.

Pod tom slikom nebeske Majke je Stvoritelj Josipovu i Barbarinu ljubav blagoslovio. Skoro svake treće godine kao iz ružina grma s godinama su izbile nove mladice, osmero djece: Roza (1887) udata Županac, Juro (1890), Josipa (1893) udata Mrzljak, Marko (1896), Alojzije Viktor (1898), budući zagrebački nadbiskup i kardinal, Štefanija (1902) udata Stengel, Mijo (1905) i Mato (1909).

Umna i spretna u svim ženskim poslovima, Barbara se žrtvovala za svoju obitelj. Obiteljske je zadaće rješavala i važnije odluke donosila u duhu molitve, s krunicom i postom.

Alojzijev prijatelj sa sveslavenskog omladinskog sleta u Brnu, Mijo Cizerle, prigodom jednog sastanka katoličkih omladinaca posjetio je Krašić i obitelj Stepinac. On o tom svom posjetu piše (18):

«Nikada neću zaboraviti utiska, koji sam ponio iz te prave seljačke katoličke kuće i obitelji. Dok mi je njegov brat (ako se ne varam Jure) pokazivao gospodarstvo, a dobri njegovi roditelji, otac i majka, srdačno me pravom seljačkom i kršćanskom gostoljubivošću dočekivali, sve više mi je u duši rasla misao, da ovakvi domovi i ovakve seljačke obitelji nose sreću i blagoslov svom rodu i domu i sv. Crkvi».

2) - Svibanjski cvijet

Dne 8. svibnja 1898 Barbara rodi Josipu sinčića. Odmah slijedećeg dana, 9. svibnja, bi dijete kršteno u staroj župnoj

(17) VD I 53.

(1B) MIJO CIZERLE, Nadbiskup-koadjutor i naše selo, u Hrvatska straža, 26. VI. 1934, br. 143.

24

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

crkvi presv. Trojstva u Krašiću. Krstio ga je krašićki župnik Stjepan Huzek. Kumovali su Stjepan Burja i supruga mu Barbara, krašićki seljaci (19).

Djetešce je na krštenju dobilo, mimo običaj, dva imena: Alojzije Viktor.

Ime Viktor mu je dano u vezi sa sv. Viktorom, rimskim mučenikom i vojnikom, čiji se spomen slavi 8. svibnja.

Ta dva imena kao da su imala proricati što će mališ biti u svom životu: u ćudoređu neporočan kao sv. Alojzije Gonzaga, neslomljiv borac za vjeru kao mučenik sv. Viktor.

Prema običaju kod krstitki je bilo veselo, a bilo je i mnogo gostiju, među kojima i krašićki župnik Huzek. On je navodno uzeo novokrštenoga mališa na ruke i kazao:

«Moglo bi se dogoditi, da taj momčić bude jednom biskup, ako ne i nadbiskup».

U selu se o tome pripovijedalo mnogo prije negoli je Alojzije postao biskupom (20).

Sâm kardinal je kasnije pripovijedao slijedeću zgodicu iz te svoje rane dobi (21): «Kad je nakon nekog vremena opet došao župnik Huzek u Stepinčevu kuću i pošao pogledati mališa, koji je bio u kolijevci, našao je na njemu na svoje iznenađenje veliku majčinu krunicu rastegnutu preko cijelog pokrivala u zipci. Zanesen tim prizorom usklikne: «Bara, pa kak ne bi Lojzek postal svetac, kad već sad moli krunicu!»

Molitva krunice je odista bila jedna od najmilijih pobožnosti u životu maloga Alojzija.

3) - Vedro djetinjstvo

Dijete se razvijalo pravilno i raslo u krugu sedmorice već starije braće i sestara pod brižnim očevim nadzorom i grijano toplom majčinom ljubavlju. U njegovoj djetinjoj duši nije bilo nesuglasnosti, nikakve zatrovanosti, nikakve tugaljivosti.

Mnogo je dugovao svojoj pobožnoj majci. Od nje je naslijedio jaku i živu vjeru, njezin način mišljenja i osjećanja, njezinu požrtvovnost i veliku pobožnost prema presv. Bogorodici, kako je običavao kao nadbiskup i kardinal nazivati bl. Djevicu Mariju. Njegove male očice rado su promatrale Gospinu sliku. Kada ju

(19) Krsni list kardinalov, izdan od župnog ureda u Krašiću, dne 24. VII. 1909.

(20) Podaci gđe Ane Bucković, gl. gore bilj. 14.

(21) VD I 30 sl.

25

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

je u sumraku ili u noćno doba tijekom mjeseca svibnja malo svjetlo kandila čarobno rasvjetljivalo, pričinjalo se mališu, kao da je lik Gospin oživio.

U njegovu se mladu maštu Gospin lik tako duboko utisnuo, da je tijekom cijeloga svoga života rado razmišljao o nebeskoj Majci. U vrijeme svoga zatočenja u Krašiću često je obnavljao uspomene iz djetinjstva i o njima pripovijedao župniku Josipu Vranekoviću. Znao si je dočaravati svibanjske noći, u kojima je svjetlo kandila rasvjetljivalo Gospinu sliku i zanosilo njegovu djetinju dušu. Kazao bi:

— Tu sam primio milost, da sam od ranog djetinjstva štovao Bogorodicu.

Tvrdio je, da mu je često kasnije u životu, a napose na ratištu iskrsavala pred očima ova divna Marijina slika rasvijetljena u noći. U doba zatočenja u Krašiću dao ju je objesiti iznad postelje, no tako, da mu nije visjela nad glavom, već sa strane. Htio ju je promatrati preko dana sjedeći ili ležeći njoj sučelice, da bi dobio pobudu i misao za svibanjske propovijedi. Za vrijeme svoje bolesti dao je staviti nasuprot slike stolac za goste.

— Tu će sjesti posjetnik, rekao bi, pa neka gleda sliku, a ne mene. Bogorodica je uzor, a ne ja.

Kad se župnik nato glasno nasmijao, reče mu:

— Što se smijete, kad je to istina?

Kad su mu godine 1953 njegovi štovatelji iz Zagreba za 11. listopada poslali divan album s Marijinim slikama iz pojedinih naših marijanskih svetišta u lijepo izrezbarenoj kutiji, vrlo razdragan upre prstom na svoju sliku Majke Božje s kandilom te reče župniku:

— Da su za nju znali, sigurno bi je ovamo uvrstili na prvo mjesto. Najdraža mi je od sviju slika. Još sam u Rimu mislio na nju. Ali je mama bila još živa, pa joj je nisam htio uzeti. Tu je ona toliko puta palila ulje. Divno ju je gledati u noći.

Ugasio je zatim u sobi svjetlo, da bi samo mali žižak iz kandila rasvjetljivao tu sliku. Promatravši ju, zanesen usklikne:

— Kako je divna! Ne bih je dao ni za što na svijetu. Čudno, ova mala crvena čaša pala je Dubravku na beton i nije se razbila, kao da je mene čekala.

Pričao je nadalje, kako je on kao maleno dijete poravnavao dušice u maloj uljenici (22).

(22) VD I 31 52 sl.; II 56 345 sl.; IV 195.

26

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Dječak je bio pun života. Kada je kasnije kao nadbiskup prosuđivao svoje djetinjstvo zrelim duhom, njegovo je istraživanje bilo istančano te je prostodušno pretraživao svoju djetinju dušu. Prve životne pouke primio je mališ od svoje pobožne majke, prema kojoj je sačuvao kroz cijeli život najdublje počitanje, a to se ispoljavalo, kako je to pripovijedao župnik Vraneković, napose onda kad bi s posebnim naglaskom i nježnošću izgovarao riječi «moja mama» (23).

Daljnji izvor oblikovanja njegova načina, kojim je promatrao svijet, bila je: zemlja, domaće životinje, priroda, koja ga je okruživala. Sve ga je zanimalo, sve je htio znati, iako je to koji put morao skupo platiti. Po naravi je bio dobar promatrač prirode. O pojavama u njoj umio je razmišljati i izvoditi pouku za život. Taj se dar s vremenom još više razvio. On ga je kasnije zgodno upotrebljavao u propovijedima, da razjasni koju tajnu vjere. Dječak se razvijao kao pravi seljak. Bio je seljak po narodnoj nošnji i po načinu mišljenja i osjećanja. Htio je sa svime biti na čistu. U neplodnu maštanju se nije gubio. Njegova životna mudrost je nicala iz zemlje, koju je obitavao, i iz vjere, koja se od najmlađih dana duboko ukorijenila u njegovu dušu.

Nada dječakom je bdjela Božja providnost preodredivši ga za veliku borbu. Sve je već u njegovu djetinjstvu bilo usmjereno prema tome, kako bi što bolje bio oblikovan za ono poslanje, koje mu je bio dobri Bog odredio. Neke male crtice iz djetinjstva pokazuju tu Božju očinsku brigu i budnost nad mališem, kao i neke klice, koje su mu bile duboko u dušu usađene i koje su se imale u cijelosti razviti, da bi uzmogao izvesti nacrt, što ga je Bog s njime imao.

Mali Alojzije imao je tri godine. U dvorištu je bio kup balvana. On se na nj uspeo. No, drva, budući da nisu bila čvrsto složena, odjednom su se stala rušiti i Lojzek se počeo «voziti» po balvanima. Tek što nije izgubio oko. Od ozljede, što ju je pritom dobio, ostao mu je ožiljak, koji je znao drugima pokazivati. Iako je ozljeda bila opasna, roditelji nisu tražili liječnika, već je majka uzela čistog domaćega platna, zamotala oko i bilo je dobro (24).

Konačno mnogo je uplivao na razvoj dječakov duboki vjerski osjećaj samog rodnog mjesta. Stepinci su bili usko povezani društvenim vezama uz svoje suseljane.

(23) VD I 30.

(24) VD II 393.

27

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

Kad je dječaku bilo četiri godine, nije još umio pravilno izgovoriti glas «r». Jednoga dana dođe im u kuću neki lugar, opazi tu njegovu pogrješku, stavi mu pod jezik komadić tvrdoga kruha i stade ga vježbati pravilnu izgovoru. Kroz nekoliko dana mališ je ispravio svoj izgovor (25).

Nekako u isto vrijeme je jednoć skoro nastradao životom. Majka mu je ispekla pogačicu. Uzeo ju je i otišao u dvorište i počeo slasno jesti. Kad se najednom pred njim pojavi krmača i htjede mu ugrabiti kruh. Nije joj ga htio dati, pa ju je pokušao otjerati. No, krmača navali na njega, prevrne ga, i jakim zubima zgrabi čvrstu košuljicu od domaćeg platna i odvuče ga u svinjac, gdje i ostale svinje navale na njega. No, nikako im nije htio ustupiti svoj kruh. Sve ga je jače stiskao na prsima. Na sreću nadođe susjeda, koja to spazi, te ga spasi od sigurne smrti. Krmača bi ga sigurno razderala, jer ju je izazivao miris kruha, koji joj on nije htio prepustiti. Tako se već u tom slučaju ispoljila odlučna borbenost, čvrstoća i nepopustljivost (26).

Kao dječak rado je promatrao vrapce, kako se vješto hvataju nožicama za košaru, u koju je majka stavljala sir, da se osuši. Pomalo su ga kljuvali i tako se nedopušteno gostili. Lojzek otvori poklopac košare, priveže za nj konac, povuče ga i sve ih poklopi. Tada uze košaru, odnese je u sobu i pusti vrapčiće da po sobi lepršaju. Kad bi se tako dosta s njima pozabavio, pustio bi ih na slobodu. Pripovijedajući tu zgodu iz svog djetinjstva u Krašiću župniku primijeti (27): — Nisam, naravski, onda ni slutio, koliko će mi veselje ta «čeljad» pripraviti u Lepoglavi.

4) - Dječačko doba

Tako je Lojzek rastao i razvijao se, dok nije došlo vrijeme da pođe u školu.

Pučku je školu polazio u Krašiću. Učitelj mu je bio Ivan Horvat, koji je s njegovim ocem i župnikom Stjepanom Huzekom predstavljao neke vrsti seoski trijumvirat, u kojemu je župnik vodio brigu o vjerskom i ćudorednom životu, učitelj o prosvjeti, a Josip Stepinac je nastojao da kao dobar i napredan gospodar prednjači svojim suseljanima.

Lojzek je u osnovnoj školi uvijek bio odlikaš. Znao je na

(25) VD III 123.

(26) VD I 73.

(27) VD IV 195.

28

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

sva pitanja odgovoriti. S djecom se nikada nije prepirao. Volio je mir i slogu. Sa suučenicima je bio dobar i susretljiv, pa su ga oni zbog tih njegovih svojstava voljeli. Bilo je nešto u njemu, što ga je razlikovalo od ostale djece. Učitelj ga je zbog njegove nadarenosti, poučljivosti i ponašanja stavljao za uzor ostaloj djeci. Imao je u njega veliko povjerenje.

No već od mladih dana morao je Lojzek naučiti, da je drugarstvo prožeto kršćanskom ljubavlju neodjeljivo od žrtve i patnje. Jedna od njegovih tadanjih suučenica pripovijeda slijedeće (28):

«Jednoga dana učitelj morade nekamo otići na kratko vrijeme. On postavi Lojzeka, da pazi na red i tišinu u razredu. Posebno je naglasio, da mora na ploču napisati imena sviju prekršitelja školske stege, koji će onda po zasluzi primiti 'plaću'.

Kad je učitelj napustio razred, svi su neko vrijeme mirno radili određeni zadatak. No, djeca kô djeca počela su malo po malo šaputati, pa je zatim ovaj ili onaj i glasno progovorio, dok se konačno nije razvila prava galama. Lojzek je pisao imena nemirnjakovića te se ploča pomalo ispunjavala tim imenima. No, najednom povikne netko od djece:

— Učitelj dolazi!

Svi umuknu i nastane tajac. Svima zasta dah od napetosti, što će sada biti? Što će reći učitelj, kad ugleda ploču punu imena? Djeca su nehotice pogledavala i prema vratima i prema Lojzeku. Kada je strah dosegao vrhunac, a učitelj već uhvatio kvaku na vratima razreda, Lojzek se munjevitom brzinom okrene prema ploči i odlučnim zamahom izbrisa sva imena, koja je bio napisao.

— Tako! Ti brišeš ploču, a ja sam ti naložio, da napišeš imena nemirnjakovića, viknu učitelj. Lojzek je stajao pred pločom miran i šutljiv, a na licu mu se čitala odlučnost.

— Govori, tko je galamio? — zagrmi učitelj. Opet šutnja.

— Slušaj, Lojzek, opet će strogi učitelj, ako mi ne kažeš, tko je galamio, a ja sam čuo veliku galamu, onda ćeš ti dobiti batine mjesto drugih.

I opet je odgovor bila odlučna šutnja. Učitelj je ponovio svoju prijetnju. Konačno je dobio Lojzekov odgovor:

Ne mogu reći!

(28) Saopćila s. Agnes, milosrdnica, mjeseca ožujka 1956, prema pripovijedanju gđe Šimečki, kardinalove suučenice iz pučke škole.

29

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

Ta neshvatljiva dječakova odlučnost razdraži učitelja. On dohvati šibu i Lojzeka obdari s nekoliko vrućih udaraca po ruci. Najednom učitelj zastane, kano da se zastidio pred nečim velikim, što je žarilo iz dječakova lica. A djeca? Preneražena nad onim, što se zbivalo, spustila su glave i zanijemila. Teško je bilo gledati u lice tome drugu, koji je mjesto njih izdržao kaznu.

— Lojzek, oprosti! čulo se je sa svih strana, kada je učitelj otišao iz razreda. No, on odlučno mahne rukom, kao da je htio kazati, da slučaj ne smatra važnim i da o njemu ne želi govoriti, a još manje zbog toga kome prigovoriti».

Da je Lojzek u tim ranim godinama naučio trpjeti, dokazuje i druga zgoda iz škole, o kojoj je on sam, dok je boravio u zatočenju u Krašiću, pripovijedao (29).

Jednog je dana otac Lojzeka dočekao kod školskih vratiju i nemilo ga počeo mlatiti.

«Nikada u životu nisam dobio takvih batina kao ovaj put — pripovijedao je kardinal. — Jedva sam se dovukao kući i ne mareći za večeru, odmah odem u krevet».

Što je bilo po srijedi?

Dan prije je jedna djevojčica mela sobu učiteljici Maletić. Ta mala joj uze sa stola zlatni prsten. Kada su se djeca iz škole vraćala kući, mala je pokazivala prsten ostaloj djeci, pa i Lojzeku. Djeca nisu znala, da je to prsten od pravoga zlata. Mislila su, da ga je djevojčica kupila na sajmu za groš. Mala upita Lojzeka, da li bi htio imati taj prsten. On ga uzme. Kako je upravo onuda prolazio Mijo Stepinac s konjima, Lojzek ga upita, hoće li on taj prsten? I ovaj ga uzme.

Sutradan je u školi bila istraga. Sva djeca su bila pozvana na okup. Bila je tu učiteljica Maletić, učitelj Horvat, a došao je i župnik. Čim su djeca ugledala župnika, razumjela su, da se radi o nečem ozbiljnom i da je opasno. I započe istraga u vezi s učiteljičinim prstenom. Konačno su pronašli malu, koja je ukrala prsten. Mala se ispričavala, te je izjavila, da je prsten dala Lojzeku. On je odmah priznao i rekao kome ga je dao. Nije mu ni na kraj pameti bilo, da je to prsten njihove učiteljice. Pričajući tu zgodu župniku Vranekoviću, reče Kardinal:

— Da sam to znao, nikad ne bih ni pomislio da ga uzmem. Nikada takvo što ne bih ni poželio, a eto ispao sam kao krivac,

(29) VD III 116.

30

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

barem u očima svog oca, koji nije znao kako stvar sloji. I tako sam izvukao nezaboravne batine.

Školski drug iz osnovne škole Stjepan Pukić pripovijedao je nekoć župniku Vranekoviću, da se dobro sjeća, kako je Lojzek na jednoj školskoj priredbi snažno i zanosno deklamirao pjesmu (30):

«Ja sam junak do Boga, ne bojim se nikoga!»

U toj je dobi bilo i igre, i odmora, i radosnih, i vedrih dana. Lojzek se u ljetno doba rado kupao u društvu svojih suučenika. Ljeti bi znali iza prvog školskog sata otići do Kupčine, gdje bi se igrali Indijanaca. Stavljali bi si na glavu par kilograma mulja i blata, u nj bi nazabadali grančica i perja, pa si u djetinjoj mašti zamišljali, da su Indijanci. Ovako opremljeni svi bi u grupi, poput Indijanaca koji srću na juriš, poskakali u vodu i zaronili.

— §ta ćete — završio je kardinal svoje uspomene — to nam je bilo zanimanje, veselje i odmor (31).

Vjerski odgoj promicale su razne crkvene svečanosti i proštenja. Rado se kao kardinal sjećao proštenja kod Sv. Roka u Vrhovcu. I to ga je sjećanje nukalo, da dade svoj doprinos za popravak te kapele s uvjerenjem, da je u dušobrižničkom radu proštenje od velike važnosti, jer u narodu podiže vjersku svijest (32). Volio je i ostale kapele u krašićkoj župi i za njih se brinuo. Tu je kapela Sv. Ivana na brijegu, kod sela Hrženika, Sv. Obitelji na raskrižju, gdje se od krašićke ceste odvija put u selo Brezarić, i kapela Gospe Žalosne na groblju.

Svetu potvrdu primio je Lojzek u Krašiću u sedmoj godini, tj. godine 1905 (33). Nemamo podataka o njegovoj prvoj sv. pričesti i učincima, koje je taj prvi sakramentalni susret s euharistijskim Spasiteljem proizveo u njemu. No, kako je u ono vrijeme bio običaj pripuštati djecu k prvoj sv. pričesti u 4. razredu osnovne škole, to nećemo mnogo pogriješiti, ako pretpostavimo, da se je taj sv. čin zbio godine 1908 ili 1909, kada je dovršavao osnovnu školu. Da je Lojzek ozbiljno shvatio taj čin,

(30) VD III 181.

(31) VD I 45.

(32) VD IV 42.

(33) Osobnik A, u NAZ.

31

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

može se s pravom zaključiti iz cijelog vjerskog i moralnog odgoja, koji je dobivao u obitelji i u školi.

U svom djetinjstvu Lojzek nije bio prepušten ni samoći ni turobnosti. Okruživala su ga braća. Njihov se broj postepeno povećavao, a s brojem i bratska zajednica i ljubav. Lojzek je već u toj dobi odgojno utjecao na svoju braću, osobito na onu mlađu. Znao im je govoriti, kakvim poštovanjem treba da vrše želje svoje bake, očeve majke, koja je još bila na životu. Opominjao ih je, da će ih Bog kazniti, ako ne budu slušali starijih. Svoju je braću pozivao na zajedničku molitvu krunice (34).

Godine 1907 obitelj Stepinac preselila se iz Brezarića u Krašić, kućni br. 16/58. Najmlađa sestrica Štefanija, koja je imala 5 godina, i bratac Mijo, koji je bio navršio tek dvije godine, osjetili su se jako nesretnima, jer su se morali odijeliti od svoga sela i društvanca svojih vršnjaka. Jednoga dana uhvate se njih dvoje za ručice pa da će natrag u Brezarić. Kad je majka spazila, da su nestali, povikne:

— Lojzek, nema djece!

Lojzek brzo skoči i spazi ih u daljini, potrči za njima i uputi ih natrag kući. Cijelim putem ih je štapićem lagano udarao po nožicama i opominjao, da nikada više što takvo ne učine, jer da se majka zbog njihova nestanka smrtno preplašila. Kada je bjegunce dotjerao natrag, pouči ih, da kleknu i da zamole majku za oproštenje i neka joj obećaju, da to nikada više neće učiniti. Za kaznu ih strpa u tamnu rupu pod stepenicama i zatvori. No, majka, čuvši viku i plač djece, ublaži njegovu revnost i naredi mu:

— Pusti, Lojzek, djecu van, jer će od straha dobiti «fras», to jest živčani napad.

Lojzek je davao svojoj braći dobar primjer. Sestra Štefanija tvrdi, da je on od najranijih godina bio iznimka među svima njima u poštivanju roditelja, u posluhu i ispunjavanju njihovih želja. U kućnim je poslovima bio marljiv, upravo sitničav i vrlo poslušan, u svemu je majci bio desna ruka. Donosio joj je vodu, cijepao drva i donosio u kuhinju. U dvorištu, u šupi i štali, na cesti pred kućom njegovo oko nije trpjelo nereda, sve bi stavio u red. Uvijek bi čistio i, prema sposobnostima i njihovoj dobi, ostalu djecu upregao u posao. Među ostalom djecom je bio najmirniji. Majka ga je zbog toga više voljela negoli

(34) VD I 53; II 60.

32

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ostalu djecu. Kad bi se sa zvonika župne crkve čulo pozdravljenje, pogledao bi svoju mlađu braću, pozvao ih na molilvu i otkrivši glavu, sklopio bi ruke i pobožno bi, kako je to činio kroz cijeli svoj život, izmolio molitvu na uspomenu utjelovljenja vječne Riječi Božje (35).

Majka Barbara gledajući taj naravni i nadnaravni Lojzekov razvoj, voljela ga je i posvećivala mu mnogo više pažnje i veću brigu negoli ostaloj djeci. Kad se Lojzek jednoć razbolio, zavjetova se Majci Božjoj, da će, ako ozdravi, hodočastiti u jaskansku franjevačku crkvu, gdje se ona na poseban način štuje pod naslovom «Škapularske Majke Božje». Bila je uslišana, dječak je ozdravio. Majka je kroz pedeset godina obdržavala ovaj zavjet i godinama hodočastila onamo u znak svoje zahvalnosti (36).

U svom srcu je gojila nadu i želju, da bi joj Lojzek postao svećenikom. Kako je bila po prirodi nadarena žena i dobro poučena u kršćanskoj nauci, znala je, da se za svećenički stalež zahtijeva i posebno zvanje kao i naročita priprava, koja se mora započeti u ranim godinama. Stoga je ona odstranjivala od njega sve, što bi moglo štetno utjecati na njegov razvoj i odgoj. Shvaćala je i to, da se svećeničko zvanje mora izmoliti od Boga. U tu je svrhu odmah od Lojzekova rođenja strogo postila tri puta tjedno: srijedom, petkom i subotom, kadšto samo o kruhu i vodi, pa i u dane teškoga rada. Ako bi Božić pao u petak, ona mesa nije okusila. Sam kardinal to spominje (37):

«Koliko toga se kuhalo i peklo kod nas, koliko svadba, svečanosti, težaci, gosti, proštenja. Svaki put je ona sve u kuhinji vodila, ali nikada nije kroz pedeset godina u te dane okusila mesa, postila je. Počela je to, dok sam bio još dijete, a s nakanom, da budem svećenik. — Dok sam bio na fronti, pronio se glas, da sam mrtav, ali ona je i dalje postila i molila za mene na istu nakanu, nije vjerovala, da sam mrtav».

Ona je to krila kao svoju tajnu. Tek kada se Alojzije vratio iz Rima kao svećenik, doznao je, zašto je njegova raajka triput sedmično postila. Majka je tu želju čuvala kao svetu tajnu u svome srcu i time pokazala svoju veliku kršćansku razboritost, želeći s obzirom na izbor svećeničkog staleža izbjeći svaki duševni

(35) Pismo kardinalove sestre Štefanije, 17. II. 1962.

(36) Saopćio o. Ante Crnica, franjevac, komu je to sam kardinal pripovijedao.

(37) VD I 31 65. - Pismo J. Lončarića rektoru Germanikuma, 3. X. 1924. Arhiv Germanikuma.

33

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

pritisak na njega ili bilo kakav izravni utjecaj. Taj je strogi post za Alojzija obdržavala i kasnije sve do smrti. Navodno joj je krašićki župnik Pavao Srketić prigodom Alojzijeve prve svečane mise u rodnom mjestu nakon povratka iz Rima rekao:

- Mama, nemoj prestati postiti i moliti se!

Kada ie jednoć krašićki župnik Vraneković zapitao zatočenog kardinala, da li ga je mgr. Matija Stepinac iza godine 1919 nagovarao, da prigrli svećenički stalež, odgovorio je odlučno:

- Nikada! kao ni mama, ali je zato bilo ovo... — sklopljenim je rukama pokazao, što je majka za njega radila, te je nadodao:

- Velika je moć majčine molitve i njezina blagoslova.

Majka je Lojzeka sama dovela u sakristiju župske crkve i uputila da poslužuje župniku kod službe Božje. Ona ga je sama prvi put i obukla u ministrantsko odijelo. Vodila ga je na hodočasnička mjesta njihova kraja, kao što su Volavje, Dol, Jastrebarsko (38).

Prikladnim sredstvima odgoja umjela je Barbara odstranjivati sve što bi moglo biti štetno za dobar Lojzekov odgoj. Razabire se to i iz jednoga prizora, o kojemu pripovijeda njegova sestra Štefanija. Jednoć je u selo došao neki cirkus da seljacima pruži zabavu. Ne samo da Alojzije sâ nije iŠao gledati predstave, već je i svojoj braći branio da idu, jer ga je majka bila tako uputila (39).

(38) Saopćio vlč. Leopold Povše, komu je to sam kardinal pripovijedao.

(39) Pismo kardinalove sestre Štefanije; gl. gore bilj. 35.

[34]

[35]

II

ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

1. - GIMNAZIJALAC

1) - Pitomac nadbiskupskog orfanotrofija

Kad je Lojzek, godine 1909, dovršio osnovnu školu, prema roditeljskoj odluci otišao je u Zagreb, a ne u Karlovac, jer je pokazivao želju posvetiti se svećeničkom staležu.

Kad je došao dan polaska, mlađa mu braća, koja su ga vrlo voljela, plakala su za njim kao da će ga zauvijek izgubiti. Naime, sakrili su se na tavanu, da ih majka ne vidi, i mjesto Alojzija milovali su njegov kaputić i plakali (1).

Alojzije bî primljen, uz preporuku župnika Huzeka, u nadbiskupski orfanotrofij u Zagrebu, Vlaška 38. Zavod je osnovao zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec (1788-1828). Zavod je građevinski bio povezan s crkvicom Sv. Martina. Zvali su ga «orfanotrofij», tj. sirotište, jer se je u njemu davala mogućnost odgoja i naobrazbe mladićima, čiji roditelji nisu mogli novčano uzdržavati njihovo školovanje. Uz siromašnu djecu bilo je tu i pitomaca «solvenata», tj. takvih, čiji su roditelji plaćali opskrbu. Alojzije je bio «solvent», budući da mu je otac bio imućan (2).

Kako u ono vrijeme zagrebačka nadbiskupija nije imala malo sjemenište, orfanotrofij ga je nadomještao, iako je pitomcu bilo stavljeno na volju, u koji će stalež kasnije stupiti. Pitomci bi u njemu ostali do svršetka šestoga razreda. Oni koji su se

(1) Pismo kardinalove sestre Štefanije, 17. II. 1962.

(2) Saopćio Dragutin Hren, zagrebački kanonik, godine 1963.

36

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

htjeli posvetiti svećeničkom staležu, stupili bi iza šestoga razreda u nadbiskupski licej na Kaptolu, gdje bi svršili 7. i 8. razred.

Kada je Alojzije bio u drugom gimnazijskom razredu, postade ravnateljem zavoda dr. Josip Lončarić. Rodom iz Međimurja, studirao je u Rimu na papinskoj univerzi Gregoriani od godine 1891-1898 i primio svećenički odgoj u isusovačkom zavodu zvanom Germanikum. Bio je član zagrebačkoga klera, ravnatelj nadbiskupskog orfanotrofija, urednik katoličkog dnevnika Hrvatstvo, suradnik Katoličkoga lista, župnik župe Sv. Petra. Imao je i svoje slabosti. Znao se gdjekada i rasrditi pa bi kojeg pitomca i isprašio. Zavod je vodio vrlo uspješno. Njegove su pouke bile udešene prema nauci o kršćanskom odgoju. Usmjeravao je svoj odgojni rad prema presv. Euharistiji i upozoravao bi ispovjednike, da djeluju u tom pravcu. Mladež je imala prigodu, da često pristupa sv. sakramentima i da dnevno prisustvuje euharistijskoj žrtvi (3).

U toj ustanovi proveo je Alojzije šest godina. Ravnatelj dr. Josip Lončarić i profesor Eugen Lessl pokazivali su naročito zanimanje za njega. Prvi je bio veliki prijatelj krašićkog župnika Huzeka, a drugi je rado zalazio u Krašić na odmor.

Alojzije je ozbiljno shvaćao duhovni život. Prema iskazu njegovih suučenika, bio je u vladanju uzoran, tih i miran. Nitko od njegovih školskih drugova nije bio skromniji od njega (4).

Dr. Juraj Krnjević, koji je od Alojzija bio nešto stariji, pa mu je zbog toga bio u zavodu dodijeljen da ga poučava, sjeća se iz onih dana, kako se Alojzije isticao skromnošću, pobožnošću i dobrotom. Gledajući Krnjević kip sv. Alojzija, koji je stajao podno stepenica, koje su vodile u I. kat, nehotice je mladoga Stepinca uspoređivao sa svecem, koga je kip prikazivao, jer je Alojzijevo lice već onda odavalo nešto nadnaravno (5).

Alojzije je pokazivao neobično jaku volju. Kad je trebalo zastupati štogod, što je pravedno, ispoljila se kod njega živost i odrješitost. Znao je biti u takvu slučaju odvažan. Prema svojim drugovima bio je vrlo srdačan. Pomagao im je, koliko je mogao (6).

Za vrijeme odmora volio je sport, osobito kuglanje. Na kuglani se u orfanotrofiju pokazala njegova tjelesna jakost i žilavost, te

(3) STJEPAN SAKAČ, Barbara Stepinac i svećeničko zvanje njezina Alojzija, u Hrvatska revija 10 (Buenos Aires, 1966) 373 sl. - Pismo N. Kolareka, zagrebačkog kanonika, siječnja 1967. - VD II 65.

(4) Pismo ing. V.B., 20. III. 1967. - BELUHAN 21 sl.

(5) JURAJ KRNJEVIĆ, u Hrvatski glas, 7. III. 1960, kod BELUHAN 21.

(6) Pismo Ing. V.B., 20. III. 1967. - Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

37

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

se opažalo, kako su mu se mišice razvile i ojačale u seljačkim radovima kod kuće. Kada je ciljao, srušio bi gotovo svagda svih devet čunjeva. Jednom je ravnatelj zavoda dr. Lončarić kupio prase, da počasti profesore. Stavio ga živa na kraju kuglane iza neke strunjače. Pitomci za to nisu znali. Alojzije je kod kuglanja tako snažno bacio kuglu, da je ona svom silom udarila prase, koje se nalazilo iza strunjače. Nisu ga trebali klati, nego samo priklati (7).

Volio je i nogomet. No, kako ravnatelj zavoda nije nogomet dopuštao na zavodskom dvorištu, a mladići nisu mogli odoljeti napasti, da se poigraju, morao je i Alojzije s ostalim igračima primiti i po koju kaznu (8).

Martin Bešenić, kasnije župnik u Granešini, bio je Alojziju duktor, tj. pazitelj u orfanotrofiju. Jednom je Lojzeka ćušio, jer je malo brbljao za vrijeme učenja. Poslije toga nije ga više nikada trebalo opominjati (9).

Kad je Alojzije već bio u V razredu, išao je jednog dana stepenicama u I kat. Na stepenicama sretne prefekta Nikolu Cerjaka, koji je upravo silazio. Alojzije ga tiho i skromno pozdravi, što prefekt nije opazio. Uvjeren, da je Alojzije propustio taj čin uljudnosti, opali mu zaušnicu. Alojzije je pošao dalje miran kao da se nije ništa dogodilo.

No njegovi drugovi, koji su to opazili, nisu to mogli prešutjeti. Pošli su svi zajedno k ravnatelju, da se potuže na prefektov postupak, jer je bilo nečuveno, da bi prefekt koga od višeškolaca ćušio. Ravnatelj je shvatio, da je prefekt Alojziju nanio krivicu, ali je smatrao neuputnim, da on kao ravnatelj osudi prefekta pred pitomcima, pa je zato rekao Lojzekovim kolegama, neka oni sami pođu k prefektu pa da s njime stvar izravnaju. Ovi se doista uputiše k prefektu i uspjelo im je uvjeriti ga, da Alojzije nije propustio dužni pozdrav, i da on pozdrav nije zamijetio samo zbog Lojzekove povučenosti.

Prefektu je bilo vrlo neugodno, što je Lojzeku učinio nepravdu, te se uljudno ispričao, i time je taj neugodni slučaj bio riješen.

Kada je kasnije Alojzije već bio nadbiskup koadjutor, isti ga je N. Cerjak, njegov bivši prefekt, molio, da mu se dodijeli krašićka župa, što je nadbiskup koadjutor smjesta i učinio. Nika-

(7) VD I 57.

(8) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(9) Pismo Leopolda Rusana, župnika u Remetama, 21. XI. 1961.

38

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kvim znakom pokazao, da se sjeća, što se onom zgodom dogodilo u orfanotrofiju. U svojoj dobroti znao je, već u mladosti, velikodušno zaboraviti nepravde (10).

2) - U gimnazijskim klupama

Pitomci orfanotrofija su polazili gornjogradsku gimnaziju, koja se onda nalazila u povijesnoj zgradi kod crkve Sv. Katarine.

Alojzije je i u školi bio vrlo skroman. U razredu se za njega, tako reći, nije ni znalo. Njegova skromnost upala je u oči i njegovim profesorima. Profesor Stjepan Telar, koji mu je u V i VI razredu predavao grčki jezik, pripovijedao je, prigodom Kardinalova pogreba, o njegovoj skromnosti. Dok su ga drugi učenici pred svršetak školske godine oblijetali i moljakali, da im povisi ocjenu, Alojzije je bio uvijek zadovoljan s ocjenom, koju je dobio. Niti se ikada na što potužio, niti bi što molio. Uvijek je bio ozbiljan, tih i miran. Malo je govorio (11).

Dr. Nikola Kolarek, kardinalov školski kolega, piše (12), da je profesor razrednik u VI razredu jednog dana rekao Alojziju: «Stepinac, vi ste zakopčan».

Prema pripovijedanju njegovih bivših kolega, Alojzije je kao đak bio među srednjima. Neke je razrede svršio kao odlikaš, a neke opet samo s dobrim uspjehom. U V razredu stupio je u organizaciju katoličkog đaštva, gdje je u apologetskoj sekciji održao predavanje o istočnom raskolu.

Za božićne i ostale školske praznike vraćao bi se u Krašić, gdje su ga u roditeljskoj kući svi željno očekivali. Njegova sestra Štefanija pripovijeda, kako je Alojzije za prišteđeni novac znao kupiti za Božić braći bombona i staklenih kuglica za božićno drvce. Za njegovu je braću to bila velika radost. Kad je na badnju večer bio bor iskićen i rasvijetljen svjećicama, praskalicama i sjajnim kuglicama, njegova su braća to s veseljem promatrala. Podvečer se sabrala cijela obitelj oko drvca. Otac bi započinjao božićne pjesme, a sva je brojna obitelj prihvaćala pjevanje sa svetim zanosom. Veselju i radosti nije bilo kraja. Svi bi nakon toga radosno pohrlili na polnoćku (13).

(10) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3. - Pismo Janka Penića, zagrebačkog kanonika, rujna 1963.

(11) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10.

(12) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(13) Pismo kardinalove sestre štefanije, gl. gore bilj. 1.

39

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Kada je Alojzije bio u trećem razredu gimnazije, politički obzor istočne Europe su prekrili tmasti oblaci. Aneksija Bosne i Hercegovine Austriji godine 1908 i balkanski ratovi g. 1912-1913 poremetiše međunarodnu političku ravnotežu. Austro-Ugarska monarhija je mobilizirala svoju vojsku i bila je spremna za rat. Iako je ta pogibelj bila sretno prebrođena, političko ozračje ostalo je napeto. Ova je napetost eksplodirala 28. lipnja 1914 u Sarajevu. Atentat, u kojem bi ubijen austro-ugarski prijestolonasljednik Ferdinand i žena mu, dovede do prvog svjetskog rata.

Pošto Austro-Ugarska navijesti, 5. kolovoza iste godine, rat Srbiji i Rusiji, slijedili su ratni zapletaji. Njemačka navali na Francusku, a Francuskoj se uz bok stavi Engleska. Dne 7. kolovoza uđe u rat i Crna Gora, a 12. kolovoza Engleska i Francuska navijestiše rat Austro-Ugarskoj. Dne 29. listopada zarati se Turska s Rusijom, a na dalekom Istoku uđe Japan u rat protiv Njemačke. Slijedeće godine, 24. svibnja, stupi u rat i Italija, koja se do tada držala po strani.

Alojzije svrši, u lipnju godine 1915, šesti razred i, kako se kanio posvetiti svećeničkom staležu, stupi u nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu, da u liceju dovrši VII i VIII razred i položi ispit zrelosti.

Kako je nadbiskupsko sjemenište zaposjela vojska i pretvorila ga u vojničku bolnicu, mladi su klerici-gimnazijalci polazili VII razred u kanoničkoj kuriji, br. 4, gdje je bilo usprkos ratnih prilika vrlo živo i veselo. Stanovali su međutim u nadbiskupskom orfanotrofiju. Alojzije je tom zgodom obukao «reverendu», tj. mantiju, i započeo sjemenišni život sa svim pobožnim vježbama.

3) - Vjeran prijatelj

U mladosti se među vršnjacima rado sklapaju srdačna prijateljstva, koja, ako su nesebična, ostaju kroz čitav život. I Alojzije je imao srce za prihvaćanje pravoga prijateljstva. Ono mladiću pomaže da napreduje u krepostima i u znanju. Sprijateljio se s kolegom Dragutinom Homotarićem kao i s kasnijim župnikom u Maruševcu Tomom Košutićem. To je prijateljstvo bilo skopčano i s nedužnim šalama i nije se nikada razvrglo. I kad je Alojzije postao nadbiskup, uvijek je i u svako vrijeme rado primao svoga Tomaša, kako je znao nazivati Košutića, pa i onda kada je bilo na nadbiskupovim vratima izvješeno: «Danas nadbiskup ne prima». Vrata bi se nadbiskupova odmah otvorila,

40

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

čim je nadbiskup saznao, da je posjetnik njegov Tomaš. I kada su nadbiskupa mučile brige, čim je došao Košutić, on bi se raspoložio kao da nije onaj ozbiljni i «zakopčani» Stepinac. Nadbiskup se je rado navraćao svome prijatelju u njegovoj župi, a u takvim zgodama ovaj ga je znao dugo na večer zadržati kod stola. I kad je nadbiskup poticao, da idu na počinak, Košutić bi mu odgovorio:

— Čekaj još malo, bumo se spominjali.

I nadbiskup je morao popustiti prijatelju.

Košutić ga je jednom poveo u svoj rodni kraj, pa i dalje u Tuhelj k poznatom župniku Marcelu Novaku, kojemu dadoše nadimak «zagorski biškup». Bio je petak. Marcel se počeo ispričavati, da nema ništa drugo do kupusa i graha, no nadbiskup mu spremno odgovori:

— Pa baš to rado jedem.

Kod objeda mu je održao Marcel Novak kratku, ali srdačnu i značainu zdravicu. Rekao mu je:

— Preuzvišeni, mi vas rado imamo. Bog vas poživio!»

Na ovakva stara prijateljstva mogao je nadbiskup računati i oslanjati se u upravi nadbiskupije (14).

2. - KROZ VATRU I VODU

Iako su mnogi u početku prvoga svjetskog rata bili mišljenja, da će rat trajati samo nekoliko mjeseci, on se ipak otegnuo zbog novih međunarodnih zapletaja i promjenljive ratne sreće. U austrijskoj vojsci je nastala potreba za novim časnicima. Zbog toga donesena je odluka, da se u rat pozovu i učenici srednjih škola, koji su navršili 18. godinu. Tim mladićima bilo je dopušteno, da u skraćenom roku mogu svršiti osmi razred i podvrći se ispitu zrelosti prije nego pođu na ratište.

1) - Ratna matura

Kako je Alojzije, 8. svibnja 1916, navršio osamnaestu godinu života, neočekivano bi u mjesecu ožujku pozvan na stavnju, na kojoj bi proglašen sposobnim (15).

(14) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(15) Osobnik A, u NAZ.

41

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

U Krašiću jedne je večeri ispričao župniku Vranekoviću dogođaje iz prvih dana vojničkog života tako živahno, kao da se to upravo onda dogodilo.

Sedmi je razred svršio u lipnju nešto prije nego je to bilo prema nacrtu određeno. Slijedio je kratak tečaj za osmi razred. Dne 28. lipnja pristupio je ispitu zrelosti, koji je dobro svršio. Svjedodžbu zrelosti mu je istoga dana izdao ravnatelj gornjogradske gimnazije Vladoje Dukat s razrednikom VIII razreda Josipom Pasarićem.

Na maturi je bilo vrlo zanimljivo. S njim su zajedno polagali ispit i oni đaci, koji su već godinu dana bili u vojničkoj službi. Došli su u vojničkoj odori sa sabljama na ispit. Zanimljivo je bilo vidjeti, kako su sablje stavili u koš za papir i otpatke. Neki su došli na ispit čak i sa samokresom. Bilo je živo. Samo je jedan pao, i taj je za osvetu htio ubiti profesora.

Čim je matura svršila, Alojzije je istoga dana morao u vojarnu u Karlovac, da nastupi vojnu službu. Usput se još navratio u Krašić, da pozdravi svoje i da uzme nešto rublja. U licu je izgledao mršav, ali se inače tjelesno osjećao zdravim i snažnim. U Karlovcu je 29. lipnja nastupio vojnu službu kod 96. karlovačke pukovnije i dobio vojničku odoru i pušku.

Kao kardinal rado se sjećao, kako je kao vojnik prije polaska na ratište klečao u kapeli Majke Božje Loretske u franjevačkoj crkvi u Karlovcu. Na spomen toga dao je karlovački gvardijan o. Srećko Majstorović veoma lijepo obnoviti tu kapelu i staviti mramorni oltar, koji je posvetio nadbiskup-koadjutor mgr. Franjo Šeper, sadašnji kardinal (16).

Budući da je Alojzije bio «ajnjeriger» (jednogodišnjak), bio je poslan na Rijeku, da prođe pripravni časnički tečaj, koji je trajao šest mjeseci (17).

2) - U časničkoj školi na Rijeci

Mjeseca srpnja bio je poslan na Rijeku. Srpanjsko sunce je putem silno palilo. Alojzije je jedva svladavao žegu, jer je inače mnogo trpio od vrućine. Stigavši na Rijeku, ode s kolegama u hotel. Dalje pripovijeda sam kardinal (18):

(16) Saopćio o. Srećko Majstorović, franjevac.

(17) Imenovan je koadjutor. - D.N., Život našega nadbiskupa 293.

(18) VD II 161.

42

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Nemaš pojma ni o čemu. U hotelu smo spavali do 9 sati u jutro. To ti je bila vojska! Ali šta hoćeš? Đaci ko đaci — fakini — još ne znaju ništa o novom životu, pa se ni ne boje.

U 9 sati se gospoda lijepo dignu, ali su sada zaželjeli malo vidjeti grad. Ja se s dvojicom odšećem na obalu, a sve u uniformi. Prohtjelo nam se i okupati. Svukli smo se i u more! Sve je to vidio zapovjednik škole. Zapamtio nas je i najavio kasarnskoj straži. U 11 sati smo svršili kupanje. Pođemo prema hotelu. Ali kako? Uzeli smo nosača, koji nam je nosio kofere po gradu. Iz hotela krenusmo prema školi, ali eto dežurnoga, koji nas ravno odvede na raport. Mi se nasmijemo. Ta, što nam još može? Stojimo pred 'oberstom' (pukovnikom). Grdi nas njemačkim jezikom i izriče kaznu od sedam dana zatvora. I to smo podnijeli. Svejedno nam je bilo, zatvorili nas ili ne zatvorili, jer i onako ćemo na ratište.

Jednom zgodom nas je nekoliko išlo gradom. Sretnemo nekoga 'gefrajtera' (razvodnika). Što, zar ćemo i toga pozdraviti, mislimo si u sebi? Ali on stupi pred nas, vrati nas, i mi smo ga morali pozdraviti. Pravo ti bilo, mislim si ja, kad ne znaš reda, da pozdraviš 'gefrajtera Ferenc Joška'».

Prema pripovijedanju jednoga kolege iz sjemeništa, Alojzije nije trpio nikakvih prostačkih ispada ni psovki svojih drugova. Ako bi se koji zaboravio, doživio bi oštar Alojzijev prosvjed. A svojim je snažnim mišicama znao u sobi pribaviti uvažavanje. Tko se nije znao svladati, taj je bio doskora na podu (19). Sertić, pukovnik 96. pukovnije na Rijeci, mnogo je hvalio Alojzija i govorio, da je bio izvrstan vojnik (20).

Kakav su život ti mladi ljudi provodili na Rijeci kao kadeti, pripovijedao je sâm kardinal. Gotovo svake nedjelje iza mise, kojoj su svi morali prisustvovati, polazili bi neki od njih ravno u javne kuće i kojekuda. Alojziju se to gadilo. On je svake nedjelje iza zajedničke mise pohrlio preko 561 stepenica u svetište Majke Božje na Trsat, da prisustvuje još jednoj misi. Ondje se žarko preporučivao nebeskoj Majci i zazivao njezinu zaštitu, da ne bi izgubio svoj najljepši mladenački ures, čistoću duše i tijela. Na povratku bi se malo navratio bivšem krašićkom župljaninu, trgovcu Kantociju, koji je bio dobar prijatelj njegova oca, jer su zajedno trgovali vinom. Otac je zamolio Kantocija, da

(19) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(20) Prema pripovijedanju V. Sertića, pismeno saopćio Leopold Rusan.

43

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Alojziju dade uvijek dobru okrepu. Tako je i bilo. Pričajući to nadoveže kardinal (21):

«Majci Božjoj imam zahvaliti, da me je u tim danima sačuvala. Zato sam se kasnije na povratku iz Rima nekoliko dana zadržao na Trsatu i ostavio spomen-pločicu zahvalnicu. I više puta, kad legnem, dođu mi na pamet i pred oči najrazličitiji časovi, kud sam sve u životu prolazio i što sam sve doživljavao. Svuda gledam posebnu zaštitu Bogorodice».

Na spomen-pločici, koja se danas čuva u kapeli zavjetnih darova na Trsatu, čita se zlatnim slovima izvezeno: «Deiparae Virgini Mariae in gratiarum actionem pro innumerabilibus beneficiis impetratis. Aloysius Stepinac — U zahvalu za bezbrojna dobročinstva isprošena poklanja Bogorodici Djevici Mariji Alojzije Stepinac».

Kao časnički pripravnik posjetio je jednom i svog prastrica mgr. Matiju Stepinca u Varaždinu, koji ga je zadržao kod sebe na objedu. Imao je on toga dana više gostiju. Svi su malo jeli, pa se je i Alojzije nećkao. Kad to opazi kanonik Matija Proštenik, reče mu:

— Samo dajte, mladi gospodine! Ne obazirite se na nas stare, jer ćete slabo proći.

Pripovijedajući kasnije tu zgodu kardinal nadoveže: «I pravo je rekao. Onako mlad, izmoren, i vola bih pojeo!»

Neki su posredovali za Alojzija, da ne bi išao na ratište, no on nije na to privolio. Rekao je:

— Ako je Božja volja, on će me i iz samoga pakla izbaviti.

Taj se Alojzijev odgovor vrlo sviđao njegovu prastricu mgr. Matiji, koji ga je otpratio čak i na kolodvor, sve do vagona. Alojzije je tu pažnju uljudno otklanjao, ali mgr. Matija se nikako nije dao od toga odvratiti (22).

Prije odlaska na talijansko ratište Alojzije je u sjemeništu posjetio i svoje kolege te im pripovijedao, kako talijanski zrakoplovi nadlijeću Rijeku i bacaju promidžbene letke (23).

3) - Na talijanskom ratištu

Alojzije je, 20. veljače 1917, svršio skraćeni časnički tečaj. Bio je poslan na talijansko ratište (24). Bio je najprije kadet,

(21) VD III 32.

(22) VD I 64; III 22.

(23) Pismo kanonika N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(24) Osobnik A, gl. gore bilj. 15.

44

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

zatim «fenrih» (zastavnik), i potom poručnik kod pješadije 96. pukovnije zvane «Mitara».

Isticao se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima. Prema pripovijedanju seljaka Ćuka, koji mu je bio ratni drug, Alojzije ie bio dobar prema vojnicima, koji su mu bili podređeni. Nitko bolji od njega. Nikada nije vojnike kažnjavao. Kao poručnik znao je zamijeniti običnoga vojnika na straži. U streljačkim rovovima je sa svojim vodom dijelio istu sudbinu, pa i kad je trebalo voditi borbu sa štakorima. Već su se tada na njemu jasno primjećivale tri stožerne kreposti: ljubav k istini, pravednost i neporočnost, koje se stalno ističu u njegovu životu. Zbog tih vrlina su ga vojnici vrlo cijenili i poštivali (25).

Alojzije je najprije učestvovao u žestokim bitkama oko Gorice, zatim kod prodora talijanske fronte na Soči. Sa svojim ljudima je prešao Tagliamento sve do Piave. Tu je sudjelovao u bitkama na srednjem i donjem dijelu fronte kod mora (26). U neprestanoj životnoj pogibelji još se usrdnije preporučivao nebeskoj Majci. I doista, u streljačkim jarcima i u teškim, krvavim bitkama iskusio je bezbroj puta veliku i posebnu zaštitu Gospinu.

Alojzijeve kreposti pravednosti i neporočnosti su se ispoljile, kad je jednoć na vojnom sudu uzeo u zaštitu jednog običnoga vojnika, koga je njegov pretpostavljeni optužio da je navalio na njega. Alojzije je saznao, da je dotičnoga pretpostavljenog taj vojnik slučajno zatekao, kad je htio silovati neku djevojku, a vojnik ga je u tom onemogućio. Kada je kardinal to pripovijedao župniku Vranekoviću, dodao je (27):

«Kad sam to čuo, u meni je uskipjelo. Da sain ga ja našao na takvu činu, možda bih ustrijelio takvu zvijer, sjetivši se kako bi meni bilo, kad bi moju sestru netko htio silovati».

Alojzije je bio zapovjednik straže, pa se odlučuo zauzeo za toga vojnika, i taj je bio oslobođen od optužbe.

Na fronti je Alojzije podržavao vezu s pozadinom ne samo pismima, već i preko Novina, koje je dobivao. Isle su izlazile od godine 1914 u Zagrebu kao nastavak Riječkih novina, koje su izdavali kapucini na Rijeci.

U rovovima je Alojzije doživio mnogo toga. Danomice je

(25) Prema saopćenju seljaka Ćuka u Krašiću, prosinca 1966.

(26) Imenovan je koadjutor, gl. gore bilj. 17.

(27) VD I 120.

45

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

gledao oko sebe razaranje, krvoproliće, smrt. To ga je poticalo na stalno razmišljanje o čovjekovoj svrsi.

U zimsko doba je trpio veliku studen. Jednom opazi, kako njegov potčinjeni vojnik-ciganin u rovu puca metak za metkom. Alojzije dođe k njemu, pograbi mu pušku i upita ga:

— Cigo, što je to?

- E, gospodine — ovaj mu odgovori — zima je!

Htio je siromah na ugrijanoj puščanoj cijevi malo ugrijati svoje promrzle ruke (28).

Alojzije je danomice imao oko sebe ranjene i mrtve, slušao zujanje metaka, šrapnela i granata. Već se bio priučio da po zujanju granate točno pogodi, kamo će pasti. Jednoć je sjedio s dvojicom vojnika kod potoka. Talijanska je artiljerija strašno pucala. Dobro su gađali. Najednom zazuja granata.

— Gotovi smo! Ravno će na nas! — povikne Alojzije. I pogodio je. Granata je pala među njih, zabila se u zemlju i ranila vojnika, koji je bio uz njega, u petu. Srećom nije eksplodirala. Da je eksplodirala, svu bi trojicu raznijela na komade (29).

Miroslav Vanino, isusovac, te pop Joso Vukelić, bili su mu nadležni vojni svećenici. Njima je Alojzije revno posluživao kod mise.

Potkraj rata stizala su na bojno polje i starija godišta. Alojzijevu vodu bi dodijeljen neki brko Zagorac, otac osmero djece. Alojziju se sažalilo pri pomisli, da takav pogine, pa ga je uzeo da mu bude poslužnik. Tu je ipak bio sigurniji za život. Nastojao je, da mu ishodi dopust. Uspio je. On ode, i nikada se više nije vratio. Možda je, ostao kod kuće, jer je iza toga svršio i rat (30).

Najveću pogibao za vojnike na ratištu su predstavljali talijanski mali topovi, koje su zvali «špukeri», i njihovi minobacači. Točno su gađali. Alojzije je jednoć opazio, a to je zapazila i austrijska artiljerija iza rovova, kako od vremena do vremena pucaju na rovove iz jednog te istog gnijezda. Austrijska artiljerija ih je htjela ušutkati. Alojzije dobi zadatak, da telefonom obavijesti artiljeriju kako gađaju. Teška austrijska «haubica» ispali snažno prvi metak, ali pogodi malo iza Alojzija, tek što nije udarila po vlastitim vojnicima. Alojzije ljutito javi telefonom:

(28) VD III 114.

(29) VD III 139 sl.

(30) VD III 122.

46

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Zu kurz! — Prekratko!

Oni opale drugi put, ali ovaj put malo ispred njih. On ponovno dade isti izvještaj. Kad su opalili treći put, čini se da su pogodili. Alojzije je sve promatrao kroz tzv. sisanku, tj. željezni zaštitni zid, što ga ni strojnice ne bi mogle probiti. Alojziju se činilo, da su Talijani nanjušili njegovu nazočnost. Najedanput začuje, kako je opalio njihov «špuker». Po zvuku je granate razabrao, da će ona pasti upravo na mjesto, gdje se on nalazio. Brzo skoči u kavernu, da se zaštiti. Jedva je prošlo 7-10 sekunda kad najednom granata padne točno onamo, gdje se on malo prije nalazio. Da se nije maknuo, granata bi ga bila raznijela. Vojnika, koji je ondje uz njega stajao, a ne zna zašto se nije maknuo s onoga mjesta, granata je zahvatila i izranila ga od glave do pete. No ostao je živ. Bolničari su ga brzo prenijeli u pozadinu.

Sada se istom Alojzije sjeti, da nije bio dužan vršiti službu kod telefona. Artiljerija je, naime, imala svoje telefoniste i drugo pomoćno osoblje, koji su imali vršiti obavještajnu službu. Jedan je od njih morao doći u prve redove. Boraveći tako u rovovima, bili su neprestano u smrtnoj pogibelji. Dok su bili tako zakopani, svaki čas im se moglo dogoditi, da ih zatrpa koja granata.

Jednoć je bio prolom oblaka te su se rijeke i potoci razlili i silna je voda navalila u talijanske rovove. Talijanski vojnici, da se ne potope, iziđu iz streljačkih jaraka. Stajali su dršćući nedaleko austrijskih vojnika, koji su ih mogli u času posmicati strojnicama. Alojzije je mislio čovječanski i kršćanski, da ne bi bilo nikakvo junaštvo pucati na postradale. Nisu ispalili nijedan metak (31).

Kako su neprijateljski rovovi bili vrlo blizu, mogla se je između zaraćenih vojnika razviti čovjekoljubivost, koja je inače na fronti bila zabranjena. Znali su, da osobno nisu nikakvi neprijatelji. Jednom Alojzije zateče jednoga od svojih vojnika, kako talijanskim vojnicima dobacuje cigarete, a s one su strane u njihove rovove padale naranče. U isti čas talijanski poručnik zgrabi za šiju svoga vojnika, koji je dobacivao naranče. Alojzije je velikodušno pregledao takav iskaz čovjekoljublja (32).

U Alojzijevu pamćenju je ostalo nezaboravno, kako je, dne 15. lipnja 1918, počela velika austrijska ofenziva na Piavi. Prije bitke je vojni kapelan Miroslav Vanino svim vojnicima dao skupno odrješenje od grijeha (33). Nacrt napada bio je točno

(31) VD IV 120; V 127 sl.

(32) VD IV 121.

(33) Pismo kardinalovo o. Miroslavu Vanino, 16. III. 1954.

47

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

razređen. Svi su ga časnici dobili. Bilo je određeno za svaki sat, što ima tko raditi. Alojzije se i ovaj put nalazio u prvim redovima.

Austrijska je vojska talijansku zaokružila u obliku potkove. Sasvim naprijed na lijevom krilu bio je Alojzije sa svojim vodom. Austrijska je artiljerija neprestano tukla od 3 sata ujutro do 11 sati sa 1.500 topova. Juriš je bio naređen za 11 sati. No, sve je osujetila izdaja. Dvojica oficira, koje je Alojzije kasnije našao u zarobljeništvu, Sarajlija Ajvazović, katolik, i neki Srbin Petrović, prešli su k Talijanima i izdali nacrt napada. Talijani su se brzo povukli iz prvih linija, i austrijska je artiljerija pucala u prazno. U 11 sati počne austrijska pješadija jurišati misleći, da je pred njom sve smrvljeno, a kad tamo, dok su prolazili kroz prve neprijateljske redove, ne nađoše nikoga, ni živa ni mrtva.

Trebalo je prijeći Piavu. Neki je časnik bio toliko uzbuđen i preplašen, da nije mogao ni izgovoriti zapovijed, da prijeđu rijeku. Da se ne čeka, Alojzije je izdao glasno zapovijed za prijelaz. Čim su prešli rijeku, najednom iza njih odleti u zrak most. Svi su gotovo mostovi na Piavi bili dignuti. Pogodile su ih talijanske granate. Tako mnogi nisu mogli prijeći Piavu. Alojzije je slutio, da nešto nije u redu. Legao je sa svojima u šikaru i zaspao. Spavao je do 11 sati drugoga dana. Talijani su se povukli.

Odjednom ih poče tući talijanska artiljerija. Tu je palo oko 30.000 austrijskih vojnika, većinom Mađara. Da nije bilo izdaje, austrijska bi vojska ušla duboko u Italiju. Prema nacrtu je drugo krilo imalo krenuti prema Piemontu i Francuskoj, pa bi ondje saveznicima došli iza leđa. Možda bi to bilo sudbonosno i za konačni ishod rata. No Austro-Ugarska je išla prema svome kraju.

Talijanska protuofenziva je počela 2. srpnja. Bilo je strašno. Tom zgodom je Alojzije skoro poginuo. Bio je u prvom redu. Talijani su udarali vrlo oštro po njegovu vodu. Od cijeloga voda ostala su na životu samo sedmorica. Čas prije su mu poginula tri vojnika. Odjednom zazuji druga granata. Alojzije se brzo pokaje i vikne:

— Gotovi smo!

Granata udari upravo u njegov vod. On je bio sav zasut zemljom i kamenjem, samo mu je dio jedne ruke i glava ostala vani. Teškom mukom se izvukao i upravo je čudom ostao živ. Za čas udari ponovno granata nedaleko njega i ubi mu poslužnika. Uz njega pade i neki osamnaestogodišnji Poljak.

48

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Granata ga je zahvatila od glave do pete, ležao je u krvi, čak i oči su mu bile zalivene krvlju. Ležeći je raširenih ruku samo ponavljao:

— Pan Jesus, Pan Jesus!

Alojzije odredi dvojici, da ga odnesu na previjalište u pozadinu. Dok su ga nosili, udari u njih granata i raznese ranjenika i jednoga od dvojice nosača. Sve je bilo u dimu, pravi pakao! Bili su to strašni i gorki časovi!

Austrijska je vojska još jednom kasnije započela ofenzivu, ali je i ta propala. Austrijska je komanda ofenzivu dobro zamislila. Namjeravala je zabiti u talijanske redove klin i tako ih razbiti. No oni su navalili s bokova i presjekli prve redove, a da oni koji su bili u njima, nisu to ni opazili.

Dok su jurišali, odjednom se Alojzije s nekoliko svojih vojnika nađe pred nepreglednim zelenim mnoštvom. Sila talijanskih vojnika, čovjek do čovjeka! Pred njega stupi talijanski poručnik te mu reče:

— Abbasso baionetta — Dolje bajonet!

Alojzije se u tom uzbuđenju sjeti, da ima o pojasu bajonet, pa da ga ne ubije, odbaci je na zemlju. Dok su ga s nekoliko vojnika vodili, najednom austrijska artiljerija započe topovsku paljbu. Jedna granata padne upravo pred njega i ubije mu jednoga vojnika. To mu je bilo najbolnije, što mu vlastita vojska, ne znajući, udara po vlastitim vojnicima (34).

Tako je Stepinac dospio u zarobljeništvo. Bio je svjestan, da ga je u onim časovima na poseban način štitila presv. Bogorodica. Tjednima i mjesecima prijetila mu je smrt na svakom koraku. Pričajući to u Krašiću župniku Vranekoviću mjeseca prosinca 1959 kaže (35).

— To je za mene bila škola za ove dane sada.

4) - U zarobljeništvu

Zarobljen u srpnju 1918, Alojzije je bio otpremljen najprije u Mestre kod Venecije, pa zatim u Ferraru i konačno u Noceru u Umbriji, gdje je ostao pet mjeseci (36). U vojnoj bolnici zašili su mu ranu na nozi, koju je zadobio u posljednjoj bitci.

(34) VD II 139 sl.; III 145 sl.; V 93 sl.

(35) VD V 93 sl.

(36) D.N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 293. - Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

49

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Njegovi u Krašiću dobili su s ratišta vijest da je poginuo. Roditelji i sva braća su ga oplakivali i dali za njega služiti zadušnicu.

Kad se Alojzije vratio u domovinu, pripovijedao je, kako je došlo do te vijesti. On se jedanput kao zarobljenik kupao u Piavi. Tom zgodom su ga Talijani zgrabili u kupaćem kostimu te su ga tri dana ovako gola i bosa vodili sa sobom, a odijelo mu je s iskaznicom ostalo na drugoj obali. Oni, koji su našli odijelo i iskaznicu, mislili su da je poginuo, pa su tako javili u Krašić.

Kad su predstavnici «Crvenoga križa» došli u bolnicu, gdje je boravio, on ih zamoli, da pošalju njegovim roditeljima brzojav, koji je stigao preko Francuske i lakonski glasio: «Gesund, gefangen — Zdrav, zarobljen». Ta je vijest donijela veliku radost roditeljima i cijeloj obitelji (37).

U Noceri, pripovijedaju oni koji su zajedno s njim bili zarobljeni, obavljao je ratarske poslove i sadio masline. Tu se našao zajedno s pokojnim profesorom Petrom Grgecom i dr. Prikrilom, koji su posvjedočili, da je njegovo vladanje bilo uzorno. U Noceri se dao odmah i na učenje talijanskog jezika (38).

5) - Međunarodni događaji

Dok je naš mladi Stepinac sudjelovao u teškim bitkama na talijanskom bojištu, uvijek u prvim redovima, i dok je njegov mladi život bio stalno u opasnosti, u unutrašnjosti zemlje i u međunarodnom životu odigravali su se događaji, koji su ugrozili opstanak Austro-Ugarske monarhije, na čijoj je strani i Alojzije ratovao (39).

Hrvati i Srbi, podanici Austro-Ugarske, koji su se u početku svjetskog rata prebacili u inozemstvo, osnovali su, 1. svibnja 1915, u Londonu «Jugoslavenski odbor», koji si je uzeo za cilj odvojiti Slovence i Hrvate od Austro-Ugarske monarhije i od njih stvoriti novu državu. Za predsjednika toga odbora bio je izabran dr. Ante Trumbić. Odbor se je stavio u dodir s predsjednikom srpske vlade Nikolom Pašićem, koji nije htio, da se zovu Jugoslaveni, već Srbi i Hrvati, a buduća država da nikako ne bude nazvana Jugoslavijom, već proširenom ili velikom Srbijom, jer da tako hoće Rusija.

Nakon sloma srpske vojske, krajem g. 1915, iskrsla je naskoro

(37) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Štefanije u Samoboru, prosinca 1966.

(3B) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(39) FERDO ŠIŠIĆ, Dokumenti o postanku kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb 1920.

50

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

misao, da bi se sakupljali dobrovoljci Hrvati među zarobljenicima, da se bore za oslobođenje svojih zemalja od tuđinske vlasti. «Jugoslavenski odbor» je tražio zbog političkih razloga, da bi ovi dobrovoljci sačinjavali zasebnu jedinicu, kako bi se pokazalo, da i sami podanici Austro-Ugarske žele, da se odijele od nje, jer se čak za to bore.

Nakon mnogo raspravljanja i kolebanja bila je sastavljena legija tih dobrovoljaca, koja se nazvala «jugoslavenskom», a sastojala se većinom od Hrvata. Iako su je Rusi podcjenjivali, ona se je sjajno pokazala u Dobrudži.

Dok je «Jugoslavenski odbor» radio u inozemstvu na tome, da se od južnih Slavena stvori nova država, unutar same Austro-Ugarske pojavila se federalistička struja protiv dualizma u monarhiji. U prvoj polovici g. 1915 istaknuti Hrvati, dr. Fran Binički, dr. Petar Rogulja i Rudolf Eckert, predstavnici katoličkog gibanja, složili su se u tome, da bi krčki biskup dr. Antun Mahnić podastro papi Benediktu XV predstavku s molbom, da se na budućoj mirovnoj konferenciji zauzme za Hrvate. Nakon što je predstavka bila sastavljena, potpisao ju je Mahnić s don Franom Bulićem, dr. Janezom Krekom i dr. Matkom Laginjom. Papi je tu predstavku uručio o. Milošević, franjevac konventualac, i o. Bernardin Škrivanić, kapucin. Papa obeća, da će se po mogućnosti zauzeti za tu stvar, ako bude pozvan na mirovnu konferenciju, no odmah saopći o. Miloševiću, da je Rusija izdala Hrvate.

U svibnju je g. 1917, u bečkom parlamentu Stanjek, češki poslanik, nastupio protiv dualizma u monarhiji. Dne 30. svibnja je i dr. Antun Korošec pročitao deklaraciju, u kojoj je zahtijevao, na osnovi samoodređenja i hrvatskog državnog prava, da se zemlje, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, sjedine u jedno samostalno državno tijelo pod žezlom Habsburgovaca. Mjeseca srpnja slože se s tom deklaracijom i hrvatski političari u zemlji. Za nju se zauzeo i krčki biskup dr. Antun Mahnić.

Istoga mjeseca sastave članovi «Jugoslavenskog odbora» zajedno s Nikolom Pašićem na otoku Krfu suprotnu deklaraciju, prema kojoj bi nova samostalna država imala dobiti ime «Država Slovenaca, Hrvata i Srba» — SHS — pod žezlom Karađordevića. U toj državi bi sva tri naroda imala biti ravnopravna, a ustav bi imala donijeti ustavotvorna skupština s odgovarajućom većinom. Izjavu su potpisali u ime «Jugoslavenskog odbora» dr. Ante Trumbić, a u ime srpske vlade Nikola Pašić.

Potkraj mjeseca lipnja g. 1918 Wilson, predsjednik Sjedinje-

51

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

nih Država Sjeverne Amerike, poruči jasno i odlučno (40): «Pucima Austro-Ugarske, kojih mjesto među narodima želimo vidjeti osigurano i zajamčeno, treba pružiti najslobodniju mogućnost autonomnog razvitka. Narodi i pokrajine ne smiju se više predavati od jedne državne vlasti drugoj, kao da su jednostavno imanje ili šahovske figure».

Nakon te izjave događaji u međunarodnim odnosima razvijali su se naglo.

Dne 17. rujna 1918 saveznička je vojska probila solunski front. Sa srpskim su trupama napredovali i ostali dobrovoljački južni Slaveni iz Austro-Ugarske, oblikovani u jugoslavenskoj diviziji, koja je na Kozjaku pružila svoj doličan udio. Istoga su se mjeseca sastali najistaknutiji predstavnici svih jugoslavenskih naroda u Austro-Ugarskoj i potpisali odluku, kojom su tražili osnivanje nezavisne države SHS.

Dne 6. listopada 1918 osnovano je u Zagrebu «Narodno vijeće» pod predsjedanjem dr. Antuna Korošca, kao predstavnika sviju Slovenaca, Hrvata i Srba u Hrvatskoj, Slavoniji s Rijekom, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i Međimurju.

Dva dana kasnije uđe u «Narodno vijeće» hrvatsko-srpska koalicija, a 16. listopada je car i kralj Karlo IV izdao odluku, kojom proglasuje slobodno sjedinjivanje svojih naroda u zasebne države, pošto je prihvatio prijedlog, da Austrija bude savezna država.

Dne 19. listopada «Narodno vijeće» u Zagrebu izda proglas narodu, da uzima u svoje ruke vođenje narodne politike i traži ujedinjenje svih naroda južnih Slavena na cijelom etničkom području u jedinstvenu državu prema načelima političke i ekonomske demokracije.

Dne 28. listopada Austro-Ugarska zatraži mir od saveznika uz pristanak, da njezini narodi sami sebi nesmetano odrede oblik državne uprave i vode brigu o daljnjem razvoju. Slijedećeg se dana sastao Hrvatski sabor u Zagrebu, ukine Ugarsko-Hrvatsku nagodbu od godine 1868 i prekine sve državnopravne odnose između Hrvatske, Slavonije, Dalmacije s jedne strane i kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, a Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju s Rijekom proglasi nezavisnom državom, koja

(40) MATIJA KOVAČIĆ, Od Radića do Pavelića (München - Barcelona, 1970) 91.

52

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

pristupa u zajedničku državu SHS te priznaje «Narodno vijeće» u Zagrebu kao vrhovnu vlast.

Mjesec dana kasnije, 24. studenoga, «Narodno vijeće» u Zagrebu odluči, da se proglasi ujedinjenje države SHS s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Dne 28. studenoga stigoše izaslanici «Narodnog vijeća» u Beograd, gdje ih je regent Aleksandar primio i proglasio ujedinjenje. 1. prosinca 1918.

Stepinac, kao intelektualac, pratio je događaje i vidio sam na fronti, da je vlada i vojska bila nedorasla događajima. K tome je težnja raznih naroda Austrije za samostalnim političkim i državnim životom bila sve jača i jača. Beč nije više bio privlačiv i prihvatljiv već od prije kao carska vladavina, a pogotovo ne u doba rata. Svakome je bilo jasno, da se austrijsko carstvo raspada. Rat je bio i onako dovršen, i car Karlo IV je razriješio vojsku prisege.

Zarobljeništvo u Italiji bilo je samo po sebi i teško i ponizujuće za jednoga časnika. K tome je pridošla i promidžba za oslobođenjem Hrvatske od Beča, pa odluka prijaviti se među «dobrovoljce» nije bila teška, tim više jer se Stepinac nije više osjećao obvezanim držati prisegu caru, pošto je sam car vojsku razriješio prisege.

Da se je Stepinac kasnije razočarao u Jugoslaviji, nije nikakvo čudo, kad se to dogodilo i dr. Trumbiću, koji ju je stvarao.

6) - Na solunskom bojištu

Pošto je Wilson, svršetkom lipnja g. 1918, izjavio, da se Slaveni iz Austro-Ugarske mogu potpuno osloboditi njemačke i austrijske hegemonije, rat je išao naglo kraju. Nije teško shvatiti raspoloženje zarobljenih vojnika iz austro-ugarske monarhije. Oni su tek sada saznali za tijek političkih previranja u vrijeme, dok su se na fronti borili za domovinu. Mladićima, pa i njihovim časnicima, počele su se otvarati nove mogućnosti, na koje oni prije nisu ni mislili niti su što slutili.

I Stepinac je saznao za promidžbu «Jugoslavenskog odbora» te za jugoslavensku legiju. Austro-Ugarsku nije nitko više volio, posebno ne mladež, a pogotovo zarobljenici. U zarobljeništvu nije htio ostati, pa se stoga, najviše pod utjecajem profesora Grgeca, među tolikim drugima i on prijavio za jugoslavensku legiju. U toj legiji mu nisu priznali čin poručnika, koji je

53

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

postigao u austrijskoj vojsci, već samo čin potporučnika. Kao dobrovoljac je poslije Svih Svetih stigao u Rim.

U Krašiću je pripovijedao (41), kako su, 11. studenoga 1918, u 11 sati nakon sklopljenog primirja Talijani od veselja klicali: «Pace! Pace!».

Zaslugom «Jugoslavenskog odbora» bio je tek 6. prosinca 1918 pušten iz zarobljeništva i prebačen u Solun, gdje je bio oko Božića u karanteni. Solunska je fronta bila već u rujnu iste godine probijena. Iz Soluna bio je poslan u Vranje, Gnjilane i Prištinu u svojstvu potporučnika redovne vojske. U proljeće godine 1919 bio je demobilizirari, a g. 1920 promaknut u čin rezervnog poručnika (42).

Od početka svoga vojničkog života Stepinac je i među svojim pretpostavljenima i među kolegama uživao poštavanje i smatran je ozbiljnim mladićem, koji ima smisla za svoje dužnosti, za red, stegu i rad. Profesor Petar Grgec i Balog, kasniji predsjednik okružnog suda u Požegi, koji su bili zajedno s njim na talijanskom bojištu i u zarobljeništvu, pripovijedali su, kako je Alojzije uvijek pokazivao ozbiljnost, pobožnost, čistoću. Nije htio, kao što su to činili mnogi časnici, zalaziti u bučna mješovita društva, ukoliko mu je to bilo moguće, a vojnicima nije nikada dopuštao da psuju ili da bestidno govore (43).

3. - NAKON POVRATKA U DOMOVINU

Alojzijeva obitelj u Krašiću je mučno očekivala svršetak rata, jer su osim njega bila još dvojica njegove braće u ratu. Pošta se uvijek željno očekivala. Jednoga dana stigne konačno pismo od Alojzija, u kojemu javlja roditeljima, da se vraća kući. Kada je saznao za tu vijest g. Grünwald, vlastelin u Zorkovcu, dobar prijatelj Alojzijeva oca, poruči mu, neka ne šalje kola na željezničku postaju, jer će on poslati svoga kočijaša, da doveze mladog časnika.

Nekog proljetnog dana g. 1919 došao je konačno dan njegova dolaska. Sva je obitelj bila uzbuđena. Svi su se s napetim očekivanjem postavili pred kućna vrata. Odjednom se začuje štro-

(41) VD I 92; IV 120. - N. Kolarek, gl. gore bilj. 3.

(42) Imenovan je koadjutor, gl. gore bilj. 17.

(43) Saopćio Dragutin Hren, zagrebački kanonik, g. 1963.

54

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

pot kočije, koja se za čas pojavi s livriranim kočijašem, a straga je sjedio mladi oficir s dugačkom sabljom, skroman kao uvijek, ali srdačno nasmijana lica. Kočija stade, on spretno skoči iz nje te se izljubi redom sa svojima. Njegova mlađa braća su se u posljednjim godinama tako snažno razvila, da ih nije u prvi mah prepoznao. Kad je opazio svoju najmlađu sestru Štefaniju, čudeći se usklikne:

— Je li moguće, da si to ti! Kako si tako narasla u vrijeme, otkako mene nije bilo doma!

U kući je vladala neopisiva radost. Alojzije je morao pripovijedati svoje ratne doživljaje, što je sve podnio i pretrpio, što se njim događalo (44).

1) - Koraci u neizvjesnosti

Nakon nekoliko dana, kada su se prvi utisci i osjećaji malo slegli, našao se Alojzije pred pitanjem: Što sada? Za što da se opredijelim?

Majka se Barbara čvrsto nadala, da će njezin Lojzek odmah natrag u sjemenište, da nastavi svoje nauke u bogosloviji, koje je rat prekinuo, pa da će ga za par godina vidjeti na oltaru kao svećenika.

No Alojzije je bio pun teških uspomena na one ratne grozote i strahote, kada je stotine puta gledao smrti u oči. Ratni i poratni doživljaji, istina, nisu promijenili njegov duhovni život i spriječili uspon, jer se uz Božju pomoć i zaštitu Bogorodice uščuvao u vojničkom životu neporočan i u vladanju otmjen.

Pače, u ratnom vihoru, u živom dodiru s vojnicima, u zarobljeništvu i inozemstvu, u promatranju života i vladanja nekih svećenika, koji nisu davali primjer kreposna i sveta svećeničkog života, dozrijevale su njegove duševne sposobnosti. Duboko je uronio u zagonetku svećeničkog zvanja. Svećenički je stalež od djetinjstva duboko i iskreno cijenio i poštivao. Njegova narav sa sklonostima, kako ju je u svjetlu vjere promatrao, iziskivala je od njega borbe, koje su tražile jasna načela, veliku duševnu hrabrost, jakost, srčanost i odlučnost volje. Njegova umna zrelost, iskreno poštovanje svećeničkog staleža i istančana savjest stavljale su mu pitanja: Hoćeš li se moći sav predati Kristu? Hoćeš li moći požrtvovno nastaviti njegovo

(44) Pismo kardinalove sestre Štefanije, gl. gore bilj. 1.

55

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

djelo otkupljenja, spasenje duša? Hoćeš li uvijek i do kraja izdržati? Ne nadmašuju li zahtjevi svećeničkog staleža tvoje sile? A što, ako posrneš kako su neki posrnuli? Njegova nježna savjest mu je živo prikazivala mučno stanje i moralnu bijedu svećenika, koji nije uzoran nada sve. Kako je bio uvijek radikalan, kada se radilo o Bogu, Božjim stvarima i nadnaravnom životu, takvim i sličnim razmišljanjem je već na ratištu, a osobito sada nakon povratka u domovinu, došao do odluke: Ne idem u svećenički stalež! (45).

Posjetio je u to vrijeme i svoga prastrica mgr. Matiju u Varaždinu. Jasno, da je bilo tom zgodom govora o tome, kuda će sada. Alojzije se nije žacao odlučno mu kazati, da ne ide u bogosloviju. Kasnije je kazao, da je jedino to bila njegova odluka, a kuda će i što će, nije si bio još dao odgovora. Mgr. Matija je na njegovo razlaganje samo šutio i na koncu razgovora rekao (46):

— Bog će učiniti svoje.

U životu Alojzijevu je nastupilo razdoblje krize i neizvjesnosti.

2) - Sveučilištarac

Kamo će dakle? Njegov je otac želio, da prihvati opet studij, i to na sveučilištu, jer je pokazivao sklonost knjizi, a imao je ispit zrelosti (47). Složio se s očevom voljom. S tom nakanom pođe u Zagreb na sveučilište, da pregleda raspored predavanja na pojedinim fakultetima. Od svega mu se najviše svidjela agronomija. Kako mu je otac u međuvremenu svojim marom i spretnošću postao vrlo imućan, mislio je, da će mu studij agronomije pomoći, da kasnije što razumnije pripomogne ocu u gospodarstvu. S tom se nakanom u jesen g. 1919 upisa na agronomski fakultet u Zagrebu (48).

Zagreb je po svojoj tradiciji bio skladan, po svojim školama klasičan, a po svom srcu romantičan. Svršetkom 19. stoljeća se još naš hrvatski školovani svijet u njemu dopisivao na latinskom jeziku. No, iza rata se sve to promijenilo. Zagreb je vrvio sasvim novim svijetom, koji se u nj slijegao sa svih strana nove države SHS (49).

(45) VD I 30 65; II 65 sl.

(46) VD III 121.

(47) Podaci gđe Ane Bucković, gl. gore pogl. I, bilj. 14.

(48) VD I 65.

(49) J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu 119.

56

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Alojzije uđe u gradski život, kakav je bio u Zagrebu iza rata. Kao sveučilištarac je vjerno vršio svoje vjerske dužnosti i primao redovito sakramente. Upisao se i u katoličko akademsko društvo «Domagoj», u kojem je bio vrlo aktivan. Kako njegov studij pada u mršavo poratno doba, da si pribavi dnevni obrok, pošao bi na trg, da kupi od seljaka kruha i veliku dinju ili lubenicu, ili što drugo. Kako mu se u stanu zimi nije ložilo, otišao bi studirati u kafanu, da se malo ogrije (50).

Kako je u vojsci sačuvao svoju neporočnost i kao časnik se priučio na otmjenu uglađenost, poratni život u gradu, kakav je našao, nije mu prijao. Napose mu je bila odvratna lakoumnost nekih studenata, kod kojih je izbliza vidio seksualnu razvratnost, te mu se njihovo vladanje upravo gadilo (51). Stoga već nakon prvoga semestra, ne položivši nikakva ispita, ostavi Zagreb i vrati se u Krašić s namjerom, da se posveti gospodarstvu i da bude u poslu na pomoć svom ocu, koji je sve više slabio i stario.

3) - Na očinskom imanju

Sin seljačkih roditelja, Alojzije je smatrao, da je seljački život bliži Bogu, jer se, obrađujući zemlju, uvjerio, kako je ratar na poseban način ovisan o Bogu. Led, kiša, suša, bolesti usjeva i stoke, svakovrsne nepogode, sve ga to upućuje na Boga, Stvoritelja, Uzdržavatelja i Upravljača svega stvorenoga.

Njegovu ocu ova odluka nije bila po volji. Smatrao je, da Alojzije ne ostvaruje njegove težnje, želje, pa i ambicije, koje je gajio u svome srcu obzirom na njega i na njegovu životnu karijeru. On je znao to svoje negodovarije pokazati i izvana oštrim postupkom s njime. Čak je izgledalo, da s Alojzijem strože postupa negoli s ostalom djecom. Jedino je majka Barbara razumijevala Alojzija, branila ga je pred ocem i nastavljala svoj post i molenje Gospine krunice za njega (52).

Kada se 1. ožujka 1919, prema odluci regenta Aleksandra od 24. veljače 1919, u Beogradu sastalo državno vijeće, koje je imalo pripraviti ustav, ustanovilo se, da među pozvanim predstavnicima nema razmjera obzirom na pojedine krajeve. U znak negodo-

(50) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Štefanije u Samoboru, siječnja 1966. - Pismena sjećanja vlč. L. Povše o razgovorima s kardinalom. - ISIDOR 163.

(51) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10.

(52) Podaci gđe Ane Bucković, gl. gore pogl. I, bilj. 14.

57

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

vanja Stjepan Radić i Karlo Kovačević, koji su bili određeni, da predstavljalju Hrvatsku republikansku seljačku stranku, ne odoše u Beograd. Hrvati, naime, nisu htjeli, da se s njima postupa kao s «oslobođenima i okupiranima», nego kao s ravnopravnima prema načelu samoodređenja naroda. Stjepan Radić stoga još snažnije nastavi svoju političku aktivnost i stvori pokret, koji se u ono doba silno razvio i postao političkom i društvenom snagom, s kojom se moralo računati. Nažalost, znao je u svojim pretjeranim govorima napasti i biskupe i katoličko svećenstvo.

U takvim se prilikama Alojzije našao u Krašiću, gdje se Radićeva stranka kao i drugdje po hrvatskim selima učvrstila. Iako se nije bavio politikom, ipak nije mogao ostati ravnodušan obzirom na pretjeran i neopravdan način djelovanja Stjepana Radića protiv klera i crkvenog života.

U zimsko je vrijeme boravio kod kuće u Krašiću, a ostalo bi vrijeme provodio na očevu posjedu Kamenarovo, koji se nalazi na putu iz Krašića prema Ozlju blizu Kupe. Subotom popodne bi se vratio kući, a u ponedjeljak bi opet otišao. Tu je on iskusio neposredno na sebi sve tegobe, žalosti, ali i radosti seljačkoga života. Obrađivao je polje, kopao, sijao, kosio, prskao lozu, brao plodine, pametno rukovodio brojne težake u poslu. U Brezariću je svojoj sestri pomagao pri gradnji kuće. Umio je dobro rasporediti posao tako, da je svaki težak bio dovoljno zaposlen. Mijenjao ih je na poslu, da ne bi uvijek morali isto raditi, da im posao ne bude dosadan ili pretežak. Pri tome se u svojoj nježnoj ljubavi prema majci brinuo, da u kuhinji budu uvijek nacijepana drva, jer je to muški posao (53).

Granulo je proljetno sunce godine 1920, prolistali su šumarci i zazelenjeli se obronci na Stepinčevu posjedu Kamenarovo. Alojzije se grijao na Božjem suncu, slušao pjev ptica, promatrao život bilja i životinja i tako se u njemu razvijao dar opažanja, koji je po naravi posjedovao i kojim se kasnije mnogo puta služio u svojim propovijedima da prispodobama iz prirode osvijetli istine svete vjere.

Kao sin ugledna i imućna seljaka, kao svršeni gimnazijalac s maturom, te kao bivši časnik austro-ugarske vojske, a napose zbog svoga neporočna vladanja i života uživao je Alojzije veliki ugled među seljacima, a posebno među svojim vršnjacima.

(53) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Roze u Krašiću, prosinca 1966.

58

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Stupio je u katoličko omladinsko društvo. U njemu je okupljao ostale mladiće i organizirao ih. S njima se rado kuglao. Svojom djelatnošću je oživio svu seosku mladež u Krašiću. Vodili su ga visoki ideali, iako se bavio poljoprivredom. Čitao je Seljačke novine, koje su nakon prvoga svjetskog rata počele izlaziti u Zagrebu, i u njima je surađivao. Pretplatio se i na Hrvatsku prosvjetu. Čitao je mnogo, ne samo novine, već i časopise i knjige. U vatrogasnom društvu i gospodarskoj zadruzi bio je blagajnik. Neko je vrijeme vodio i gospodarsko društvo u Krašiću (54).

Kao član katoličkog omladinskoga društva sudjelovao je godine 1922 na velikom slavlju sveslavenske i međunarodne katoličke omladine u Brnu. Na to veliko slavlje, koje prirediše bratske katoličke češke i slovačke organizacije, došlo je iz Hrvatske oko 1.500 osoba. Bili su zastupani svi staleži, a najviše seljačka organizirana omladina. Kao uvijek u sličnim zgodama među ljudima, koje vežu isti ideali, sklapala su se poznanstva, ljudi su se upoznavali i davale se pobude za novi rad.

Za smještaj Hrvata je bila predviđena jedna velika srednjoškolska zgrada, u čijim sobama je bilo prostrto dosta ražene i pšenične slame. Tu se smjestio i Alojzije. Upoznao se s lijevim i desnim susjedom, s kojima je imao prospavati na toj slami. Uz njega se nalazio seljak Mijo Cizerle iz Preloščice kod Siska i svećenik Matija Ivšić. Mijo i Alojzije se odmah sprijateljiše i ostadoše zajedno cijelo vrijeme boravka u Brnu. Zajedno su razgledavali grad i njegove znamenitosti, no napose su se zanimali za gospodarsku izložbu, koja je bila priređena za one dane te su je dnevno posjećivali, Jednog dana, kad su razgledavali tu izložbu, reče Alojzije Miji:

— Miško, vidi se, da smo mi pravi seljaci i seljačka djeca. Ovi drugi lete po kojekakvim paradama, pa, nažalost, i naši seljački omladinci, koji su došli ovamo.

Na svečanom je ophodu Alojzije obučen u narodnu nošnju pred skupinom Hrvata nosio veliku hrvatsku zastavu.

Kada se kasnije s Mijom sastao u Zagrebu, predmet su njihova razgovora bili i opet selo i seljački život. Pripovijedao je o svom gospodarstvu, a napose o svojim lijepim vinogradima, koji su mu bili veliko veselje, zatim o svom radu i nastojanju, da poboljša i unaprijedi gospodarstvo. Zanimao se za gospodarske,

(54) Pismo Leopolda Rusana, remetskog župnika, g. 1962. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

59

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

društvene i kulturne prilike Mijina sela, a i cijelog posavskog kraja oko Siska. U njemu se odmah moglo lako prepoznati nesebična i nepatvorena, ali školovana seljaka i seljačkog prijatelja, koji je u svom srcu nosio veliku ljubav prema selu i seljaku (55).

Već je tada Alojzije gojio sućut prema slabijima i siromašnima i pomagao im. Mali čovjek mu je bio osobito na srcu.

U kući su imali slugu iz Donjega Pribića. Zvali su ga Duda. Bio je duševno nerazvijen, ali je radio, što mu se kazalo. Alojzije se posebno brinuo za njega. Svake ga je nedjelje brijao i rekao bi mu (56):

— Duda, daj da te uredim, da i ti znaš, da je danas nedjelja.

Uza svu radinost, Alojzije je prolazio selom, brežuljcima, dolinama, šumama, uvijek u nekoj zamišljenosti. Bio je vrlo ozbiljan. Njegovi ukućani nisu opazili, da bi se u to vrijeme bilo kada od srca nasmijao. Svima je pružao primjer gorljiva vjernika. Nedjeljom bi i blagdanima redovito polazio župnu crkvu na sv. misu i pristupao bi k sv. sakramentima. Isusovac o. Bruno Foretić bio mu je redovitim ispovjednikom, pa je zato k njemu često dolazio u Zagreb (57). Rado je posjećivao Marijina svetišta.

Kako je u Krašiću stara župna crkva uklopljena u novu, koja je sagrađena godine 1913, Alojzije bi se redovito povukao u staru crkvu i ondje obavljao svoje pobožnosti, jer je ondje bilo više mira, koji je omogućivao veću sabranost.

Terezija Penić, majka dr. Janka Penića, često ga je promatrala u molitvi. Vidjela ga je kako sabrano i pobožno moli. Pa kada se njezin sin jedne godine kao bogoslov vratio u Krašić na ljetne praznike, reče mu ona (58):

— Sinek, škoda ti je ovoga dečka! Vidiš, kak se lijepo i pobožno moli u crkvi. Kaj se bu vani u svijetu potepal? Kaj ne bi mogal biti svećenik?

— Mama, odgovori joj sin, kako ne bi mogao, samo da hoće.

— Da bi mu dragi Bog rasvetlil pamet! — reče na to majka. — Daj ga i ti nagovaraj!

(55) MIJO CIZERLE, Nadbiskup - koadjutor i naše selo, u Hrvatska straža (26. VI. 1934) br. 143.

(56) VD III 182.

(57) D.N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 293. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

(58) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

60

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kada je vozio vino na prodaju u Karlovac, jednom je rukom držao uzde, a drugom krunicu. Ljudi su zastajali i začuđeni gledali mladoga kočijaša, kako moli krunicu (59). Njegov otac, župnik, prijatelj klerik i rođaci bili su uvjerenja, da on nije za svjetovni stalež, jer su vidjeli, da se nekako nije snalazio u svijetu (60).

I on sâm je osjećao, da još nije na pravome mjestu. Mnogo je razmišljao o konačnom cilju čovječjega života. Kolika je bila njegova povučenost, kolika je bila njegova pobožnost i visoko poštivanje svećeničkog staleža, razabire se i iz slijedećega dogođaja. Bilo je to godine 1920, kada se iza prvoga svjetskog rata pojavio među svećenstvom pokret za provođenje nekih obnova u svećeničkom staležu, napose s obzirom na celibat. Alojzije je išao jednoga dana u crkvu. Na putu ga zaustavi apotekar Andrašević te mu reče:

— Ti si klerikalac, pa će te sigurno zanimati ova brošura — i dade mu program toga pokreta, koji su u ono doba prozvali «žutim pokretom», zbog žute boje omota te brošurice, koja je sadržavala program spomenutog pokreta. Bilo je tu 250 potpisa svećenika, a među njima je Alojzije našao i potpis svoga župnika, koji je to učinio zbog neke nesuglasice, koja je izbila između njega i nadbiskupa dr. Bauera.

Kada je kao kardinal to pripovijedao u Krašiću, dodao je (61):

— Pogledao sam to i bilo mi je bolno u duši, jedva sam toga dana došao do crkve.

Njegovu pobožnost i sabranost u molitvi uočila je i njegova sestra prigodom svoga vjenčanja. Prema mjesnom običaju Alojzije ju je vodio k oltaru. Kada stigoše pred oltar, Alojzije klekne zajedno sa svojom sestrom na pripravljeno klecalo i zadubi se u molitvu. Bio je tako sabran, da nije ni opazio župnika, koji je neko vrijeme mirno čekao, da započne obred vjenčanja. Tek kad ga je župnik rukom lako dotaknuo i rekao mu: «Daj mjesto zaručniku», opazi, da nije na pravome mjestu te se smjerno ukloni i ustupi mjesto zaručniku. Toga se dana u roditeljskoj kući sve veselilo, bilo je prema običaju i plesa, no Alojzije osta i tu iznimka kao i u ostalim sličnim prilikama seljačkog života, tih, miran, skroman, zamišljen (62).

(59) Pismo kardinalove sestre štefanije, gl. gore bilj. 1.

(60) Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

(61) VD I 64.

(62) Pismo kardinalove scstre Štefanije, gl. gore bilj. 1.

61

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Kako je djelovao u katoličkim organizacijama i s kakvim ugledom, pokazuje i slijedeća činjenica. Dne 17. lipnja 1922 imala se u Krašiću obaviti kanonska vizitacija župe i podijeliti sv. potvrda. Imao ju je obaviti zagrebački pomoćni biskup mgr. Dominik Premuš, koji je svima bio mio, jer je bio uviđavan, demokratski raspoložen i pravedan. Bilo je to za vrijeme političkih izbora. Među seljacima je vladalo neko natjecanje, koja će, naime, od uglednih obitelji, a bile su dvije, Stepinci i Ilijanići, biti u pripremama prva. K tomu se istovremeno razmahala i izborna borba.

Pročulo se, da će jedna stranka osujetiti svečani doček biskupa. Došlo je i do prepirke. Alojzije, kako je bio miroljubiv i uravnotežen, razložio je seljacima, da se ne radi ni o Stepincima, niti o Ilijanićima, već o zajedničkoj stvari cijelog Krašića. Dan prije biskupova dolaska obilazio je još kasno u noć po kućama i pozivao svoje vršnjake da spreme zastave i konjicu, da na Krašiću ne ostane sramotan žig zbog nepoštivanja biskupa, koji dolazi da mladeži podijeli Duha Svetoga te pregleda kršćanski život u župi. Njegov trud nije bio uzaludan. Duhovi su se dali urazumjeti. Smireni, sutradan prirediše biskupu sjajan doček (63).

Kad je jednog dana vozio bačve u vinograd, na strmini mu se poplašiše konji, te s kolima i cijelim tovarom srnuše u potok. Sav se smočio. Sve je teklo s njega. Kad je stigao kući, pokazao se ovako mokar majci te joj reče (64):

— Mama, ja ti nisam za gospodara.

Osjećao je, da još nije na pravom mjestu. Tom ga je prilikom rudo od kola udarilo snažno u želudac, od čega je kasnije osjećao i neke boli, osobito kad se mijenjalo vrijeme.

4) - Zaruke?

Godine su prolazile. Alojzije je po očevu sudu bio sasvim zreo za ženidbu. Otac se počeo ozbiljno baviti mišlju, da ga oženi. Kanio mu je ostaviti dvokatnicu, koju je kupio u Karlovcu. Ondje su u ono vrijeme bile smještene dvije vojničke pukovnije, 96.a zajedničke vojske i 26. domobranska, pa su se stoga djevojke lako udavale, a mladiću nije bilo teško naći djevojku.

Alojzijev je otac u Karlovcu poznavao obitelj Barić, koja se bavila trgovinom vina na veliko. Bila je to bogata i ugledna

(63) Prema pripovijedanju s. M. Mrzljak, prosinca 1968, u Rimu.

(64) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Štefanije, u Samoboru, 1966.

62

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

obitelj. Iz te je obitelji, prema očevu planu, Alojzije imao uzeti djevojku i, kako je kasnije sâm kao kardinal pripovijedao, dobio bi bogat miraz.

Drugi je nacrt otac pravio s djevojkom iz obitelji Medven u susjednoj župi Prekrižju. Ta obitelj i danas postoji u istoj župi. Djevojka bi mu iz te obitelji donijela miraz od 32 jutra šume, zvane Bukovica. Šuma je bila sačuvana i zrela za sječu. Bila je to milijunska vrijednost. Nije bilo Krašićanca, koji je prolazio kroz Bukovicu, a da mu se ne bi u srcu javila želja da se domogne te Medvenove šume (65).

Iako ga je ovako nagovarao, ipak ga je ostavio slobodna, da sam bira drugaricu života. Rekao mu je:

— Sine, ženi se, otkud te volja!

Kako je godine 1923 umro Alojzijev brat Marko, koji je radio na velikom očevu posjedu u Kamenarovu, otac sada dade Alojziju taj veliki posjed. Zbog toga se Alojzije konačno odlučio da učini taj odlučni korak. Da osnuje obitelj u iskonskom kršćanskom duhu, ponudi ruku Mariji Horvat, kćerki svoga učitelja u osnovnoj školi, jer ju je poznavao kao dobru kršćanku.

Kako se ona s roditeljima preselila u Zagreb, ponuda je bila pismena, uslijed koje se među njima razvilo dopisivanje. Ona mu piše, da prihvaća ponudu, ali ga upozorava, da je ona siromašna, a on bogat, pa bi to možda s vremenom moglo biti na uštrb složna zajedničkog života. On joj odgovara:

«Danas se većina mladih ljudi ženi uistinu radi bogatstva, a možda je baš to bogatstvo i njihovo prokletstvo. Toga pak ja ne bih htio, i baš zato sam se čuvao, da ne nasjednem. Što Ti dopremiš to je tvoja stvar. Ja Ti neću nikad riječi prigovoriti. Glavno je, da Ti meni dopremiš obilje blagoslova Božjega, a toga može siromašniji više svojom pouzdanom molitvom i čvrstom vjerom, nego i najveći milijunaši».

Obećao joj je da će doći u Zagreb početkom siječnja 1924 na zaruke. Molio ju je, neka ne dolazi u Krašić, da se ne izlože kojekakvim naklapanjima. Prigodom toga sastanka u Zagrebu donio je zlatar Matko Janko, također krašićanac, prstenje, koje su si oni izmijenili.

No do zaruka, kako se obavljaju na selu, tj. pred župnikom i dvama svjedocima, nije došlo. Alojzije se prigodom toga sastan-

(65) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10. - Prema pripovijedanju kardinalovih sestara Štefanije u Samoboru i Roze u Krašiću, prosinca 1960. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

63

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

ka vladao otmjeno i nešto suzdržljivo. Kad mu je Matko rekao nakon izmjene prstenja, neka se poljube, on se je zacrvenio i kazao: «To nije sakramenat». To njegovo držanje načini na Mariju dojam «ledene» ljubavi, zbog koje nju «zebe».

Alojzije je nastojao u slijedećim pismima razjasniti kršćanski moral među mladima, koji se vole. No Mariju su počeli spopadati duševni nemiri. Dne 28. ožujka 1924 piše mu posljednje pismo. Njezin inače lijepi rukopis u tom pismu pokazuje uzbuđenost i nemir, koji ona priznaje. Saopćuje mu, da odustaje od ponude, jer ga drži «previše poštenim i plemenitim», a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka moralna načela.

Alojzije joj, 2. travnja iste godine odgovara:

«Kad sam primio Tvoje pismo srušene su jednim časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače jednu cijelu noć moj inače tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već u jutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje».

Moli je, da se ne poda žalosti i svršava stihovima Šarićeve pjesme Orlu:

«Orle, kralj si ptica nebesnica

U visine

U plave vedrine

Zamako si najdalje.

Srce moje žudi još dalje,

Da poletim nebesnima svetim

Da mi duša praha se otrese

I drago mi gledat u nebesa.

Ova pjesma daje pravac momu dalnjem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom Narodu, koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma. Vraćam Ti Tvoja pisma, a moje uništi, Marija! Budeš li i nadalje vesela u životnoj borbi, bit će mi veoma milo. Želi Ti mnogo sreće, a osobito mir i blagoslov Božji.

Vjekoslav Stepinac» (66).

(66) Tek 25. veljače 1974 došao sam u posjed dopisivanja između Marije Horvat i Alojzija Stepinca, 12 Marijinih i 6 Alojzijevih pisama. Svih 18 ovih pisama vanredno su pobudne naravi i mogla bi poslužiti mladim ljudima za poticaj, kako treba provođiti prema kršćanskim načelima predbračni saobraćaj između momka i djevojke.

64

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

4. - PROBUĐENO SVEĆENIČKO ZVANJE

Dr. Josip Lončarić pratio je svoje bivše pitomce na njihovim životnim stazama. Tako se mnogo zanimao i za Alojzija, koga mu je toliko preporučivao mgr. Matija Stepinac. U pismima, što ih je Alojzije za vrijeme rata pisao svome bivšem ravnatelju, mnogo zahvaljuje Bogu, što je imao sreću da bude odgojen u katoličkom zavodu, jer da istom sada dobro razumije, što za njega znači vjera (67). Kada se bio vratio s ratišta, posjetio je dr. Lončarića te mu saopćio svoju odluku, da se više ne kani vratiti u sjemenište. Dr. Lončarić ga je promatrao i ispitivao te se uvjerio, da u duhovnom životu nije ništa ni popustio ni nazadovao; pače, postao je ozbiljniji i zreliji, i žalio je, što je učinio tu odluku. Počeo se baviti mišlju, kako da mu uzdrma savjest i kako da ga uvjeri, da imade potrebne sposobnosti i Božji poziv da postane svećenik.

1) - Lončarićev zahvat

U Zagrebu je postojala i lijepo radila svećenička Marijina kongregacija. Na njezinim je sastancima po koji od članova držao predavanje. Jednoć zapadne i dr. Lončarića dužnost da održi duhovno predavanje. Poslije predavanja reče prisutnim svećenicima, da znade za jednoga divnog mladića u Krašiću, koji sigurno ima svećeničko zvanje, no da sada luta i ne zna kamo će. Preporučio ga je nazočnim svećenicima u molitve (68).

No, on se time nije zadovoljio. Nakanio je na Alojzija izvršiti izravan i snažan juriš. Odlučio je izravno zahvatiti u njegovu savjest. Godine 1924, u proljeće, napisa u svećeničkom glasilu Sacerdos Christi opširan članak o sv. Klementu Hofbaueru (1751-1820), apostolu Beča, koji se kao pekarski naučnik istom u zrelim godinama odlučio stupiti u svećenički stalež, te je nakon mnogih pokušaja i doživljaja ipak uspio na bečkom sveučilištu svršiti bogoslovske nauke (1780-1784). Iza toga je hodočastio u Rim, gdje upozna red redemptorista, stupi u nj, i u 34. godini života bi zaređen za svećenika. Djelovao je zatim vrlo uspješno u Varšavi, dok nije bio odande izagnan, a odonda je plodonosno

(67) Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

(68) Pismo Leopolda Rusana, gl. gore bilj. 54. - Prema osobnom sjećanju pisca, koji je prisustvovao toj konferenciji.

65

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

djelovao u duhovnoj pastvi u Beču sve do svoje smrti. Dr. Lončarić je u članku ovaj primjer primijenio izravno na Alojzija (69):

«Ja sam navlaš opširnije opisao mladost Hofbauerovu i pokazao, kako je taj veliki svetac i apostol carskoga Beča došao napokon do toga, da je ipak postao svećenikom. Na svoje smo oči gledali sve one silne zapreke, što ih je nalazio na tom putu. Hofbauer je ipak postao svećenikom u znak: Koga Bog zove u svećenike, on će svećenik i postati, bilo to prije ili kasnije, samo neka se ne ogluši njegovu pozivu.

Samo još nešto. Cijelo vrijeme, što sam ovo pisao, imao sam pred očima jednoga mladića Hrvata, mladića iz čestite seljačke katoličke kuće. Što ga ja znadem, a što mi kazahu i drugi, a nedavno i njegov otac, mladić je dobar, čestit. On je želio da postane svećenikom, a željeli su to i njegovi roditelji, i ne znam, tko više, da li otac ili majka. U to je nadošao rat, mladić je morao na ratište, a to je pomrsilo račune i njemu i roditeljima. Ali i u ratu, i u strjeljačkim jarcima mladić je taj ostao dobar, svim srcem odan Bogu. Vrativši se kući, ostao je u svijetu, ali u svijetu kano da ne nalazi mira, u svijetu kao da za nj nema sreće ni zadovoljstva. Čitajući povijest apostola grada Beča i opisujući glavne momente mladenačkog njegova života, dok nije postao svećenikom, mislio sam često na ovoga našega mladića i pomišljao, ne zove li Bog i njega u svetište svoje, makar ga je sudbina života udaljila od njega. Ali kad znademo, da je i ova sudbina u planu providnosti Božje, zar je preuzetnost misliti, da će i taj mladić na koncu konca ipak biti svećenik?

Daj ga, čestiti čitatelju, preporuči nebeskoj Gospi barem jednim uzdahom».

Taj je broj spomenutog časopisa dr. Lončarić s popratnim pismom od četiri stranice poslao Alojziju u Krašić, pozivajući ga, da zrelo razmisli i da se već jednom hrabro odluči za zvanje, za koje ima potrebna svojstva, jer da je on taj mladić, na koga je pri pisanju mislio.

2) - Duševni potres i borba

Pismo je bilo za Alojzija, kako je on to sâm kasnije priznao, «kao grom iz vedra neba», koji ga je «silno potresao» i u

(69) Sacerdos Christi 3 (1924) 87-91.

66

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

njemu prouzročio «veliku i tešku borbu», koja je trajala tri tjedna (70).

S tom nutarnjom borbom krenuo je u Đakovo na orlovski slet, gdje se upoznao s abiturijentom Franjom Šeperom. Obojica nisu ni slutila, da će se doskora sastati u Rimu kao svećenički kandidati, i da će kasnije zajedno obrađivati njivu Gospodnju. Jedne večeri povjeri Alojzije Šeperu da će po svoj prilici u bogosloviju. Kanio je u Innsbruck, dok ga je dr. Lončarić nagovarao da ide u Rim.

U tom je međuvremenu Alojzije postavljao sebi pitanje: Što da uradim? Kamo ću sada? Je li ovo moj pravi poziv? Hoću li moći opet sjesti za stol i zadubiti se u knjige, ta već je osam godina — i to kakvih! — što sam napustio studij? Hoću li moći opet prihvatiti taj teški posao? Hoću li izdržati u svećeničkom staležu? Što, ako pođem tragom onih svećenika, koji ne daju dobar primjer vjernicima? A ipak onaj, koji me pozna, tvrdi, da imam zvanje. Takva su se i slična pitanja rojila u njegovoj glavi.

U toj borbi ode u Zagreb k o. Bruni Foretiću, isusovcu, koji mu je bio ispovjednikom od drugoga gimnazijskog razreda, da se s njime posavjetuje. Došavši k njemu, povjeri mu stanje svoje duše i veliku duševnu borbu i svoje kolebanje. O. Foretić, koji je dobro poznavao svoje duhovno dijete, sasluša mirno njegovo pripovijedanje i uspije ga uvjeriti, da ima potrebna svojstva za svećenički stalež. I sada je konačno sazrela njegova odluka: Idem u bogosloviju.

3) - Put prema bogosloviji

Ali kamo? U toj zabrinutosti sretne jednoga dana pred svojom kućom u Krašiću Janka Penića, koji je 27. srpnja godine 1924 bio zaređen za svećenika u zagrebačkoj katedrali i odmah se nakon ređenja vratio kući da sve spremi za prvu sv. misu. Prva mu je riječ nakon pozdrava bila:

— Čuješ, Janko, ja držim, da imam svećeničko zvanje. Spremam se u sjemenište, ali ne znam kamo. U zagrebačko ne bih htio ići, jer imam puno kolega, što iz škole što iz vojske, pa ne bih nikada imao mira. Kanim u inozemstvo. Bavim se mišlju, da pođem u Innsbruck. Ondje je nekoć studirao i moj stric Matija Stepinac.

(70) VD I 30 sl.; II 65 sl. - STJEPAN SAKAČ, Barbara Stepinac 373-8,

67

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Janko mu preporuči, da posjeti dr. Lončarića, s kojim su obojica podržavala srdačne veze i da se s njim posavjetuje (71).

Slijedećih dana Alojzije se uputi u Zagreb k dr. Lončariću i povjeri mu, da se konačno odlučio stupiti u svećenički stalež, na što ga nisu potakli zemaljski računi i ciljevi, već zrelo promišljanje i srdačne molitve, no ne zna u koje sjemenište da pođe. Izložio mu je svoju nakanu, da pođe u Innsbruck, jer da dobro zna njemački, a mislio je, da se predavanja ondje drže na njemačkom jeziku. Dr. Lončarić se obradova promjeni Alojzijeve odluke, vidjevši da njegov članak i pismo nisu ostali bez uspjeha. Malo se zamislio, pa mu reče (72):

— Lojzek, ti si imućan od kuće. Najbolje je da odeš u Rim u Germanikum. Tvoj otac može plaćati tamošnju taksu.

Još ga je jedna briga mučila: kako će s latinskim jezikom? U Rimu se predaje na latinskom jeziku. Osam godina nije vidio više latinske knjige, hoće li moći tu poteškoću svladati? U toj brizi ode u Jasku u franjevački samostan i od o. Šimuna Sirkovića posudi Tanquereyevu dogmatiku. Nekoliko je dana kod kuće čitao tu knjigu i vidio, da latinskim jezikom dobro vlada i da nema u tome pogledu nikakvih posebnih poteškoća. Sada se, a još više kasnije u Rimu, osvjedočio, kako su naše gimnazije bile na visini. Rekao je (73): — Prve u Europi.

4) - Primljen u zavod Germanikum

Vrativši se u Krašić, napiše pismo svom bivšem kolegi iz gimnazije Nikoli Kolareku, koji se nalazio na praznicima u ljetnikovcu zavoda Germanicum San Pastore (Gallicano, Palestrina). Javio mu je da se želi posvetiti svećeničkom staležu i studirati u Rimu. Zamolio ga, da se propita kod rektora Germanikuma, uz koje bi ga uvjete htio primiti u zavod. Kolarek je otišao k rektoru zavoda Hoffmannu, koji je i sâm nekoć bio pitomac toga zavoda zajedno sa slugom Božjim zagrebačkim pomoćnim biskupom Josipom Langom. Hoffmann ga zapita, kako se zove taj njegov kolega? Kada je čuo ime Stepinac, zapitao je:

— Je li on možda u rodu s kanonikom Stepincem?

Kada je saznao, da se doista radi o kanonikovu rođaku, odrješito odgovori, da ga prima bez ikakva premišljanja. Spome-

(71) Pismeno saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10.

(72) Pismeno saopćio Dragutin Hren, gl. gore bilj. 2.

(73) VD II 66.

68

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nuo je, da već pozna Alojzija po pismima, što ih je pisao s fronte kanoniku Matiji u Varaždin, a Matija ih je objelodanio u časopisu insbruških pitomaca (74).

I dr. Lončarić je sa svoje strane nastojao Alojziju osigurati prijem u Germanikumu. Dne 3. listopada godine 1924 piše on rektoru Germanikuma u Rim pismo na šest stranica. U pismu moli rektora, da bi Alojzija primio kao pitomca u zavod, Opširno mu je prikazao, kako je Božja providnost na poseban način bdjela nad tim mladićem, koga mu preporučuje i izražava radost, što je on bio sredstvo u rukama Božjim za ostvarenje toga svećeničkog zvanja. Naglasuje mladićevo rodbinstvo s pokojnim Matijom Stepincem, koji je umro na glasu svetosti i dodaje Alojzijev kratki «curriculum vitae». Napomenuo je, da je mladić već osam godina izvan studija i zamolio, da bi se ova okolnost uzela u obzir. Smatra, da će mu studij biti olakšan zbog poznavanja njemačkog i talijanskoga jezika.

Brzo je dobio odgovor iz Rima, u kojemu rektor saopćuje, da bez daljnjega prima Alojzija u zavod te o tome šalje dokumenat, što ga je 7. listopada izdao general družbe Isusove. Dr. Lončarić uruči taj dokumenat Alojziju, 15. listopada 1924.

Alojzije se obradovao, da je njegov problem tako povoljno riješen te se odmah počeo spremati za put u Rim. Budući da je nadbiskup dr. Antun Bauer otputovao u Rim prije negoli je stigao odgovor iz Rima, Alojzije se nije javio nikome na duhovnom stolu, jer je dr. Lončarić obećao, da će sve urediti s nadbiskupom. Jedino je saopćio čitavu stvar nadbiskupovu tajniku (75).

5) - Na putu u Rim

Jednoga dana u listopadu otkrije Alojzije svoju najnoviju odluku majci, ali malo zagonetno:

— Mama, reče joj, mi ćemo se skoro rastati. Majka ga zabrinuto pogleda te mu reče:

— Lojzek, ja sam već stara, kam buš išel?

Sada joj on otvoreno saopći, da kani otići u Rim, da se pripravi za svećenički stalež. Tu svoju odluku saopći i ocu, koji se spremno obvezao, da će za njega plaćati. U obitelji zavlada veliko veselje, a najviše se radovala majka, jer se tako uvjerila,

(74) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 10.

(75) VD II 65 sl. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37

69

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

da njezine molitve i postovi nisu bili uzaludni. Ona je i dalje čuvala svoju tajnu, nastavila je moliti i postiti za svoga Lojzeka. Prije njegova odlaska dao je otac pripraviti svečani obiteljski ručak. Jednom zgodom reče on svojoj ženi:

— Stara, ti buš još velike stvari doživjela s našim Lojzekom, ali ja ne bum.

Krajem listopada g. 1924 otputova Alojzije s isusovcima o. Stjepanom Sakačem i Nikolom Maslaćem u Rim. Odabrali su najkraći put: Zagreb - Rijeka - Ancona - Rim. Alojzije je putem malo govorio. Bio je ozbiljan kao uvijek i zamišljen. Probudile su se u njegovu sjećanju uspomene iz ratnih godina, pa onda njegova čvrsta odluka, da neće stupiti u svećenički stalež, njegova borba sa samim sobom nakon onoga pisma i članka dr. Lončarića, probuđeno zvanje, nakana studirati u Innsbrucku, pa onda onaj odlučni stav dr. Lončarića, da mu je mjesto u Rimu: sve se to sada jedno za drugim nizalo pred očima njegove duše. Konačno je došao do zaključka, da se u njegovu životu sve odvija drugačije negoli je on u prvi mah mislio i želio (76).

6) - Tajnoviti put Božji

Ovaj veliki duševni preokret u Alojzijevoj duši za obična promatrača predstavlja veliko iznenađenje. Onaj, koji je čvrsto odlučio — a Alojzije je imao jaku volju — stupiti radije u koji god stalež, samo ne u svećenički, najednom postaje kandidat toga staleža, i to s uvjerenjem i potpuno svojevoljno.

Njegova odluka, da ne stupi u svećenički stalež, nije proizašla iz kakva duševnog raspoloženja, koje se u njemu nije zapažalo. On je bio ozbiljan, vedar i posve zdrav mladić (77). Krašićku je omladinu upravo on oživio.

(76) VD I 30 sl.; II 65 sl.

(77) Dne 3. srpnja 1924 izdali su liječnici dr. Dinko Sučić i dr. Karlo liječničku svjedodžbu kao prilog molbi za namještenje Stepincu kad je imao 26 godina. Ova svjedodžba glasi:

«Anamneza: Kao dijete i kasnije uvijek zdrav.

Status: Srednje visok, srednje razvijene muskulature i potkožnog masnog tkiva. Glava normalno konfigurirana, pupile okrugle, jednako široke, reagiraju dobro na svijetlo i akomodaciju. Vrat bez patoloških promjena. Thorax simetričan, dobro sveden obje polovice sudjeluju jednako kod disanja. Granice pluća straga 11 torakalni nastavak, sprijeda 6 rebro, dobro pomično. Perkutorno nad čitavim plućima jasan plućni zvuk, auskultatorno čisto vesikularno disanje. Srce u normalnim granicama, tonovi čisti, šumova nema.

Abdomen: Jetra i slezena nisu povećane. Inače se ne pipa nikakova patološka rezistanza. Ekstremiteti u redu. Refleksi prisutni».

70

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Ta bi se odluka, s naravnog gledišta, mogla smatrati nekom neobičnom bojažljivošću i strahom, da mu se ne bi možda nešto dogodilo, što je bilo uzrokom pada pojedinih nesretnih svećenika, s kojima se u životu sreo. No, ta Alojzijeva odluka u zreloj dobi, nakon ratnih iskustava, u kojima je pokazivao veliku srčanost i neustrašivost duha, nije bila samo neka plašljivost, niti je bila učinak kakve tajne krivnje ili razočaranja u svojim osjećajima, ili možda podcjenjivanja toga staleža, već upravo protivno. Bila je plod dubokog poštivanja svećeničkog staleža i ozbiljnog shvaćanja svećeničkih obveza. Dok je on s jedne strane jasno spoznavao ideal svećeničke savršenosti, spoznavao je s druge strane lomnost, bezdan, bijedu i slabost ljudske naravi.

Gospodin ga je u svojoj providnosti ostavio slobodna, da se sâm odluči, pa je tako Alojzije slobodno birao sad ovo sad ono. U tom stanju još nije bio svjestan svetopisamskih riječi (78): «Bogu ništa nije nemoguće», kao i onih sv. Pavla (79): «Sve mogu u onome, koji mi daje snagu». Njegova poniznost se još nije podigla do neograničena pouzdanja u Božju pomoć.

Nije moguće znati više o onome, što se sve tada u njemu zbivalo.

Milost često puta pripravlja dugo, polagano i strpljivo takve časove s divnom nježnošću i pažnjom, pa onda iznenada takne dušu u njezinoj dubini, kamo nijedan stvor ne može prodrijeti, već samo on, koji je njezin gospodar. Tajnovite niti, što ih je Božja providnost tako dugo oko njega plela, najedanput su ga Božjom snagom sapele i stisnule, da se duša, koja se prepustila Božjem milosnom djelovanju, nije više ni znala, ni mogla oteti, nego mu se posve spremno prepustila da slijedi Božji poziv.

Alojzije se prepustio tome nutarnjem poticaju. Sebe je preobratio i poništio odluku, da će sve drugo prihvatiti, samo ne svećenički stalež. Zato mu je Gospod kao nagradu dao nove sile, milost, snagu, nutarnji mir.

Alojzijeva ozbiljnost u seljačkom životu i radu, ona zamišljenost, ono nezanimanje, dok je otac planirao da ga oženi, sve je to bilo kao neka tajanstvena koprena, koja je prekrivala ono, što se u njemu zbivalo. Bilo je to naime osjećanje, da nije na pravom mjestu, bili su to unutrašnji poticaji, da prihvati svećenički stalež. Sve se to od vremena do vremena u njemu javljalo kao neka tjeskoba, nepouzdanje u samoga sebe, neodlučnost, neizvjesnost.

(78) Lk 1, 37.

(79) Flp 4, 13.

71

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Ovo je, dakle, svećeničko zvanje bilo ishod od više činilaca. Tu su bile majčine molitve i post, tu je djelovala milost Božja, tu je bilo zrelo razmišljanje i odlučno prihvaćanje Božje milosti, tu je napokon vrlo važnu ulogu odigrao i vanjski poticaj sa strane njegova bivšega ravnatelja u orfanotrofiju. To je zvanje postiglo takvu čvrstoću, da je kao nadbiskup i kardinal znao kazati (80):

«Kad bih se još jedanput rodio, opet bi izabrao zvanje ili svećeničko ili poljodjelsko. Tu je čovjek nekako najbliži Bogu. Gledajte seljake: muče se i rade, ali vide, kako su u svemu ovisni o Bogu. U prirodi ga nalaze. Tu gledaju njegove tragove. Seljak za razliku od radnika svakoga časa gleda i osjeća svoju ovisnost o Bogu. Neprestano strepi, neće li mu ovo ili ono propasti u polju ili vinogradu, pa ga i to upućuje da bude vjeran i odan Stvoritelju. A onda ta šarolikost poslova! Ona upravo odmara i osvježuje čovjeka. Seljak se muči i brine, ali opet ima i doživljava relativno najviše radosti među svim laičkim zanimanjima. A onda, tko se danas trajno i uspješno odupire ideji komunizma i to bezbožnoga socijalizma? Svećenik i seljak».

Kada je Alojzije odlazio u Rim na filozofsko-teološki studij, u Zagrebu je već bilo suvremeno pitanje koadjutora nadbiskupu dr. Baueru, koji je već bio poodmakao u godinama. Nitko ne bi mogao tada ni slutiti, da je Božja providnost baš njega odabrala da preuzme tu službu i da će je već nakon deset godina morati obavljati.

5. - KRŠĆANSKO OBILJEŽJE RIMA

1) - Rim

U Rimu, «vječnom gradu», ne samo stoljeća, već i tisućljeća svjetske povijesti očigledno su prisutna. Tko ma i samo kratko vrijeme boravi u njemu, proživljava daleka stoljeća unatrag i razna povijesna razdoblja. Tu su naslagani razni povijesni slojevi: klasično-rimski, starokršćanski, srednjovjekovni, novovjeki i najmoderniji. Sve to pruža posjetiocu mnogo građe za proučavanje, uspoređivanje, razmišljanje, zaključivanje.

Tko je pak odlučio, da se u Rimu pripravlja za svećenički stalež, nalazi u povijesnim kršćanskim spomenicima mnogo po-

(80) VD II 126 359.

72

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

buda za vlastito umno i ćudoredno izgrađivanje. U njemu on udiše i biblijsko podneblje.

Na Kapitoliju stoje još i danas temeljni zidovi rimske državne pismohrane (tabularium), u koju bi uneseno također Isusovo ime, nakon što je bilo stanovništvo Palestine na zapovijed cara Augusta popisano.

Rimskoj crkvenoj općini upravio je sv. Pavao, g. 58, iz Korinta, u prijelomnom času svoga misionarenja, najopsežniju i bogoslovski najbogatiju poslanicu, koja tako snažno upliva na cijelu bogoslovsku znanost i crkveni život.

Odavle je on pisao, pod stražom kao uznik, svoje poslanice Kološanima, Filemonu, Efežanima i Filipljanima.

Isto je tako sv. Petar pisao svoju prvu poslanicu iz Rima, koga označuje imenom «Babilona». Njegov učenik sv. Marko napisao je u Rimu svoje Evanđelje. I sv. Luka, koji je sa sv. Pavlom stigao u Rim, po svoj je prilici napisao u njemu Djela Apostolska i Evanđelje.

U Rimu se dolazi u dodir s ostacima kršćanstva iz prošlih vremena u podzemnim katakombama, s različitim iskopinama prastarih nalaza. U klasičnim bazilikama uživljavamo se u jednostavnost crkvenih građevina, u renesansnim crkvama proživljamo bogatstvo crkvenih velikaša, a u baroku vanjski sjaj Crkve. Sve nam to govori o borbama i kušnjama, usponu i padanju katoličke Crkve.

No tu ne dolazimo u dodir samo s poviješću Crkve, već i s Crkvom u sadašnjosti, s njezinim životom i njezinim djelovanjem. Ogroman utjecaj imadu na misaonu snagu, maštu, samouzgoj volje i na izgrađivanje osobne duhovnosti razne crkvene svečanosti, Papine mise, svečana proglašenja blaženika i svetaca, razni događaji u crkvenom životu, koji se svi slijevaju u središte kršćanstva. To dobro znadu oni, koji su došli u Rim s dobrom nakanom da se izgrađuju pod mudrim vodstvom iskusnih odgojitelja.

2) - Germanikum

Zavod Germanikum, u kojem je Stepinac proveo sedam godina, nalazio se u ulici Sv. Nikole Tolentinskoga (1). Godine 1939

(1) A. STEINHUBER, Geschichte des Kollegium Germanicum-Hungaricum, 2 sv., Freiburg 1906. - P. STRATER, Die pädagogisch-aszetische Tradition im Collegium Germanicum zu Rom, u Zeitschrift für Aszese und Mystik 9 (Innsbruck 1934) 66 sl. - Korrespondenzblatt fur die Alumnen des Collegium Germanicum-Hungaricum 38 (Rom 1929) 7-12. - ISIDOR, Sieben Jahre im roten Talar, Speyer 1970.

73

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

bila je ta zgrada radi građevnih planova Mussolinija porušena. Nova je zgrada sagrađena na istom mjestu, no pomaknuta je za nekoliko metara.

Stojeći pod utiskom nevolja, koje je reformatorski pokret u Njemačkoj prouzročio u 16. stoljeću, papin nuncij kardinal Morone dade sv. Ignaciju Loyolskom poticaj, da osnuje u Rimu zavod za odgoj svećenika iz te zemlje. On usvoji taj poticaj te odluči osnovati zavod, u kojemu bi se mladi ljudi odgajali u istinskom crkvenom duhu, u ljubavi i privrženosti prema Sv. Ocu papi, u poštivanju bogoslovskih znanosti, u bratskoj ljubavi za neumorni apostolat, da bi tako kao svećenici mogli uspješno djelovati nasuprot onim katedralnim kaptolima, u kojima su mjesta zauzimali kanonici, koji su napola ili posvema prešli na protestantizam.

Pošto je sv. Ignacije neodoljivom žilavošću svladao sve poteSkoće, papa Julije III (1550-1555) osnuje taj zavod s nazivom «Collegium Germanicum — Germanski zavod», koga je papa Grgur XIII (1572-1585) novčano osigurao.

U oblikovanju kandidata za svećenički stalež sv. Ignacije išao je novim putem. U pravilima, koje je sastavio za taj zavod, postavio je kao temelj duhovnu izobrazbu, jer znanstvenu je imao mladim ljudima pružati «Collegium Romanum», koga je papa Grgur XIII pretvorio u papinsko sveučilište.

Pitomci Germanikuma, koji imadu boraviti u Rimu punih sedam godina, daleko od prilika i utjecaja svoga rodnog kraja, dobivaju u Rimu novu domovinu, koja im pomaže, da uzmognu duhovno dozrijevati. Postojano druženje s 80 do 100 pitomaca šarolike narodnosti, zadojenih istim idealima, nevezanih u vedrim okolnostima za vrijeme ljetnih praznika u ljetnikovcu na prostranom rimskom polju, u planinarenju, sportu i slobodnom zanimanju unosi raznolikost u monotoni studentski život, odiše životnom radosti i veseljem.

Među germaničarima je napose značajna sloga i bratska ljubav, koju je duhovnik Pfülf bio nazvao «karizmom Germanikuma». Za taj Božji dar u zavodu se posebno molilo. O toj karizmi je nadbiskup Stepinac u zaključnom govoru nakon službenog posjeta uršulinskomu samostanu u Varaždinu, 20. listopada 1945, rekao slijedeće (2):

«Za vrijeme, što sam boravio u Rimu, vidio sam krasan duh

(2) Govor nadbiskupa Stepinca. Prepisala, 1. svibnja 1970, s. Marija Vincencija Barilović, uršulinka.

74

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

u kolegiju. Za punih sedam godina nisam opazio nijedan slučaj ozbiljne prepirke, makar je bilo dvanaest raznih narodnosti. S tim se visoko ponosio otac duhovnik. To je bio bitni pečat zavoda».

Za buđenje svijesti odgovornosti pitomci imadu udio u vodstvu zavoda. Dvojica od njih vode kao prefekti cijelu četu klerika, jedan vodi filozofe, a drugi bogoslove. Tijekom sedam godina povjerava se svakom pitomcu jedanput ili više puta koja služba u zavodu. Tko pozna mlade ljude, lako će shvatiti, kako njihovu plemenitu srčanost i požrtvovnost promiče pouzdanje, kojim poglavari njima povjeravaju na čuvanje i promicanje jedan dio baštinjene predaje.

Zapovijedi se nisu davale. Ono, što bi moglo novajliju otuđiti, tim načinom odgoja brzo iščezava i ustupa mjesto nutarnjoj spremnosti pitomaca i prelazi u jednostavnu i prirodnu pobožnost, koja pod južnim suncem vrlo dobro uspijeva. Samoodgoj volje i srca išao je za upoznavanjem i svladavanjem samoga sebe, za ispravljanjem vlastitih pogrješaka, za dubljim upoznavanjem otajstvene osobe Isusa Krista i njegova svećeništva, za spajanjem slobode s obvezom, osobnosti s odgovornošću prema zajednici. O tim se problemima nije mnogo govorilo, ali su putevi bili prešutno pokazivani, po kojima se ova pitanja rješavaju. Budući da se pitomci oblikuju za svećenike, koji će živjeti i raditi u svijetu, a ne u redovničkoj zajednici, izbor i raspored duhovnih vježbi je bio tako raspoređen, da svaki pitomac može prema vlastitom osvjedočenju, prema potrebama i nutarnjem poticaju odabrati i uzeti sa sobom u život ono, što mu odgovara, a da se ne veže na jednu zajednicu i njezin stoljećima utvrđeni red. Do unutrašnjih pobuda dolazili su pitomci putem bogoslužja pomoću razmatranja, pobudnih nagovora, koje je davao o. duhovnik zavoda. Samostalni dio rada na unutarnjoj izgradnji samoga sebe dobivao je svoju podršku i potporu u privatnim razgovorima s duhovnikom (3).

Cijelom nizu tih odgojnih sredstava odgovarao je sretan ishod, naime dubok vjerski život, svjež i nenamješten način života, koji se prirodno razvijao. Tko prelista povijest kolegija, koju je napisao kardinal Steinhuber, dugogodišnji rektor toga zavoda, ostaje zapanjen nad velikim brojem svećenika, koji su ovdje dobivali svoju svećeničku izobrazbu i oblikovanje. Od tih su neki postigli mučeničku krunu, kao Marko Križevčanin i Robert Johnson. Neki su stekli duboko znanje i učenost, kao Hettinger i

(3) ISIDOR 156 sl.

75

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Scheeben, a neki se usposobili za plodni pastoralni rad te se istakli ili kao natpastiri pojedinih biskupija ili kao obični dušobrižnici. Cio niz i naših Hrvata dobio je u tom zavodu svoj svećenički odgoj. Dosta je spomenuti zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, bogoslovca Pavla Kolarića, rodom iz Bjelovara, koji je umro godine 1862 na glasu svetosti, slugu Božjega Josipa Langa, pomoćnog zagrebačkog biskupa, kao i dr. Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa.

Osim spomenute odgojne zadaće Germanikum je preuzeo i dužnost da podupire i upotpunjava znanstvenu izobrazbu pitomaca. Posebni «repetitor» je s pitomcima opetovao ono, što su na gregorijanskom sveučilištu upoznali. Posebni tečaj govorništva, pastirskog bogoslovlja i katehetike, koji su držali upravitelj i duhovnik zavoda, upotpunjavao je onu opću bogoslovsku izobrazbu.

3) - Ljetnikovci Germanikuma

Velika rimska vrućina, velegradski život te napet studij tražili su za mlade klerike razonodu. U tu svrhu Germanikum posjeduje dva ljetnikovca, San Pastore za ljetni odmor, i San Sabba za tjedni (4).

San Pastore leži na staroj Via Prenestina, u tihoj, slobodnoj rimskoj okolici, kojih 30 km istočno od Rima, a 8 km zapadno od Palestrine na podnožju sabinskog gorja. Kapela je posvećena sv. Pastoru, rimskom svećeniku i mučeniku iz 2. stoljeća.

U idealnoj samoći, usred prostranih maslinovih gajeva, gdje se čuje pjev ptica i revanje magaraca, a pod večer i cvrčanje cvrčaka, gdje se vidi divno plavetnilo južnog neba i prostrano rimsko polje, gdje se susreću priprosti i zadovoljni seljaci, gdje obližnje sabinsko gorje mami na izlete i planinarenje, pitomci Germanikuma imaju lijepu priliku da se kroz tri ljetna mjeseca odmore, međusobno pozabave i na djelu uvježbavaju za buduće svećenike.

Kad je Stepinac bio imenovan nadbiskupom, zahvaljujući nekome kolegi iz Germanikuma za čestitku na imenovanju, sjeća se lijepih i pobudnih dana provedenih u San Pastore riječima (5): «Kada sam čitao pismo, bilo mi je pri duši, kao da sam opet u San Pastore. O lijepih, nezaboravnih ferija u San Pastore! Nešto

(4) Korrespondenzblatt, 42 (1932) 7-12. - ISIDOR 91 sl.

(5) Pismo izabranog nadbiskupa Stepinca jednom Germaničaru, 15. VI. 1934.

76

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

takvo ne može se više nigdje naći na svijetu». Bivši špajerski biskup Izidor Marko Emanuel tvrdi, da je život u San Pastore bio blagdan sjenica bratske ljubavi (6).

Prema prastaroj predaji visokih rimskih škola četvrtkom se ne predaje. Taj se dan izrabi za tjedni odmor u drugom ljetnikovcu zavoda San Sabba na Aventinu. Bio je to nekoć samostan grčkih monaha, koji su u 7. stoljeću bili protjerani od Perzijanaca i Saracena iz samostana Sv. Sabe. Kasnije su ih zamijenili benediktinci, a njih cisterciti, koji su g. 1560 prešli u Santa Croce. Crkva je izgrađena u starom romanskom stilu i nosi biljeg prave srednjovjekovne monaške crkve.

U vedroj i tihoj prirodi mogli su se pitomci po volji baviti čitanjem ili razgledavanjem starina. Nakon ručka u priprostoj blagovaonici pozabavili bi se kuglanjem ili rukometom. Bio je to živahan mladenački život u sjeni starodrevne i časne monaške bazilike. Ostali dio poslijepodnevnog vremena koristili bi neki za izlet u bliže rimsko polje, a neki vraćajući se kući pohodili bi koje rimsko svetište.

6. - KANDIDAT SVEĆENIŠTVA

U društvu gore spomenutih isusovaca Stepinac je stigao u Rim, 28. listopada 1924 (7). Ovoga je puta drugim očima gledao vječni grad negoli onda, kad je stigao iz Nocere u Umbriji kao prijavljeni dobrovoljac jugoslavenske legije.

Njegov boravak i studij u Rimu kroz punih sedam godina pada u vrijeme značajnog i važnog pontifikata Pija XI. Pijo XI je bio dorastao velikoj i uzvišenoj zadaći, koju mu je Božja providnost namijenila na prekretnici novoga razdoblja nakon prvog svjetskog rata. On je shvatio svoje doba, stoga i nosi njegov pontifikat biljeg modernosti. Pokazuju to dalekosežni pothvati: apostolat laika u katoličkoj akciji, mjesni kler i hijerarhija u misijama, važne enciklike o Kristu Kralju, o čistoći braka, o društvenom pitanju, odlučnost i dalekovidnost u rimskom pitanju, njegov odvažan stav obzirom na «Action francaise», osnivanje brojnih novih župa u Rimu, pospješenje saobraćaja Sv. stolice s cijelim svijetom putem vatikanske radio službe, zamjerna

(6) ISIDOR 99.

(7) Osobnik A, u NAZ.

77

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

građevna djelatnost u Citta del Vaticano. Pripravljati se za svećeništvo u takvoj sredini bio je veliki dar Božji.

1) - Pitomac Germanikuma

Stigavši Stepinac u Germanikum, odmah se predstavio rektoru o. Miji Hoffmannu, koji ga je tako spremno primio u zavod. Kao svaki drugi pitomac dobio je i on svoju sobu s namještajem, kakav je običajan u redovničkim ćelijama: stol, stolica, polica za knjige, klecalo, postelja, umivaonik. Sobe u ono vrijeme nisu imale uređaj za ogrjev u zimsko doba. Tišina i mir u sobi bila je zajamčena pravilom: ne prijeći preko praga tuđe sobe! Nužni, naime, razgovor sa supitomcem imao se razviti ne u sobi, već u kratko na pragu sobe. Pristup u sobe pitomaca imali su samo poglavari i oni pitomci, kojima je bila povjerena koja služba u zavodu, kao prefekti i kućne sluge. Ženskim je osobama bio dopušten pristup samo u razgovornicu kod kućnih vrata.

Na Sve Svete, kada su mladomisnici Germanikuma imali svoje prve mise, obukao je Stepinac s ostalim novajlijama talar crvene boje, kakav su germaničari u ono vrijeme nosili još od vremena sv. Ignacija. Zbog crvenog talara Rimljani su ih zvali «frati rossi». Te dvije svečanosti istoga dana imale su istaknuti na vani polaznu i dolaznu točku života u Germanikumu. Nakon zborne mise bili su novajlije pozdravljeni polifonijskom himnom «Laudate Dominum — Hvalite Gospodina», i bratskim zagrljajem uvedeni u zajednicu. Vrativši se u svoju sobu, našao je Stepinac stol, postelju i klecalo prekrito svetačkim sličicama, na kojima su mu pitomci napisali svoju dobrodošlicu (8).

Zbog razlike u dobi od osam godina, vojničke oficirske časti, koju je Stepinac postigao za vrijeme prvog svjetskog rata, te iskustva u seljačko-gospodarskim poslovima ostali su pitomci gledali na njega s nekim počitanjem.

«Nije bilo lako — piše bivši špajerski biskup, njegov rimski kolega kroz sedam godina (9) — iznova početi s nama «lisjakima» i da se uživi u strogu samostansku stegu Germanikuma. Dvojica tzv. kasnog zvanja, koji su s nama stupili, nakon par mjeseci su doista napustili zavod i vratili se u domovinu. Naš «Step», kako smo ga skraćeno zvali, izdržao je i nije pokazivao, da osjeća

(8) ISIDOR 31.

(9) N. dj. 160. - Saopćio vlč. Vilim Cecelja pismom od 8. III. 1973. Njemu je to pripovijedao gore navedeni prelat Huber.

78

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

poteškoće. Kao svaki drugi čistio je i on sam, bivši oficir, svoje cipele i svoju sobu te se odrekao slobodnog izlaza kao i zadnje pare džepnog novca. Divio sam se njegovoj savjesnosti, kad me je kao prefekta filozofa zamolio za dozvolu, da smije govoriti s jednim filozofom, iako je tada već bio u zadnjoj godini i svećenik.

Posve je odgovaralo njegovoj skromnosti, da u kolegiju nije obnašao nijednu višu službu. Bile su mu naprotiv dodijeljene poslužne zadaće. Tako se jedne godine morao brinuti za naše rublje, a druge za obuću svoje subraće. Šuteći smo se čudili, kako poglavari to od njega traže. Za njega naprotiv nije to bilo nikakvo pitanje. Prelat Huber iz Innsbrucka pripovijedao je, da je Stepinac morao buditi pitomce svakog jutra kucanjem na vrata i pozdravom: «Ave Jesus et Maria!» Pitomac je morao odgovoriti: «Deo gratias et Mariae!» Netko bi znao koji put prečuti pozdrav, ali Stepinac je bio neumoljiv i nije htio otići, dok mu on nije odgovorio.

U Germanikumu je Stepinac našao svoga bivšega kolegu iz gimnazije, Nikolu Kolareka, s kojim je odmah počeo opetovati latinsku gramatiku, kako su je učili kod profesora dr. Petra Ećimovića. Htio se je što bolje usposobiti, da uzmogne pratiti predavanja na gregorijanskom sveučilištu, koja su se držala na latinskom jeziku (10).

Radi novih prilika i razlike u dobi od ostalih pitomaca i načina života snašla ga je doskora teška kušnja. Pitao se: Kamo sam to dospio? Počele su ga mučiti sumnje, da li je na pravom mjestu? Je li to uistinu Božji poziv? Sam je kasnije pripovijedao, kako su mu to bili teški dani. Kako su pitomci Germanikuma prve godine prema običaju poslije predavanja u pratnji starijih pitomaca posjećivali rimske crkve, tako je i on mučen tim mislima i dvojbama dospio jednoga dana u glavno Marijino rimsko svetište S. Maria Maggiore. U svojoj nutarnjoj tjeskobi i dvojbi baci se na koljena pred starom i časnom Marijinom ikonom, koju Rimljani štuju pod naslovom «Salus populi Romani — Spas rimskoga puka», i u vrućoj se molitvi preporuči nebeskoj Majci, prema kojoj je od ranog djetinjstva gojio nježnu pobožnost. I tu je bio kraj njegovim sumnjama. Dvojbe su iščezle, tjeskoba se rasplinula, sigurnost o zvanju mu se vratila i ustalila u njegovoj

(10) Pismo Nikole Kolareka, zagrebačkog kanonika, siječanj 1967.

79

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

duši i obuzeo ga nutarnji mir. Tu stvori odluku: ili izdržati, ili umrijeti, ali prije svršetka studija ne napustiti Rim (11).

Otac duhovnik je pronicavim pogledom brzo upoznao u Stepincu strogog asketa vlastitog stila. Supitomci su zapažali, da ga on i ostali poglavari visoko cijene. Svake bi, naime, godine o. duhovnik, kad je između Božića i Nove godine držao novajlijama duhovne vježbe, pozvao Stepinca, da mu bude kao «angelus» na pomoć. Pitomci su se divili njegovoj vanrednoj zrelosti i ozbiljnosti spojenoj s bratskom dobrotom, koja je sve osvajala. Oni su ga već tada smatrali svecem radi tih njegovih svojstava i kreposti te temeljite ujedno i djetinje pobožnosti (12).

Bamberški nadbiskup dr. Josip Schneider piše o njegovoj ulozi kao «angelusa» za vrijeme duhovnih vježbi slijedeće (13): «Našem tečaju je Stepinac, na početku prvogodišnjih duhovnih vježbi obzirom na red, davao neke upute. Sjećam se njegove lakonske izjave o šutnji, koja se ima obdržavati za vrijeme duhovnih vježbi. Rekao je od prilike ovako: 'Za vrijeme duhovnih vježbi valja najstrože paziti na šutnju. Gospoda, koja se u prijašnjim godinama nisu toga držala, nisu više ovdje'».

Poglavari su ga postavili i za vodiča jedne skupine pitomaca, koju je on imao voditi na šetnjama prigodom izlaska iz zavoda. Budući da je tu dužnost vršio na zadovoljstvo svojih poglavara, morao ju je vršiti kroz cijelo vrijeme svoga boravka u Rimu. Prigodom tih šetnja navraćao se u znamenite rimske crkve i redovito se zadržao u molitvi dulje negoli svi njegovi drugovi.

Jednoć uđe sa svojom skupinom u baziliku Sv. Petra. Stigavši do glavnog oltara nad grobom sv. Petra, klekne, sakrije lice rukama, nasloni glavu na mramornu ogradu i zaroni u molitvu. Tako je sabrano molio, da nije ni opazio, kako su se njegovi drugovi već udaljili. Tek kad ga je jedan od drugova šeširom udario po plećima, trznuo se i opazio, da je ostao sam. Mirno je ustao i priključio se svojim drugovima.

Tom ga je zgodom promatrala milosrdnica iz zavoda Sv. Jeronima (14) pa je u sebi ovako rezonirala: «Sretan narod, koji će ga dobiti!» Kada se je vratila u zavod Sv. Jeronima, pripovijedala je o tome svome doživljaju i svećeniku Janku Peniću. Prema njezinu opisu on je odmah znao o kome se radi pa joj je rekao:

(11) VD II 66.

(12) Pismo Heriberta Abela, kanonika u Fuldi, 22. V. 1969.

(13) Pismo Josipa Schneidera, bamberškog nadbiskupa, 18. I. 1969.

(14) Usmeno saopćila sestra Iduna Zalokar u Rimu.

80

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Pa to je naš Lojzek Stepinac.

Kad je jednoć Nikola Kolarek (15), koji je prešao u hrvatski zavod Sv. Jeronima, posjetio o. duhovnika Germanikuma, padne razgovor i na Stepinca. Duhovnik je Pfülf izražavao svoje veliko zadovoljstvo s njime na više načina, a posebno živahnim kretnjama ruku. Rekao je i naglasio:

— To je potpun čovjek! On znade, što hoće! Potpun je to čovjek.

U prvo vrijeme Stepinac se držao malo po strani. «Budno oko dobroga našega duhovnika — pripovijedao je kasnije kardinal (16) — opazi, da sam malo povučen i tih. Pa nisam mogao biti potpuno jednak s onom mlađarijom. U onakvu razdoblju života biti osam godina stariji prilično je velika razlika. Da me malo oživi i možda rastrese, preporuči mi, da igram rukomet. Da je rekao nogomet, to bi išlo, no rukomet još nisam igrao. Ipak počnem igrom, kako mi je savjetovao. Igram drugi, pa treći put, i igra mi posta prava strast. Jedanput smo igrali filozofi protiv bogoslova. Temeljito smo ih smlatili sa 32:4 za nas mlađe. Baš nemilo sam udarao loptom. Svi su se čudili, otkud imam tako jak udarac. Ne bi se čudili, da su znali, kako su se moje mišice učvrstile na najtežem seljačkom poslu. Svako iskustvo dobro dođe. Stvarno je duhovnik dobro pogodio. Osjećao sam, da mi ta razonoda mnogo koristi».

Ostali su pitomci, kako to oni sami svjedoče, ostali zapanjeni nad snažnim udarcima, kojima je započinjao igru i smatrali su ga prvakom. Stajao je uvijek u prvoj liniji, kao i na fronti, i započinjao bi redovito igru. Svoj je udarac znao i namjerice ublaživati. Nije htio pokazati svoju neosporivu nadmoć do krajnje mogućnosti. Oni, koji su igrali na njegovoj strani, bili su sigurni, da će pobijediti (17).

Zanimljivo je i ovo: Prije Stepinčeva polaska u Rim izrazio je dr. Lončarić o. Stjepanu Sakaču, koji ga je imao pratiti na putu, neobičnu želju. Rekao mu je od prilike slijedeće:

— Posljednjih godina nitko nije vidio Alojzija u Krašiću, da bi se nasmijao. Poznavajući iz vlastitog iskustva vedri i veseli mladenački život u Germanikumu i znajući, da je Stepinac sretno svladao sve poteškoće obzirom na svećeničko zvanje, ne vjerujem,

(15) Pismo Nikole Kolareka, gl. gore bilj. 10.

(16) VD I 54.

(17) Pisma Heriberta Abela i Josipa Schneidera, gl. gore bilj. 12 13.

81

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

da bi on mogao i dalje ostati ovako čudnovato zamišljen i ozbiljan. Recite Nuku i Šeperu, neka pripaze na to i kad opaze, da se Alojzije smije, neka to vama saopće, a vi obavijestite mene. To me jako zanima.

Mjesec dana otprilike nakon Stepinčeva dolaska u Rim ode o. Sakač u Germanikum, pozove Šepera i saopći mu Lončaričevu želju.

— Dakako da se smije, odgovorio mu je Šeper, baš sam ga jučer vidio, kako se od srca smije.

O. Sakač odmah javi dr. Lončariću vijest kao dobru: Što ste predviđali, zbilo se. Stepinac se već smije (18).

Usprkos muževnoj ozbiljnosti i zrelosti, kojom je shvaćao i vršio svoje dužnosti, zbog koje su ga neki pitomci zvali «velikim šutljivcem» (19), a nekima se činio i odviše ozbiljnim (20), Stepinac ipak nije bio nikakav čudak. Za šalu i humor imao je smisla. Kad bi tko pripovijedao kakvu smiješnu dosjetku, on bi se srdačno smijao (21). Vedrina se njegove duše znala ispoljiti upravo prigodom komičnih prizora srdačnim smijehom. Na gregorijanskom sveučilištu, u mnoštvu mladih ljudi tolikih narodnosti, znalo je biti za vrijeme odmora vanredno živahno. Osobito su se u tome isticali mladi južno-amerikanci. Dok bi ih prefekt studija Lazzarini znao opetovano podsjećivati, da ublaže tu živahnost, stari sluga Luigi znao je tu njihovu živost oponašati pantomimskim pokretima glave i nogu. Zapažalo se, kako se Stepinac, inače tako ozbiljan, tome prizoru srdačno veselio i smijao te čak i povicima poticao Luigi-a da nastavi tu svoju interpretaciju (22).

Prigodom izleta po rimskoj poljani od srca bi se smijao, kad je jedan kolega iz Chiemsee-a vjerno imitirao magarčevo revanje, a pravi bi mu magarci u okolini oduševljeno odgovarali (23).

Na šetnjama je znao pripovijedati svojim kolegama o svojoj domovini i značajnim crtama Hrvata. Zabavno je pričao o dušobrižništvu bosanskih franjevaca. Jednoć je živahno pripovijedao, kako je neki naročit župnik u uvodu uskrsne propovijedi htio slušateljima zorno prikazati potres prigodom Gospodnjeg

(18) ST. SAKAČ, Barbara Stepinac 84.

(19) Pismo Heriberta Abela, gl. gore bilj. 12.

(20) Pismo Josipa Köstnera, klagenfurtskog biskupa, 22. I. 1969.

(21) Pismo Josipa Schneidera, gl. gore bilj. 13.

(22) ISIDOR 42.

(23) N. dj. 163.

82

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

uskrsnuća povikavši triput, svaki put povišenijim glasom: «Bum! Aleluja!» (24).

Srdačna ljubav, koja je u zavodu vladala, svladavala je sve poteškoće, koje bi nastale zbog raznolikosti značaja, narodnosti, ćudi i dobi. Pitomci su imali i svoje «zidne novine». Kardinal ih je kasnije nazvao pravim žeravicama. Bile su to šaljive novine. Tu se svaki mogao kojiput naći ili u kakvoj karikaturi, ili u opisu, no sve bez vrijeđanja. Sve je bilo udešeno u dobroćudnome smislu.

Urednika «zidnih novina» zvali su «muftikrex» — kralj muftike. Birali su ga pitomci za vrijeme ljetnih praznika u San Pastore. On, s još dva «princa», imao je zadaću da se brine za dobro raspoloženje pitomaca pa je njihova dužnost bila da priprave program za šaljive priredbe, na pr. na dan izbora «muftikreksa», na poklade i u sličnim prigodama. Tu službu preuzimao je jašeći na magarcu (25). Stepinac se nije nipošto uznemirivao, kad su mu mlađi pitomci pripravili koju obijesnu šalu.

Kao kod kuće tako i u Germanikumu Stepinac se rado družio i razgovarao s jednostavnim ljudima. Zavodski postolar i brijač kroz 17 godina bio je neki Antonio Verdacchi. Bio je to jednostavan pučanin, koji je dnevno prisustvovao misi i češće kroz godinu pristupao sv. sakramentima. Kad je šišao i brijao pitomce, volio je pripovijedati dnevne novosti, osobito «ammazzamenti» — ubojstva. Pri postolarskom poslu je ili pjevao ili fućkao. Radio je izvrsno. S njim se Stepinac rado razgovarao i šalio. Priča se, da je jednoć ušao s njime u živahnu raspravu. Stepinac se pričinio, da niječe Božju opstojnost. Antonio se je mučio da dokaže protivno. Stepinac ga je pako šaljivo nadmudrivao. Kad je Antonio iscrpio svu zalihu svoga znanja i dokaza, zauzme najedanput pobjednički izraz lica te poviče (26): Da! Da! Vi znate više nego ja, jer studirate. Ali kad i ne bi bilo Boga, Majka Božja sigurno postoji, i to ne možete zanijekati».

«Stepinac je uživao — piše bivši špajerski biskup (27) — neosporiv ugled, ne samo zbog svoje dobi, već napose zbog muževne zrelosti i temeljite pobožnosti. Bučnost i velike riječi nisu mu bile svojstvene. Među nama se isticao i upao u oči tihom ozbiljnošću i uravnoteženom mirnoćom. Stasom je bio povisok,

(24) N. dj. 163.

(25) VD I 54.

(26) Saopćio prema svojim uspomenama Pavao kard. Bertoli, 14. veljače 1970.

(27) ISIDOR 161.

83

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

mršav s asketskim izgledom. Čitavo njegovo biće je odavalo otvorenost, poštenje, jednostavnost, skromnost.

U nadnaravnom svijetu vjere on se voljko snalazio kao u svojoj pravoj domovini. Mi smo ga poznavali kao velikog i tihog molitelja, koji je više govorio s Bogom nego li o Bogu. Često i dugo bi klečao pred svetohraništem. I na našem pješačenju, koje je tako volio, obavljao bi svoje pobožne vježbe vidljivom sabranošću i nutarnjom toplinom. To se napose osjećalo, kad bi s njime molio časoslov ili krunicu. Kad je već bio svećenik, često je polazio na grobove svetaca i u crkve, gdje se u korizmi držala pobožnost. Posebni potez njegove duboko pobožne duše bilo je sasvim osobno i duboko štovanje Majke Božje. Iako je u tim stvarima bio vrlo odmjeren, u jednom. povjerljivom razgovoru mi je s dubokim uvjerenjem saopćio, da ima Majci Božjoj zahvaliti, što se jednoć spasio iz goleme pogibelji. Dobro se sjećam, kako je jednom nakon jedne marijanske akademije u svibnju pokucao na moja vrata i nekako smeten upitao, bi li si mogao prepisati tekst pjesme, koju sam za tu zgodu sastavio. Još sam se više iznenadio, kad mi je 27 godina kasnije u jednom pismu naveo ovu skromnu Marijinu pjesmu.

Da mu je vjera postala drugom naravi, razabiralo se iz njegovih pokusnih propovijedi. Iako mu je njemački jezik bio tuđ, kada je počelo doba propovjedničkih vježbi, on bi već prvog dana nastupio na propovjedaonici u blagovaonici. 'Kurz und gut — kratko i dobro', mogao se njegov sastavak ocijeniti».

Otac Peter Zahnen, profesor retorike i homiletike u Germanikumu, za te je njegove propovijedi napisao (28): «Iz govora se razabire stvarna ozbiljnost, solidni dokazi i uvjerljiva snaga».

Nakon jedne pokusne propovijedi Stepinčeve kritičar je rekao svoje mišljenje. O. duhovnik na to reče, da će Stepinac svojom ozbiljnošću više djelovati na vjernike nego pravilima govorništva. «Zgodimice je on sam izjavljivao, da bi mogao dnevno propovijedati. E da, što ispunjava srce, lako provali na usta. Nije on iznosio zakučasta pitanja, već je jednostavno, jasno s dubokom ozbiljnošću izlagao vječne istine. Iz njega je govorila činidbena zornost i proživljavanje. Tko ga ne bi poznavao, mogao je biti uvjeren, da govori iskusni dušobrižnik. S jednakom je sigurnošću davao redovito katehetsku pouku dječačima u bližnoj župnoj crkvi Sv. Kamila».

(28) Pismo Petra Zahnena nadbiskupu Stepincu, 30. prosinca 1951. Saopćio Franjo kard. Šeper, prefekt Sv. zbora za vjeru.

84

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Sjećajući se jednog dana toga svoga apostolata u Rimu u razgovoru sa župnikom Vranekovićem o vladanju krašićke djece prigodom katehizacije, saopćio mu je slijedeće iskustvo s rimskom djecom (29): «Da ste vi vidjeli moje Talijančiće, dok sam ih katehizirao! Bili su živi i brbljavi. Jedanput ja najozbiljnije tumačim, a jedan bez riječi skoči na klupu i u momentu mi se baci oko vrata i kušne me, da je odjeknulo po crkvi. Pa što ćeš mu?»

«Stepinac je gorio od ljubavi prema Crkvi — piše Isidor (30) — i sav je bio prožet vjernošću prema Sv. Ocu papi. Opažalo se iz cijelog njegova bića, da suosjeća s Crkvom prema onoj sv. Ignacija: 'Sentire cum Ecclesia'. I u tom je bio pravi sin svoga Hrvatskog Naroda, koji je kroz stoljeća sačuvao vjernost rimskome papi usprkos pritisku sa strane Turaka».

Stepinac je još jednom proživio malu krizu. Ljeti je mnogo patio od rimske žege, uslijed koje nije mogao spavati, uz to je bolovao na želucu i trpio od poremećene probave. Po koji pitomac morao je zbog sličnih poremećenja napustiti Rim, kao npr. dr. Josip Lang. U ožujku g. 1928, kad je Stepinac bio u prvom tečaju bogoslovije, dođe mu sumnja, hoće li moći još četiri godine izdržati, ili bi prekinuo svoje nauke? Te su ga sumnje salijetale i mučile kroz neko vrijeme. Uto 15. ožujka umre u bolnici Santo Spirito kućni postolar i brijač Antonio Verdacchi. Stepinac je pošao s ostalim pitomcima k odru pokojnikovu, da se pomoli za ispokoj njegove duše. Promatrajući smireno lice pokojnikovo, obnovi odluku već prije učinjenu, da će ili izdržati ili umrijeti, ali neće prekidati nauke. Sumnje su s tim činom volje nestale (31).

Tek 17. travnja 1930 položio je Stepinac zakletvu, koju su u ono vrijeme pitomci Germanikuma polagali i kojom su postali punopravni članovi Germanikuma. Ovom se zakletvom obvezao, da će se posvetiti svećeničkom staležu i primiti sv. redove, da će se odmah, čim dovrši studij vratiti u domovinu, da neće studirati medicinu, da će opsluživati zavodska pravila prema tumačenju poglavara, da se kroz prvo trogodište iza povratka u domovinu neće vratiti u Italiju, a još manje u Rim, osim u slučaju prijeke potrebe i s dozvolom svoga ordinarija, te da u prvom trogodištu iza povratka u domovinu neće stupiti ni u koji od crkvenih redova, niti u koju redovničku družbu (32).

(29) VD IV 29.

(30) ISIDOR, 161 sl.

(31) VD III 79.

(32) Arhiv Germanikuma: Ablegung des Eides.

85

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

2) - Na gregorijanskom sveučilištu

Germaničari pohađaju predavanja iz mudroslovlja i bogoslovlja na papinskoj univerzi «Gregoriana». Cio studij traje sedam godina. Papa Grgur XIII pretvori «Collegium Romanum», onnovan od sv. Ignacija, u papinsko sveučilište i dade mu novi ustroj i sijelo.

Kada je g. 1870 talijanska vlada oduzela tu zgradu, papinsko sveučilište bi privremeno smješteno u Palazzo Borromeo, Via del Seminario. Ta je zgrada bila nedostatna, mračna i nezdrava. Još pet godina Stepinac je dolazio u tu zgradu na predavanja. Za vrijeme njegova boravka u Rimu počela se graditi nova zgrada na Piazza Pilotta. Dne 6. studenog 1930 bila je ova nova zgrada svečano otvorena od kardinala Bisleti, prefekta Sv. kongregacije za sveučilišta i sjemeništa.

Stepinac se upisao na sveučilište «Gregoriana» kao redoviti slušatelj, 10. studenoga 1924. U tečaju filozofije, g. 1924-1927, bili su mu profesori Francuz Gény (logika), Talijani Munzi (ontologija i teodiceja), Gaetani (psihologija) i Gianfranceschi (astronomija), Nizozemac Hoenen (kozmologija), Poljak Elter (etika), Nijemac Lehmann (povijest filozofije).

Pod konac svake školske godine bio je postepeno promaknut na akademske stepene bakalaureata, licencijata, doktorata iz filozofije.

G. 1927 u jesen počeo je pohađati predavanja iz bogoslovlja. Među profesorima u bogosloviji jedna od najistaknutijih ličnosti bio je moralist Artur Vermeersch, Belgijanac. On je ušao u družbu Isusovu nakon što je u belgijskom Kongu već vršio službu udvjetnika. U njegovim predavanjima uza znanstvenu točnost osjećalo se bogato životno iskustvo, asketsko svladavanje samoga sebe spojeno sa zdravim humorom.

Drugi naročit profesor bio je o. Feliks M. Capello, koga je kasnije rimski puk nazvao «santo», jer je neutrudivo radio i u Ispovjedaonici. Prije negoli je ušao u družbu Isusovu, bio je kanonik. Bio je niska stasa, ali duboka znanja i neobična pamćenja. Na katedru bi se popeo praznih ruku, bez knjiga i Kodeksa crkvenog prava, koga je navodio napamet s točnom oznakom kanona, paragrafa i brojeva. Njegovo predavanje je bilo pravi doživljaj. Služio se klasičnom latinštinom. Uz to je njegova pojava bila sama skromnost.

Posve različitog značaja od toga živahnog južnjaka bio je

86

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Nijemac o. Henrik Lennerz, čija su predavanja bila temeljita, a osoba sama mirnoća (33).

Koncem prve i druge školske godine nakon ispita bio je Stepinac promaknut na akademske stepene bakalaureata i licencijata iz bogoslovlja. U zadnjoj školskoj godini 1930-1931, kad je već bio svećenik, morao se pripravljati za konačne ispite iz cijelog bogoslovlja. Dovršivši, 1. srpnja 1931, te ispite, bi promaknut na čast doktora bogoslovlja.

Ocjene, koje je dobivao na ispitima, bile su različite, od «probatus» odobren do «probatus summa cum laude» odobren s najvećom pohvalom. Kako se razabire iz tih ocjena, on je bio temeljit filozof i bogoslovac, iako ne odlikaš.

Kroz cijelo vrijeme svog školovanja u Rimu radio je uravnoteženo, mirno, postojano, ustrajno. Kad je došlo vrijeme ispita, prijavio se je redovito u prvoj sekciji, da izbjegne rimsku vrućinu. Ispitnu tjeskobu nije poznavao. Ako se tko čudio toj njegovoj nepomućenoj mirnoći, znao je odgovoriti (34):

— Zašto bih se uzrujavao? Učinio sam svoju dužnost. Ocjena je nuzgredna.

Na sveučilištu je pomno slušao predavanja. Znalo se dogoditi, da je gdjekoji profesor kojom prigodom znao primijetiti:

— Domini auditores — Gospodo slušatelji! Mnogi od vas postat će biskupima. Kad dođete na takvo mjesto, molim vas, da biste to ili ovo promijenili, jer je već zastarjelo.

Na takve primjedbe Stepinac ne bi ni okom trenuo (35).

U privatnom svom studiju on je radio ozbiljno u vidu duhovne pastve. Već je unaprijed gledao oko sebe vjernike, kojima će morati drobiti kruh riječi Božje i voditi ih putem spasenja. Stoga je mnogo čitao. Više nego svi ostali njegovi drugovi čitao je časopise i novine, jer je upravo u njima otkrivao suvremena pastoralna pitanja. Čitao je uvijek s olovkom u ruci. Sabirao je tvorivo za propovijedi i sređivao ga u posebnoj kutiji. Kasnije se vidjelo, koliko mu je takav način čitanja i pripravljanja koristio, jer se s neobičnom lakoćom pripravljao za propovijedi (36).

(33) ISIDOR 45 sl.

(34) N. dj. 162.

(35) A. LIVAJUŠIĆ, Iz uspomena na kardinala Stepinca, u Hrvatski glas, Hargrave, Canada, 27. II. 1965.

(36) Pismo Nikole Kolareka, gl. gore bilj. 10.

87

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

3) - Rimski doživljaji

Odmah u početku Stepinčeva boravka u Rimu zbio se važan događaj. Dne 4. studenoga g. 1924 bio je na kapitolijskom tornju ponovno uspostavljen križ, koji je framazunska vlada bila skinula g. 1870. Križ je bio ponovno unesen i u javne škole. Istoga dana pod večer bî prenesena slika božanskoga Spasitelja, zvana «acheropita», tj. naslikana bez čovječje ruke, iz nekoć privatne papine kapele, zvane «Sancta sanctorum», kod Scala santa, u lateransku baziliku Sv. Ivana, papinu katedralu. Sumrak, duboko plavetnilo južnog neba, Albansko gorje, koje se gubilo u daljini, blize razvaline starih građevina okružene visokim čempresima i borovima, beskrajna povorka klera s upaljenim svijećama, sve je to činilo dubok utisak na nazočne (37).

Život u Germanikumu uz dnevni red pobožnih vježbi obilovao je promjenama, koje donosi sa sobom bogoslužna godina sa svojim središnjim blagdanima. Veliku duhovnu pobudu dobivali su pitomci prigodom 40-satnog klanjanja presv. Oltarskom sakramentu, kako se to u ono vrijeme u Rimu obavljalo.

U jubilarnoj godini 1925 bila su dva proglašenja svetaca: 17. svibnja sv. Terezije od Djeteta Isusa iz Lisieuxa, a na Spasovo sv. Petra Kanizija.

Dne 3. veljače iste godine pitomci Germanikuma su prisustvovali sv. misi, koju je služio Sv. Otac Pijo XI u konzistorijalnoj dvorani u Vatikanu. Nakon mise papa se je zadržao s njima u nevezanom razgovoru. Zanimao se, iz koje su biskupije pojedinci. Svakomu je tom zgodom darovao na spomen knjižicu Scintillae Ignatianae (38).

Još par puta je Stepinac imao zgodu doći k Sv. Ocu. Bilo je to 30. listopada 1930 nakon svećeničkog ređenja. Zatim 16. ožujka 1931, kojom su zgodom pitomci dočekali papu himnom Tu es Petrus, koju je složio jedan germaničar. Zadnji put je bio u audijenciji kod Pija XI 1. srpnja 1931 prije povratka u domovinu (39).

Godine 1926 prigodom oštre krize u francuskom sjemeništu zbog osude «Action francaise», Ildefons Schuster benediktinski opat Sv. Pavla izvan gradskih zidina, bio je poslan da obavi apostolsku vizitaciju. Iz uviđavnih razloga imao je obaviti posjet i u Germanikumu, koji je trajao samo tri dana, dok se

(37) Korrespondenzblatt 34 (1925) 32.

(38) ISIDOR 135 sl. - Korrespondenzblatt 35 (1926) 34.

(39) N. dj. 139 sl.

88

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

onaj u francuskom sjemeništu otegnuo kroz dva tjedna s omašnim posljedicama. Kako je svaki pitomac morao pristupiti vizitatoru, imao je i Stepinac priliku suočiti se s prijaznom osobnošću benediktinskog opata, koji je kasnije postao milanskim nadbiskupom i kardinalom, a poznat je bio kao stručni liturgičar i umro na glasu svetosti (40).

Godine 1929 u svibnju, prigodom velikog hrvatskog hodočašća u Rim, hrvatski nadbiskupi i biskupi razveselili su hrvatske pitomce u Germanikumu zajedničkim posjetom. Istoga mjeseca izrekao je pred pitomcina Germanikuma biskup Sigismund Waitz, apostolski administrator u Innsbrucku, zanimljiv govor. Govorio je o dvije vlasti, koje su među sobom posve oprečne: Moskva — Rim. Zaključio je svoj govor sa željom, da bi Germanikum, koji je za vrijeme «Kulturkampfa» u Njemačkoj dao Crkvi vrsne bogoslovce, našemu vremenu dao velike muževe i apostole društvene dobrobiti. Taj je nagovor imao svoj odjek u karitativno-društvenom djelovanju svećenika, a kasnije nadbiskupa, Stepinca (41).

Jedan od najvećih crkveno-povijesnih dogođaja u toku od tih sedam godina bilo je sigurno izmirenje između Sv. stolice i talijanske države u tzv. «Lateranskom ugovoru» potpisanom 11. veljače 1929. Sam Pijo XI sudjelovao je osobno na oko dvije stotine sjednica, u kojima se pripravljao ovaj znameniti čin. On se rado ograničio u svojim zahtjevima na najnužnije samo da uzmogne «Boga dati Italiji i Italiju Bogu», kako je on to često isticao.

Nezaboravan je bio prvi izlazak iz Vatikana 25. srpnja iste godine. Bilo je to prigodom kružnog ophoda na trgu Sv. Petra pri zaključku međunarodnog sleta sjemeništaraca. Kad su stotine hiljada ljudi na glavnim vratima bazilike ugledale papin lik, koji je klečeći na «talamu» podržavao pokaznicu, prolomili su se zanosni poklici. No munjevito zanijemi sva ta masa ljudi shvativši, da se tu radi o samom Spasitelju, a ne o njegovu zamjeniku na zemlji.

Stepinac je bio jedan od osam germaničara, koji su tom prigodom nad papom nosili baldahin (42).

(40) N. dj. 181.

(41) Korrespondenzblatt 38 (1929) 95 sl.

(42) ISIDOR 128 164.

89

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

4) - Odmori

Tjedni odmor u San Sabba Stepinac je često izrabio za odulje šetnje, koje su bile tako potrebne njegovu organizmu. Na takvim je šetnjama po rimskoj poljani crveni talar germaničara znao postati pogibeljnim. Jednoć se pod njegovim Vodstvom uputi jedna skupina drugova po klasičnoj Via Appia. S nje skrenu u polja. Nenadano naiđu na stado goveda, gdje mirno pasu pod vodstvom bika. Crvena boja germaničarskog talara lijepo je pristajala u pejsaž, no biku nije bila po volji. On se razdraži, sagne rogove i ljutito nasrne na germaničare. Među njima nije bilo nijednoga «torrero», pa je i Stepinac, inače tako hrabar, vidio, da je samo u bijegu spas. Germaničari se brzo posakrivaše među razvalinama pradavnih rimskih spomenika, dok ih govedar nije oslobodio od osebujne opsade (43).

Za boravak u San Pastore duhovnik je dao kao pravilo, prema kojem se imadu vladati pitomci u ljetnim praznicima, slijedeći raspored: «Panis, somnus, iocus», tj. kruh, san, igra — jer da su te tri stvari nužne za duševnu i tjelesnu okrepu. A dodao bi: «Tjelovježbom jača se duh». To je načelo izricalo filozofiju sporta (44).

Kada je u San Pastore, godine 1928, bilo izgrađeno novo krilo zgrade, Stepinac je sa sadašnjim biskupom u Linzu, dr. Franjom Zaunerom, radio stolariju i načinio 30 noćnih ormarića, razne klupe i stolove. Dr. Josip Köstner, klagenfurtski biskup, piše o tome slijedeće (45): «Zauner i Stepinac bili su u praktičnim poslovima u kućnom gospodarstvu vrlo korisni, osobito u ljetnikovcu San Pastore. U duhu gledam obojicu, kako revno pile tvrdo maslinovo drvo».

Druge je godine zajedno s već sada pokojnim münchenskim nadbiskupom kardinalom Wendelom instalirao električne uređaje (46).

Uz slobodan studij bila je u San Pastore i lijepa prilika za kupanje, glazbu, predstave, pjesništvo, mehaničke i kovačke radove, jednom riječju za svako slobodno umijeće.

No, Stepinac je najviše volio pješačiti i planinariti u velikom stilu. Brda su ga silno privlačila. Htio se penjati, naužiti

(43) N. dj. 188 sl.

(44) Korrespondenzblatt 40 (1931) 7 i 11.

(45) Pismo Josipa Köstnera, gl. gore bilj. 20. - VD I 33.

(46) VD I 104. - ISIDOR 160.

90

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

se svježega zraka, nasunčati se. Brda Mentorella, Monte Manno, Scalambra, Semprevisa, Monte Pelecchia, Terminillo privlačila su njega i neke druge pitomce, dobre planinare. Stepinac se penjao do 2.600 m visoko. Bio je najizdržljiviji.

U Krašiću je pripovijedao (47): «Za jednoga izleta na 1.500 m visine najednom zaostane moj Holandez, a kasnije i Švicarac, inače vičan planinama. A ja samo dalje. Sramota bi bila ne doći do vrha. Na povratku, jer je bila silna razlika u temperaturi, dolje toplo + 30 C, a na planini ispod ništice, a snijega je bilo i do 1 m, dok smo dolje brzo silazili, toliko smo se užarili, da se svima osim meni gulila koža s lica. Zažareni dođemo kući, uđemo u blagovaonicu, a svi nam se smijali počevši od rektora i spirituala».

Znao je ići u reverendi po vrlo visokom snijegu. To mu je bio pravi užitak (48). Svi su mu se čudili, odakle njemu tolika sposobnost za planiranje. «Nisu ni slutili, kolik je trening bio za mene put u Vrhovac, Kamenarevo, a onda i prošli rat», rekao je obnavljajući te uspomene (49).

Na dan povratka iz San Pastore u Rim cijela bi zajednica zahvalnim srcem otpjevala pod borovima: «Laudate Dominum». Većina njih se vratila u Rim autobusom. No, jedna jaka skupina, kojoj je uvijek spadao o. duhovnik i Stepinac, pješačili su pet do šest sati u Rim (50).

Jedan svećenik, koji je u ono vrijeme studirao u Rimu, daje slijedeću karakteristiku Stepinčevu (51):

«Vrlo zaslužni rektor Sv. Jeronima je imao vrlo lijep običaj, da o velikim blagdanima pozove sve hrvatske klerike, koji su bili u Rimu na školovanju ili bilo radi kojeg drugog razloga, da skupa u domovinskom duhu i običajima proslave npr. Božić. Tu sam još bolje izbliza mogao motriti našeg Lojzeka, kako smo

(47) VD I 71.

(48) VD II 103.

(49) VD I 33. - Bamberški nadbiskup Josip Schneider piše u gore navedenom pismu: «Stepinac war auch ein ausdauernder zäher Fussgänger bei Wanderungen und Tagesausflüge». Klagenfurtski biskup Josip Köstner piše: «Anfangs schien mir Stepinac etwas zu ernst zu sein, aber bald erkannte ich, dass er ein liebenswürdiger Mitalumnus war, der in der Komunität hilfsbereit Dienste übernahm, der auch herzlich lachen konnte, der ein gern gesehener Kollege auf den Wanderungen war, welche Komunität oder einzelne in der Näheren oder weiteren Umgebung von Rom in den Ferien veranstaltete».

(50) ISIDOR 82.

(51) A. LIVAJUŠIĆ, Iz uspomena na kardinala Stepinca, gl. gore bilj. 35.

91

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

ga zvali. On bi obično sjedio na divanu, suzdržljivo se smješkao i promatrao naše zabavljanje govoreći:

— Dete vi, ja ću ovdje posjediti.

Mi bismo kao pravi đaci pjevali, bučili, šalili se i veselili, ali Lojzek nije nikad sudjelovao u buci i galami. Ostao mi je u neizbrisivoj uspomeni. On je u svemu bio odličan, pa i u naukama, ali to nije bilo ono, u čemu je odskakivao ili se posebno isticao; ostavljao je utisak vrlo ozbiljna i duhovna čovjeka».

7. - NA OLTARU

Godine 1928 počeo se Stepinac zajedno sa svojim kolegama, među kojima je bio i sadašnji kardinal Šeper, pomalo uspinjati po stepenicama oltara.

Tonzuru je primio, 3. ožujka 1928, u lateranskoj bazilici; ostiarijat i lektorat 24. ožujka u kornoj kapeli iste bazilike; egzorcistat i akolitat 6. svibnja, u crkvi rimskog sjemeništa (52).

Tijekom godine 1930 primio je zajedno sa svojim kolegama 5. travnja, u lateranskoj bazilici, sv. red podđakonata, obvezavši se na doživotni celibat i na molenje časoslova, a 18. svibnja primio je sv. red đakonata u crkvi rimskog sjemeništa.

1) - Svećeničko ređenje

Šest godina Stepinčeva školovanja u Rimu bilo je ispunjeno molitvom i učenjem. Konačno se približio dan, da on bude zaređen za svećenika, što je imalo biti u jesen g. 1930.

Tog vremena, otprilike, odrekao se svega, što bi mu po ocu imalo pripasti, u prilog svoje braće. Izjavio je kasnije (53): «Ja

(52) Korrespondenzblatt 37 (1928) 63. - ISIDOR 200.

(53) Kardinal Stepinac piše iz Krašića, 4. rujna 1957, jednom svećeniku: «Što se tiče materijalne strane, ja ni onda, kad sam napisao onu prvu oporuku, nisam posjedovao nikakva imetka. Držeći se naime Zakonika crkvenog prava da beneficiarius, što mu ne treba ad honestam sustentationem, tenetur obligatione impendendi superfluos fructus pro pauperibus et causis piis, ja sam odmah dijelio, a tako činim i danas, jer je to duh crkvenog zakona, a i stara je riječ: «Bis dat, qui cito dat»... Imetka, dakle, sigurno u času moje smrti ne će biti nikakva, pa sam zato napisao: 'ako se što nađe', da pripada nadbiskupiji, kao što su npr. krevet, stol, stolci itd.

Za rodbinu sam ono spomenuo ne bez razloga. Prvo moj pok. otac, makar nas je bilo dvanaest djece, svima je dosta ostavio, jer je bio revan i skrban otac, Ako si, dakle, ne znaju upravljati s onim, što im je otac namro,

92

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

sam braći sve svoje ostavio, sad oni od mene ne mogu ništa više tražiti».

Pod kraj ljetnih praznika obavio je duhovne vježbe u San Pastore zajedno s kolegama, koji su imali biti s njim zaređeni. Na vrijeme je obavijestio o svom ređenju dr. Lončarića i svoje roditelje (54).

Bila je obaviještena i gđa. Alice Sutton, rođena Havelik, čija je majka u Clyde (Missouri) svojim prištednjama uštedjela toliko novaca, da je bilo dostatno za osnivanje zaklade, od koje bi se mogao uzdržavati jedan sjemeništarac za vrijeme svojih filozofsko-teoloških studija. Prije svoje smrti to je saopćila svojoj djeci, koja su ostvarila tu majčinu želju. Prihod je iz zaklade druge godine Stepinčeva boravka u Rimu zamjenik rektora o. Rauch namijenio Stepincu, i saopćio pokojničinoj kćeri, da ju je doznačio jednom bivšem oficiru, koji se prijavio za svećenički stalež. Ta je gospođa htjela prisustvovati njegovu ređenju i zato je došla za tu zgodu u Rim (55).

S dr. Lončarićem je stigao u Rim i mgr. Matija Proštenik, kanonik čazmanskog kaptola u Varaždinu.

Dani oko Svih Svetih su u Germanikumu svake godine kao neka divna pjesma radosti i dubljeg proživljavanja nutarnjeg života. To su, naime, dani sv. ređenja i prvih misa.

Godine 1930, bilježi kroničar Germanikuma, zanosni polet digao se do svoga vrhunca. Posebni sjaj sv. ređenju pridonijela je nazočnost dvojice biskupa, mgr. Kristijana Schreibera, novoga berlinskog biskupa, i pomoćnog münchenskog biskupa mgr. Ivana Krstitelja Schauera.

U crkvi Sv. Petra Kanizija, 26. listopada 1930, sabralo se 120 ređenika iz raznih rimskih zavoda, da prime razne redove od Josipa Palica, naslovnog nadbiskupa filipskoga. Među 18 ređenika za svećenika bio je i naš Alojzije.

O podne je pokraj tanjura svakoga mladomisnika ležao

ne zaslužuju, da im se pomogne, tim više, što sam se ja svog dijela baštinskog odrekao njima u korist, da me ne smetaju kasnije».

U pismu od 29. prosinca 1957 piše, čini se, istom svećeniku slijedeće: «Imovine ne ostavljam, ama baš nikakve. Čini mi se najbolje načelo, da ne ostavim nikakva duga, jer se protivi iustitiae, ali ni imetka, jer na njega, ukoliko ga ima, imadu prema načelima Crkve i Codexa I. C. pravo siromasi i opće crkvene potrebe. Čemu da išta leži kod mene, ako što dođe, kad ima toliko bijede na sve strane?

(54) VD II 65.

(55) Meridiano (12. veljače 1960) 70.

93

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

crveni cvijet. Zagledavši se u taj cvijet na svom mjestu, Stepinac zamišljeno reče (56):

— Crveni cvijet mučeništva!

U Germanikumu bio je svečani ručak. Prisustvovali su mu patrijarh Huyn, sedmogradski biskup Majláth, čenstohovski Kubina, münchenski pomoćni biskup Schauer, isusovački general Ledóchowski, rimski provincijal i budući kardinal-nadbiskup genovski Boeto (57).

2) - Mlada misa

Stepinac je služio svoju prvu sv. misu na Sve Svete u bazilici S. Maria Maggiore.

Ova bazilika svojom unutrašnjom veličanstvenošću zapanjuje i uznosi svoje posjetioce. Golema i sjajna središnja lađa s 40 mramornih stupova i drvenim stropom koji je izčetvrtan pozlaćenim pretincima, odaje djevičanski sjaj kakav dolikuje djevičanskoj Majci vječne Riječi. Veliki mozaik u apsidi na zlatnoj pozadini prikazuje krunjenje Majke Božje na rajskoj poljani.

Ali taj sjaj bazilike nije bio glavni razlog, zbog kojega je Stepinac upravo ovdje htio služiti svoju prvu sv. misu. Duboko shvaćanje i štovanje tajne Utjelovljenja vječne Riječi i siromaštvo, što ga je Krist dragovoljno prigrlio, njega je potaklo da upravo ondje prikaže svoju prvu sv. euharistijsku žrtvu, gdje se, kako se drži, nalaze ostaci betlehemskih jaslica, koje nas podsjećaju na Kristovo neshvatljivo poniženje i na njegovo siromaštvo. Htio je ondje isprositi duh Kristova siromaštva (58).

K oltaru ga je vodio kao manuduktor dr. Josip Lončarić, koga je Božja providnost odabrala da bude sredstvo probuđenja njegova svećeničkog zvanja.

Njegov kolega dr. Franjo Šeper prikazao je svoju prvu sv. žrtvu na grobu sv. Pavla, apostola pogana, u istoimenoj bazilici izvan gradskih zidina, a manuduktor mu je bio mgr. Matija Proštenik (59).

30. listopada bili su mladomisnici u audijenciji kod Sv. Oca Pija XI. Na Sve Svete bio je u Germanikumu svečani objed, kojemu je prisustvovao uz patrijarha Huyna, isusovačkog gene-

(56) ISIDOR 164.

(57) N. dj. 204.

(58) VD II 66 sl. - Prema usmenom pripovijedanju Dragutina Nežića, porečko-pulskog biskupa.

(59) Saopćio Franjo kard. Šeper, prefekt Sv. zbora za nauku vjere.

94

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

rala i dr. Lončarić. Značajno je bilo, da su pitomci tom zgodom pjevali himnu «Mučenici u Koloseju» u njemačkoj obradbi od dr. Weisthannera.

Pod večer istoga dana su pitomci u počast mladomisnicima održali svečanu akademiju, a glavna tema su bile riječi Spasiteljeve: «Vi ste svjetlo svijeta» (60).

Da križ, što ga je Stepinac kasnije kao nadbiskup stavio u svoj grb, nije izabrao tek slučajno, već s dubokim uvjerenjem, razabire se iz riječi, što ih je dao natiskati na mladomisničkoj spomen-sličici (61): «A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojem je svijet meni razapet, i ja svijetu».

Alojzijev otac se spremao, da na tu svečanost svoga sina pođe u Rim. No, budući da ga je spriječila bolest, dao je u Krašiću svojoj obitelji na dan njegove prve sv. mise prirediti svečani objed (62).

Prošle su svečanosti sv. ređenja i prve mise. Za mladoga svećenika Stepinca počela je posljednja školska godina. Dne 1. srpnja 1931 položio je zadnje svoje ispite iz cijelog bogoslovlja te je bio promaknut na čast doktora teologije. Doktorsku diplomu izdao mu je rektor gregorianskog sveučilišta o. Ferdinand Willaert, 10. listopada 1931, s primjedbom, da je dao dokaz svoga znanja «congruenter». Isprava svršava riječima (63): «Znanje, što ga je stekao neka mudro i srčano usmjeri na obranu i jačanje onih vlasti, koje je predobri i neizmjerno veliki Bog stavio na čelo upravi Crkve i države».

Taj mu je doktorat 18. prosinca iste godine bio priznat u Zagrebu (64).

Pošto je zaređen za svećenika i promoviran na čast doktora filozofije i teologije, Stepinac je time dovršio svoj studij u Rimu i prema zakletvi, koju je 17. travnja 1930 položio, morao je napustiti Rim i vratiti se u Zagreb, da se svome nadbiskupu stavi na raspolaganje.

U rektoratu Germanikuma su u posebnoj knjizi zabilježena opažanja poglavara o pojedinim pitomcima. O Stepincu je ta-

(60) Korrespondenzblatt 40 (1931) 41 sl.

(61) Gal 6, 14.

(62) Pismo kardinalove sestre Štefanije, 17. II. 1962.

(63) «Doctrinam vero quam est adeptus sapienter et fortiter convertat ad eas potestates tuendas et confirmandas, quas Deus Optimus Maximus rei tum ecclesiasticae tum civili regendae praefecit».

(64) Osobnik A, gl. gore bilj. 7.

95

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

dašnji rektor Roko Rimml zabilježio slijedeće (65): «Zavod je napustio ljeti 1931. Svećenik sa svakoga gledišta vanredno dobra značaja, iskreno pobožan i vjeran u obdržavanju zavodske stege, vrlo marljiv u učenju».

Njegovi bivši kolege su ga poštivali kao sveca (66). U njemu su gledali zrelu svećeničku osobu (67), uzor u studiju i duhovnom životu (68), smatrali su, da je prožet snažnom, muževnom, no ipak djetinjom pobožnošću (69).

3) - Povratak u domovinu

Stepinac se u domovinu vratio sa studentom filozofije Maglicom preko Rijeke. Svratio se tom zgodom na Trsat u franjevački samostan, da se pokloni čudotvornoj Gospinoj slici u njezinu svetištu. Zadržao se na Trsatu oko šest dana i odande se javio, 6. srpnja 1931, Antonu Rauchu, ministru u Germanikumu. Svojim se roditeljima javio ekspres-pismom.

Obavijestio ih je, da se nalazi na Trsatu i da je na putu u Krašić. Izražavao je nadu, da će ih moći možda već na Trsatu zagrliti. Roditelji se međutim nisu mogli odlučiti na ovaj put. Boraveći u društvu samostanske braće, zadržavao se u razgovoru sa slugom Božjim Vendelinom Vošnjakom, koji je u to vrijeme bio gvardijan trsatskog samostana. U saobraćaju je bio neobično otvoren i prirodan te je živo pripovijedao, kako je na Rijeci bio u oficirskoj školi i kako ga je otac htio oženiti. Pri tom se malo

(65) «Discessit aestate 1931. Sacerdos optimae omnino indolis, in omnibus solidissimus, vere pius et in disciplina fidelis, valde diligens».

(66) Pismo Heriberta Abela, gl. gore bilj. 12.

(67) Pismo Josipa Köstnera, gl. gore bilj. 20.

(68) N. mj.: «Im Studium und im geistlichen Leben war er mir immer ein Vorbild, ja, wenn ich an die sechs Jahre zurückdenke, in denen der verstorbene Kardinal mit mir zusammen im Germanikum weilte, kann ich nichts feststellen, was das Bild seiner ausgeglichenen, reifen Priesterpersönlichkeit trüben könnte. Er war von einer männlichen, aufrichtigen, gesunden Frömmigkeit und von den Mitalumnen allgemein geschützt».

(69) Nadbiskup Josip Schneider, gl. gore bilj. 13, piše: «Stepinac erweckte sowohl in diesem 1. Jahre wie auch später den Eindruck eines ernsten Mannes, der es eher zu streng als zu leicht nimmt... In seiner Frömmigkeit war Stepinac, wie ich meine, ganz auf der Linie unseres Spirituals, P. Otto Pfülf, S.J.». - H. Abel, gl. gore bilj. 12, piše: «Er hatte eine kernige, aber doch kindliche Frömmigkeit. Im 1928. hatten wir Erstjährige ihn als «Angelus» bei unseren Einführungsexerzitien und bewunderten an ihm eine aussergewöhnliche Reife und mitbrüderlische Güte, die uns alle in Bann schlug».

96

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nasmiješio, kano da je htio pokazati, da se njegovi planovi nisu podudarali s očevim (70).

Vrativši se u Krašić, 19. srpnja svečano je proslavio svoju prvu svečanu misu u župnoj crkvi, u kojoj je bio kršten. Tom su ga zgodom, prema običaju, dopratili sa svečanom asistencijom iz očeve kuće u župnu crkvu. Dr. Josip Lončarić održao je propovijed. Manuduktor je bio sesvetski župnik Šimečki, đakon dr. Franjo Šeper, a podđakon bogoslov Šimečki.

Otac, razdragan što je doživio sreću vidjeti sina na oltaru, dao je opet prirediti svečani objed, kod kojega je bilo mnogo uzvanika iz svjetovnog i duhovnog staleža (71).

U jednom se pismu kasnije kao kardinal Stepinac osvrće na svoj boravak u Germanikumu i na odgoj, koji je primio od ondješnjih odgojitelja družbe Isusove (72):

«S dubokom se zahvalnošću — piše on — sjećam, što sam i sâm primio od družbe. Iza Boga i dobre pokojne majke (koja je za me postila skoro pedeset godina svoga života tri puta u tjednu) dugujem, uz mgr. Lončarića (koji je, nota bene, i sam bio gojenac družbe), svoje svećeničko zvanje upravo družbi. Nikad neću zaboraviti svojih poglavara u Germanikumu ili profesora na Gregoriani. Ne kaže se uzalud: 'Verba movent, exempla trahunt'. Na tim se muževima vidjelo, da ono, što verbis dicunt, moribus non contradicunt, pa su bili i u stanju, da svoje gojence oduševe za svete ideale Boga i Crkve njegove. A da nije bilo bez temelja ono uporno naglašavanje načela auktoriteta u Crkvi Božjoj, papinstva, primata, to su najbolje pokazali i dokazali današnji strašni događaji u svijetu, koji i slijepcu pokazuju, da je papinstvo posebni dar Kristove ljubavi svojoj Crkvi, jer je On najbolje poznavao sve slabosti ljudske i sve opasnosti, koje bi mogle zaprijetiti Crkvi, i vidio, kako će goditi ljudskom srcu u danima borba i patnja pomisao, da ima nekoga nad sobom, kome je rečeno: 'Confirma fratres tuos!'»

(70) Usmeno saopćio o. Srećko Majstorović, početkom g. 1969 u Rimu, koji je prisustvovao tim razgovorima na Trsatu.

(71) Pismo kardinalove sestre Štefanije, gl. gore bilj. 62.

(72) Kardinalovo pismo isusovačkom provincijalu o. Ivanu Kukoli, 10. prosinca 1955.

[97]

III

PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

1. - CRKVA I NAROD U HRVATSKOJ NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA

Kad se u srpnju g. 1931, nakon sedam godina studija dr. Alojzije Stepinac vratio iz Rima u Zagreb, našao je u svojoj domovini velike promjene u narodnom i crkvenom životu. Treba se sada uživjeti u nove prilike i okolnosti.

1) - Političke prilike

Političke prilike u novostvorenoj državnoj tvorevini Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) nisu bile nimalo povoljne za Hrvatski Narod (1). Hrvati su se okupljali oko raznih stranaka, ali je većina išla za Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS).

Stjepan Radić, koji je osnovao Hrvatsku republikansku seljačku stranku i od g. 1919 do 1924 stvorio političko jedinstvo hrvatskih seljaka, nije htio ići na ustavotvornu skupštinu u Beograd, već je obilazio Pariz, London, Moskvu. Godine 1922 predao je društvu naroda u Ženevi veliki dokumentirani memorandum, u kojemu je tražio državnu samostalnost Hrvatske. Ali, kako su ti njegovi zahtjevi tražili reviziju versailleskog pakta, bilo mu je savjetovano da nastoji poboljšati odnose između Hrvata i Srba. Na ovaj su savjet njegovi zastupnici u ožujku g. 1924 ušli u narodnu skupštinu u Beogradu.

(1) TH. DRAGOUN, Le dossier du cardinal Stepinac, Nouvelles éditions latines, 1 rue Palatin (Paris VI, 1958) 11-15. - MATIJA KOVAČIĆ, Od Radića do Pavelića 28 sl.

98

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Radić, koji je bio izvrstan organizator, nedostiživ pučki govornik i vjeran tumač narodne seljačke duše, u svojim je govorima pred seljacima često puta na nezgodan način napao Crkvu i katoličko svećenstvo, koje zbog toga nije s njim surađivalo. U Krašiću je, 28. rujna 1924, održao govor pred desetak tisuća seljaka, u kojem se oštro osvrnuo na poslanicu katoličkih biskupa u povodu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva.

U siječnju g. 1925 Radića je vlada zatvorila, jer da se izjasnio u prilog tuđinske komunističke promidžbe.

U zatvoru je promijenio svoj politički program: napustio je ideju republike i separatizma te prihvatio jedinstvo države SHS i kraljevinu. Iz članka, što ga je napisao u zatvoru, već se jasno opaža pripravnost na srpsko-hrvatski sporazum, o kojem prije nije htio čuti. Hrvatska republikanska seljačka stranka, sporazumno sa zatvorenim Radićem objavi odluku, 4. ožujka 1925, da ulazi u blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije.

Po nalogu Stjepana Radića i u suglasju s vodstvom stranke, Pavle Radić, Stjepanov sinovac, izjavljuje, 27. ožujka 1925, da su stranci izmijenili ime, pa da će se u buduće zvati «Hrv. seljačka stranka». Ovu je izjavu odobrila cijela Hrvatska seljačka stranka 26. lipnja 1925.

Time su konačno priznali Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića, a u srpnju g. 1925 Stjepan je pušten iz zatvora.

Godine 1925, 18. srpnja, uslijedilo je imenovanje nove vlade, desete Pašićeve, u koju su ušli i zastupnici Hrvatske seljačke stranke, a Radić je postao ministar prosvjete.

2) - Crkveno-državni odnosi

Usprkos lojalnoj izjavi, koju su dali hrvatski katolički biskupi sa svoje konferencije, održane 27. do 29. rujna 1918, s obzirom na novu državu, kojoj je stajao na čelu Srbin pravoslavne vjere, širila se zlonamjerna glasina, da katolički episkopat teži za odijeljenjem od SHS. Izlazili su članci, u kojima se zahtijevalo, da se katolici moraju, što je moguće više, odijeliti od Rima, oštro su napadali katoličku Crkvu, upozoravali su na pogibao, koja tobože prijeti od katoličke Crkve. Vlada je pogodovala «starokatolicima», da bi oslabila katoličku Crkvu. U mjestima Munjina, Đevđelija, Pisava, Poliorci, Gecerla, Stojakovo prisiljavani su katolički vjernici istočnog obreda, da prijeđu na pravoslavlje. Samostan sestara euharistinki bio je pretvoren u školu.

99

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

Protest katoličkih biskupa protiv takva postupka, 16. travnja 1925, ostade bez uspjeha.

Vlada je gradila pravoslavne crkve u čisto katoličkim gradovima, kao što su Celje, Maribor, Ljubljana, Sušak. Službenici Hrvati katolici su premještani u Srbiju, gdje im nije bilo moguće vršiti vjerske dužnosti, a Srbe pravoslavce se namještalo po Hrvatskoj, u posve katoličkim krajevima. Hrvati nisu mogli biti promaknuti na više vojničke položaje i nisu imali pristupa u diplomatsku službu. Pogodovalo se mješovitim brakovima.

Mnogo se poduzimalo, da bi se katolička Crkva ekonomski oslabila. Prema službenoj statistici iz g. 1921 bilo je u kraljevini SHS 5,580.000 pravoslavnih, 4,735.000 katolika. Bilo je, dakle, pravoslavnih 47%, katolika 39%, muslimana 11%, pripadnika ostalih religija 2%, no 2/3 budžeta predviđenog za subvenciju vjerskih zajednica dano je pravoslavnoj Crkvi, a samo 1/3 ostalim zajednicama.

Dne 28. prosinca 1928 ministarstvo prosvjete i odgoja izda naredbu, kojom se dan sv. Save proglasuje nacionalnim praznikom za cijelu kraljevinu SHS. Kada su katolički biskupi izjavili, da to ne vrijedi za katolike, već samo za pravoslavne, beogradske novine Vreme od 25. siječnja 1936 oštro su ih napale.

Katolički biskupi smatrali su se obvezanim odlučno ustati posebnom poslanicom protiv «Jugoslavenskog sokola», organizacije za fizičku kulturu, jer su pravila te organizacije bila bazirana na Tyrševoj ateističkoj ideologiji, pa su prema tome sadržavala nazore štetne za odgoj kršćanske mladeži.

3) - Državna diktatura

Atentatom u beogradskoj Narodnoj skupštini na Stjepana Radića, 20. lipnja 1928 — u kom pogibaju Pavle Radić i Đuro Basariček, a od zadobivenih rana umire i sam Stjepan, 8. kolovoza 1928 — Srbi su mislili slomiti otpor Hrvata. Uslijed toga hrvatski zastupnici napuštaju Beograd, da se više onamo ne povrate sve do g. 1939, kada su se Srbi donekle nagodili s Hrvatima.

Kada je dr. Ante Pavelić, zastupnik HSP (1a) 28. listopada 1928, otišao u Beograd da ovjerovi svoj mandat, izjavio je, da mu je i dalje jedini cilj uspostava hrvatske državne samostalnosti. Tu je izjavu potpisao još samo dr. Ante Trumbić. Poslije Ra-

(1a) HSP = Hrvatska Stranka Prava.

100

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dićeve pogibije dr. Pavelić osniva pokret «Domobran», a kasnije (7. I. 1929) «Ustaški pokret» i sve više se bavi mišlju da ode u inozemstvo. Svoju je nakanu proveo nakon proglašenja diktature.

Godine 1929, 6. siječnja, kralj Aleksandar proglašuje vojničku diktaturu, dokida ustav, zabranjuje sva udruženja osnovana na «plemenskim» i «vjerskim» temeljima, i dade generalu Petru Živkoviću mandat da sastavi vladu. Dne 3. listopada iste godine izda dekret, kojim ime države SHS mijenja u «Jugoslavija». Diktatura je otvorila razdoblje policijskog režima, mlade je intelektualce razdražila, napose u Srbiji i Crnoj Gori, i usmjerila ih prema marksizmu, a narod i svećenstvo bacila je u neimaštinu.

Vlada je zalazila i u čisto duhovno-religijsko područje te je samovoljno nadzirala štampu i pouku u vjeri sa svim posljedicama takva postupka. Policija bi za neznatne i beznačajne izjave pozivala na preslušavanje. Žandari su za ništa mlatili ljude, tamnice su se punile, u kojima je nečovječan postupak prelazio granice uljudbe i ljudskog dostojanstva.

2. - U SLUŽBI NADBISKUPIJE

U takvu stanju je dr. Stepinac pri povratku iz Rima našao svoju domovinu. Kroz sedam godina je u Rimu sticao temeljitu i sigurnu filozofsko-teološku obrazovanost, izgrađivao je svoju već i onako duboko pobožnu ličnost. U njegovoj se osobnosti spajala čvrsta i nepatvorena vjera seljačkog naroda sa sveučilišnom izobrazbom, iskrena i duboka pobožnost sa čovjekoljubivošću, visoka i jasna duhovna načela sa postojanim krepostima i samozatajom. Srce mu je bilo oplemenjeno duhovnim životom, a volja ojačana krepostima i spremna na velike žrtve. Vruće je želio, da u domovini radi na izgradnji Kristova kraljevstva.

U životu svakoga čovjeka ima časova, koji iznenađuju. To se naime događa, kad se nađemo bačeni u nepoznati svijet i u takav posao, koji sa sobom donosi nove spoznaje, nove probleme, duboke osjećaje, neočekivana iskustva, a i razočaranja i nenadane bolove. Tko primi jedan od staleških sakramenata, tj. sv. red ili ženidbu, taj u novom staležu započinje djelovati s osjećajem, da je započeo sasvim novo razdoblje života. Ništa ne postoji, što bi moglo izravno pripraviti mlada čovjeka na takvu duboku promjenu, jer je prijašnji obzor vrlo različit od nove doglednice, koja sa sobom donosi i novu odgovornost te je izlaže javnoj rasudbi.

101

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

1) - Nadbiskupski ceremonijar

Dr. Stepinac, sposoban za dušobrižnički rad, obazriv, suzdržljive ćudi i miroljubiv, više sklon motrenju, po svojoj nutarnjoj težnji usmjeren prema gorljivom apostolatu, kao dobar poznavač seljačke ćudi i seoskog života najvolio bi se posvetiti vjerskom odgoju običnoga puka na selu. Želio je biti, prema vlastitoj izjavi, kapelan, a poslije župnik u kojem selu. Sklonosti za upravničke poslove nije osjećao (2).

U tom je smislu molio svoga nadbiskupa dr. Antu Bauera, da mu iziđe u susret. Molba mu nije bila uslišana. Tome se napose protivio tadašnji nadbiskupov tajnik i kanonik dr. Antun Slamić. Želio je, da vrijednog rimskog doktora zadrže u nadbiskupskoj kuriji, a vjerojatno se za to zalagao i mgr. Lončarić. Tako se dr. Stepinac stavio na raspolaganje svome nadbiskupu.

Nadbiskup Bauer imajući u vidu najpovoljnije izvještaje, što ih je dobio od poglavara Germanikuma o mladom doktoru, a možda i zbog duboka poštovanja prema njegovu prastricu mgr. Matiji Stepincu, svome bivšem duhovniku u sjemeništu, zadržao ga je kod sebe u dvoru te ga je, 27. srpnja 1931, imenovao nadbiskupskim ceremonijarom-obredničarom, sa stanom i opskrbom u dvoru i mjesečnom plaćom od 500 din., počevši od 1. kolovoza (3).

O tom svom namještenju piše Alojzije svojim kolegama germaničarima u Rim, 18. rujna iste godine (4): «Vi se sigurno zanimate za moje sadašnje namještenje. Moj naslov je 'nadbiskupski ceremonijar'. Zapravo treba, da se pomalo uputim u kurijalne poslove. Hoću li zauvijek tu ostati, ne znam, a i ne zanima me. Svi putevi u službi Božjoj vode u nebo. Držim se

(2) HREN 5 sl. - ISIDOR 164.

(3) Isprava u NAZ pod br. 134/Pr., a potpisao ju je nadbiskup Bauer.

(4) Pismo germaničarima, 18. rujna 1931. (Arhiv Germanikuma): «Es wird Sie wohl meine gegenwärtige Anstellung interessieren. Mein titulus lautet 'Erzbischöflicher Zeremonier'. In Wirklichkeit soll ich langsam in die Geschäfte der Kurie eingeführt werden. Ob ich für immer bleiben soll oder nicht, das weiss ich nicht, und es interessiert mich auch wenig. Alle Wege im Dienste Gottes führen zum Himmel. Ich halte mich an das Prinzip des hl. Franz von Sales: Nihil petere, nihil recusare. Mag das Herz jetzt zufrieden sein oder nicht, das ist nebensächlich. Mit allen Herren in der Kurie komme ich sehr gut aus. Wie aber diese mit mir auskommen, das weiss ich nicht».

102

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

načela sv. Franje Saleškoga: Nihil petere, nihil recusare — ništa tražiti i ništa odbiti. Da li je srce zadovoljno ili ne, to je nuzgredno. Sa svom gospodom u kuriji dobro prolazim. Da li pak oni sa mnom dobro izlaze, ne znam».

Kao nadbiskupski ceremonijar dr. Stepinac bio je dodijeljen osobi nadbiskupovoj. Pratio ga u crkvenim obredima i na putovanjima. U ostalo vrijeme radio je u nadbiskupskom uredu.

Svojom prirodnom, jednostavnom i ljubeznom pobožnošću Stepinac je duhovno izgrađivao i kler i vjernike. Jedan svećenik zagrebačke nadbiskupije piše o njemu slijedeće (5):

«Prvi put sam vidio dr. Alojzija Stepinca kao nadbiskupskog ceremonijara u zagrebačkoj katedrali prigodom pontifikata dr. Antuna Bauera, nadbiskupa zagrebačkoga. Bilo je to školske godine 1931-1932. Bio sam tada bogoslov u četvrtom godištu bogoslovije. Prva pomisao, kad sam ga vidio u katedrali, bila je: to je svećenik dubokog asketskog života. Promatrajući njegovo lice, došla mi je na pamet misao, da tako nekako slikaju sv. Alojzija. Kao bogoslov nisam došao s njim nikada u bilo kakvu vezu. Ali se njegovo ime tu i tamo spominjalo među bogoslovima; spominjan je kao uzor ponizna, revna i odlučna svećenika».

Nadbiskup Bauer je promatrao svoga ceremonijara. Promatrao je njegovo vladanje i djelovanje u raznim okolnostima i brzo se osvjedočio o njegovim krepostima i istinitosti obavijesti, što ih je dobio o njemu iz Germanikuma. Zapazio je u njemu svestrano samoodricanje, jasna načela i odlučnost, kada se radi o Božjoj slavi i pravima sv. Crkve. Gledajući ga jednom, kako je sav udubljen u molitvi, uskliknuo je (6): «Jezuš, Marija, Lojzek je preveć pobožni človek!»

Uz službu nadbiskupskog obredničara i rada u uredu vodio je duhovnu brigu za osoblje, koje je bilo namješteno u nadbiskupskom dvoru. S tim je osobljem svake večeri molio sv. krunicu i držao im katehetske pouke.

Nedjeljom i blagdanima je uvijek bio spreman da pomogne župnicima po selima u duhovnoj pastvi propovijedanjem i ispovijedanjem. Držao je i duhovne vježbe za katoličku mladež te obavljao ostali duhovni posao.

Uvjerio se, da se kod našega naroda još ne može govoriti o dubljem i ustrajnom duhovnom životu, jer ima mnogo vjerskog

(5) CECELJA, Moja sjećanja 1.

(6) Saopćila s. Izidora, milosrdnica, u ljetu g. 1963 u Zagrebu.

103

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

neznanja. Duhovne vježbe za seoske mladiće i djevojke je smatrao prijekom potrebom. Kad je krapinski župnik Hranilović tražio vođu za duhovne vježbe mladićima i kad onaj čas nije mogao nikoga dobiti od isusovaca, namjerio se na dr. Stepinca, za koga je čuo, da je već negdje držao duhovne vježbe i da mu je poznat njihov način, pa ga je zamolio, da bi održao duhovne vježbe tim mladićima u franjevačkom samostanu u Krapini. Stepinac spremno prihvati tu ponudu, no pođe prije k o. Foretiću, koji je imao veliko iskustvo na tom polju pastoralnog rada, da ga zamoli za koju praktičnu uputu. Mladići su donijeli sa sobom nešto hrane, a objed im se spremao u samostanu, gdje su i stanovali. Ti su ga mladići pozorno slušali, kad im je tumačio vjerske istine. Bili su kao izvan sebe, posve zaneseni ljepotom istina, koje im je izlagao. Kad je odlazio, veselo su ga otpratili na željezničku stanicu sve do vlaka. Takva iskustva su ga osvjedočila, da bi narodu trebao veći broj domova za duhovne vježbe (7).

Dok je vršio službu nadbiskupskog obredničara, dva puta se u Zagrebu susreo s mgr. Angelom Roncalli, apostolskim delegatom u Sofiji, budućim papom Ivanom XXIII. Bilo je to 8. studenoga 1932 i 14. studenoga slijedeće godine. Čim je Roncalli saznao za imenovanje Stepinčevo nadbiskupom-koadjutorom, poslao mu je iz Sofije vrlo lijepo pismo. A kad je Roncalli postao papa, s velikim je poštovanjem u svojim nagovorima i privatno pred nadbiskupom Šeperom spominjao skromnoga, čednoga, mladog svećenika s asketskim izgledom u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru. Prema papinu sjećanju, Stepinac ga je pratio u Brezovicu da posjeti nadbiskupa Bauera (8).

2) - Apostol kršćanskog milosrđa

Na Novu godinu, g. 1932, ujutro Alojzije Stepinac je na uglu Draškovićeve i Vlaške ulice sreo pijanu djevojku kako sjedi, a drugu, koja je teturala po ulici. Vidio je i saznao i za mnoge druge društvene pojave: kako je, na pr., jedan oficir u nekom lokalu, javno i bez stida pred gostima vršio prileg; kako se s katedralnog tornja bacio čovjek i počinio samoubojstvo; kako u

(7) VD II 350.

(8) Saopćio Franjo kard. Šeper i porečko-pulski biskup mgr. Dragutin Nežić, komu je to kazivao u jednoj audijenciji sâam papa.

104

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

predgrađu vlada očajna bijeda; kako neke obitelji leže upravo na smetištu (9).

Kako mu je samilost prema ljudskoj bijedi od mladosti ispunjala dušu, nije mogao ravnodušno gledati beskućnika bez odjeće ili siromaha bez pokrivača. Takve su ga pojave u društvenom životu nukale da se približi tim bijednicima i da im pomogne.

Okolnost, da ga je nadbiskup Bauer učinio i svojim milostinjarom, dala mu je mogućnost da bijednicima u predgrađima djelotvorno priskoči u pomoć. U vrijeme, kad je bio slobodan od ostalih svojih svećeničkih dužnosti, obilazio je predgrađe, išao bi od jedne kućice do druge, od jednog sirotinjskog stana do drugoga. Tu je našao ljude, koji stanuju na smetištima staroga sajmišta, u rupama s mnogo djece, zajedno sa štakorima i ostalom gamadi.

Svakamo bi donosio utjehu i pomoć. Tako se osobno osvjedočio o njihovoj tjelesnoj, a još više o duhovnoj bijedi. Kad nije dostajala nadbiskupova milostinja, Stepinac bi uzimao iz svoga džepa od one svoje male činovničke plaće i često se kući vraćao bez ijednog novčića. Uz to je držao predavanja o karitativnom radu sviju zagrebačkih katoličkih organizacija. Oduševljavao bi ih i bodrio na rad za bližnjega (10).

Na njegov je poticaj nadbiskup Bauer, 25. studenoga 1931, izdao okružnicu o osnivanju karitativnih organizacija po svim župama, i osnovao je «Karitas nadbiskupije zagrebačke» sa svrhom, da bi se jačala i širila djelotvorna ljubav prema bližnjemu, a središnjica te djelatnosti da bude u Zagrebu. Uz suradnju Antuna Metzgera, voditelja karitativnog sekretarijata izradio je «Statut za karitativni rad», što ga je nadbiskup Bauer odobrio 20. listopada 1933. U statutu su na zgodan način obuhvaćena sva dotadanja karitativna društva i predviđeno je osnivanje novih. U svakoj se župi ima osnovati odbor kao najmanja jedinica «Karitasa» u nadbiskupiji. U gradovima i dekanatima povezuju se te jedinice u zajednice, a sve skupa imaju biti povezane i vođene preko središnjice «Karitasa nadbiskupije zagrebačke». Na čelu središnjice stoji vikar, tj. nadbiskupov zamjenik, a sve poslove vodi ravnatelj «Karitasa». Prvim vikarom bi imenovan kanonik

(9) VD II 85.

(10) Imenovanje nadbiskupa-koadjutora, u Hrvatska straža (31. V. 1934) br. 122. - KL 82 (1931) 576. - VILIM NUK, Nadbiskup dr. Stepinac, karitativni radnik (Članak natipkan pisaćim strojem). - I. LENDIĆ, Mgr. dr. Stepinac i akademska omladina, u Hrvatska straža (24. VI. 1934) br. 142. - CECELJA 1.

105

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

dr. Mijo Međimurec, a među članovima središnjice nalazi se i dr. Alojzije Stepinac.

Prema statutu zagrebački su župnici osnovali zajednicu «Karitasa» za grad Zagreb. Prvim predsjednikom ove zagrebačke zajednice bio je izabran dr. Alojzije Stepinac kao već poznati radnik na polju kršćanske ljubavi.

Iste godine 1931 zbog velike nezaposlenosti nastala je u Zagrebu sveopća i nezapamćena kriza. Bijeda radničkog staleža bila je strašna. Bio je veoma težak problem, kako prehraniti i održati na životu tolike tisuće siromaha. Te su nevolje znatno povećane zbog diktatorskog režima i jer se vlada u tadašnjoj Jugoslaviji nije gotovo ništa starala za teško društveno stanje svojih podanika.

Stepinac se kao predsjednik zajednice «Karitasa» za grad Zagreb dade odmah na posao i osnuje u zimi godine 1933-1934 nekoliko pučkih kuhinja za siromahe: u Maksimiru, na Savskoj cesti, na Sv. Duhu, Vrhovcu i u Vrbanićevoj ulici. Tu su složno surađivali svi odbori kao i redovničke ustanove. Da se sirotinja mogla prehranjivati kroz cijelu zimu, mnogo su pridonijela sabiranja i razne priredbe, uz glavna sredstva, koja je pružio sam nadbiskup Bauer. Stepinac nije siromasima posvećivao samo mnogo vremena, nego ih je pomagao više svojom ljubavlju.

Početkom godine 1934 počeo je zajedno sa svojim suradnicima izdavati skroman listić, pod imenom Caritas. U prvih pet brojeva napisao je on sam nepotpisane uvodnike i članke. Tim člancima pozivlje sve katolike da surađuju u djelima kršćanske ljubavi. Ti su članci krcati, kao i njegove propovijedi, navodima iz Sv. pisma o potrebi milostinje. Doziva npr. u pamet Mojsijeve riječi iz Ponovljenog zakona (15, 7-11):

«Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji, što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje... Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno, kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Jahve, Bog tvoj, u svakom poslu i u svakom pothvatu ruku tvojih. Kako siromaha nikad neće nestati sa zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebnu u zemlji svojoj».

Ganutljivim riječima pozivlje katolike, osobito omladince, nas pohađanje bolesnika, podsjeća na primjer drugih naroda, kako

106

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

oni podupiru karitativne akcije, raspravlja o problemu služinčadi s ćudorednoga gledišta. Iznosi primjere ljudske bijede, što ih je vidio svojim očima pohađajući nemoćne. Moli imućne ljude da misle na siromašnu dječicu, koja zimi nemaju ni odjeće, ni obuće, ni hrane; zaklinje vjernike, neka se ugledaju u staroga Tobiju i neka obilaze siromahe.

Da uzmogne izdavati taj karitativni listić, polazio je k svećenicima, kanonicima i prebendarima sakupljajući doprinose i milodare. I u tom je poslu doživio po koju gorku i te kako gorku.

Stepinac je znao pronaći način, kako da se obavijesti o studentskim prilikama na sveučilištu. To njegovo zanimanje za studentsku mladež bilo je neobično živo. Sa studentima je stajao u osobnom dodiru. U zimsko doba godine 1933 nastojao je, kako bi se pomoglo najsiromašnijim studentima, za koje se dobro znalo, da stradaju. Došao je među organiziranu mladež, ali ne da se upušta u dugačke rasprave nego sa stvarnim i određenim prijedlozima. Imao je gotov nacrt. U ime «Karitasa» odredio je stalnu svotu za vođenje posebnog odjeljenja studentske kuhinje s posebnom, dobro ugrijanom sobom i drugim potrepštinama. Na taj je način uspio osigurati hranu za 15-20 najsiromašnijih studenata u posebnim prostorijama menze kod isusovaca. Posve je razumljivo, da ga je taj čin, i mimo njegovu nakanu, odmah učinio omiljelim katoličkim studentima i studenticama. Prvi susret s tim skromnim, ali odrješitim svećenikom, ostavio je u njihovim dušama dubok utisak zbog njegove ozbiljnosti i pristupačnosti, te zbog nepristrana, neprisiljena dostojanstva.

Stepinac je umio pronaći način da se i akademičari zauzmu za njihovu suradnju u karitativnoj akciji. Živim bojama je opisivao bijedu zagrebačkog predgrađa. Naglašivao je, kako su akademičari obvezani, da sudjeluju u suzbijanjn bijede ne samo materijalnim sredstvima, već i duhovnim; koliko je god bijednicima u predgrađu potrebna materijalna potpora, njihova zapuštenost ipak većma vapi za duhovnom pomoći, koju treba pružati zajedno s materijalnom, da se tako unese i uvede Krist u predgrađe. Ustroj suradnje s «Karitasom» preuzela su i pojedina društva katoličkih omladinaca.

Za sveučilištarce, koji su se prijavili za karitativnu djelatnost, upriličio je poseban tečaj, koji je završen pred Tijelovo g. 1934. Tim je tečajcima obećao, da će na Tijelovo za njih prikazati sv. misu i podijeliti im sv. pričest. Kad li upravo uoči Tijelova stigoše prvi brzojavi, da je imenovan nadbiskupom

107

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

koadjutorom. Tako je prvu misu i propovijed kao imenovani nadbiskup-koadjutor održao u zajednici kršćanske ljubavi.

O njegovu karitativnom radu i djelovanju piše jedan svećenik zagrebačke nadbiskupije slijedeće (11):

«Kod stola je malo jeo. Uzimao je svoje obroke i nosio ih sirotinji... Na kaptolskom se trgu često viđao taj probisvijet, kako su te siromahe nazivali, gdje prosjače. Govorilo se, da je to svijet, koji neće raditi, pa nije ni vrijedno davati im milostinju, jer će i onako sve zapiti. Za socijalne probleme, na žalost, nije bilo razumijevanja, pa se uopće nije ni pristupalo njihovu rješavanju. Usprkos takvu mentalitetu Stepincu je ipak pošlo za rukom, da je na Kaptolu osnovana, i to u samom nadbiskupskom dvoru, dnevna kuhinja za zagrebačku sirotinju. Saznavši za tu novost, uzdahnuo sam i kazao: ovo je pravi svećenik, u pravo vrijeme! Daj mu, Bože, uspjeha! Od tada sam pratio njegov javni rad i djelovanje, koje me je napunjalo idealizmom za moj vlastiti život, a s druge strane bio sam ponosan, što se i u Crkvi Božjoj ipak našao netko, tko ispravno shvaća socijalnu bijedu i zapuštenost siromašnih slojeva te im nastoji pomoći».

Stepinac je kao radnik u «Karitasu», kao urednik maloga listića pozivao katoličku inteligenciju, napose omladinu, na križarski rat milosrđa, upozoravao je, da rad u «Karitasu» mora biti priprava za pravi javni rad. On je osjetio radost, koju pruža nesebičan rad za bližnjega, bio je njezin misionar i propovjednik, nastojao je, da se svaki katolik i svaki čovjek napije s toga nebeskoga izvora.

Bijednici, koji su se u predgrađu susretali s mladim svećenikom asketskog izgleda, a plemenita srca, koji je savjetom i novčanom pomoću nastojao pridići njihovo tjelesno i duhovno stanje, poštivali su ga i zavoljeli. Pa kad je nakon godinu dana bio imenovan nadbiskupom-koadjutorom, zahvalnost zagrebačke sirotinje pretvorila se u oduševljeno priznanje svom dobrotvoru.

3) - Usred nepoželjnih sukoba

Stepinac je uživao povjerenje svog nadbiskupa. Kad bi nastala u upravi nadbiskupije kakva veća poteškoća, on se njime poslužio, da takve poteškoće riješi. Dvije su bile neprilike i

(11) CECELJA 5.

108

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

mutni dogođaji, u kojima je Stepinac pokazao svoju smirenost i uravnoteženost sa spremnim posluhom svome nadbiskupu.

U veljači godine 1932 smrću župnika Milana Zjalića ispraznila se župa u Samoboru. Trebalo ju je popuniti. Samobor, koji sada spada u šire područje grada Zagreba, prekrasno je izletničko mjesto, udaljeno od Zagreba samo 20 km. Smjestilo se podno Samoborske gore, a povezano je sa Zagrebom željeznicom, zvanom «samoborec», i stalnom autobusnom linijom. U mjestu su dvije velike i lijepe crkve, župna Sv. Anastazije, koja se spominje već u 13. stoljeću, i franjevačka Majke Božje na nebo uznesene. Župa je prostrana s tridesetak sela i sedam škola. Samoborski župnik je u ono vrijeme upravljao i župom Noršić-selo, pa mu je prema tomu bila povjerena duhovna briga za kojih 15.000 duša.

Prije negoli se popuni koja župa, nadbiskupski duhovni stol raspisuje natječaj. Svećenici, koji se žele u njoj posvetiti duhovnoj pastvi, šalju molbu nadbiskupu, koji u takvu slučaju mora uzeti u obzir i okolnosti mjesta i svojstva svećenika, te je prema crkvenom zakonu mora podijeliti svećeniku, kojega smatra pogodnijim.

Samoborski su župljani ovaj put htjeli, da im bude imenovan župnikom njihov višegodišnji kapelan Tomo Dimnjaković. Da to postignu, slali su nadbiskupu i pismene molbe i izaslanstva. Po župi se na veliko pravila promidžba. Nadbiskupu takav način nije bio po volji, jer nije bio u skladu s crkvenim propisima. Iz važnih razloga nije htio prihvatiti te molbe pa je odgovorio, da mu više ne dolaze s takvim molbama i zahtjevima, jer da će on stvar promisliti i prema crkvenim zakonima popuniti župu. Ali, u župi je već sve bilo uzavrelo i pobunjeno. Da se duhovi smire, nadbiskup, 10. siječnja 1932, imenuje dr. Stepinca privremenim upraviteljem samoborske župe s uputom (12): «Službu imadete odmah nastupiti. Priviti dopis uručite veleč. g. Tomi Dimnjakoviću uz primku, koju dostavite ovome duhovnom stolu».

Stepinac se odmah uputi u Samobor. Kada je stigao i vidio prilike, rekao je mladome kapelanu:

— Tomaš, gadnu si kašu zakuhao!

Odmah je počeo savjesno, spretno i razborito vršiti novu službu i pripremati duhove za dolazak novoga župnika. Kako je

(12) Imenovanje od 10. siječnja 1932 pod br. 199 potpisao je nadbiskup Bauer.

109

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

u župi bilo napeto raspoloženje, nije se svidio Samoborcima. Prigovarali su mu i to, što je nosio na propovjedaonicu neke knjige, te je iz njih navodio misli velikih muževa i pojedine stavke iz Sv. pisma, jer su bili naučeni, da im se slobodno i pučki govori, a ne učeno. Ali, on je dalje mirno vršio svoju službu sve dok nije bio imenovan župnikom domaći sin Juraj Kocijanić, poznat po svom djelu Pape i Hrvatski Narod. Kad je stigao novoimenovani župnik, Stepinac mu preda župu i vrati se u Zagreb (13).

Sličan, no mnogo teži, slučaj se desio, kada je u Sv. Ivanu Zelini, 21. veljače 1933, umro župnik dr. Martin Đuranec. Sv. Ivan Zelina je ubavo mjesto u Prigorju, a leži nekako na pol puta između Zagreba i Varaždina. Kraj je bogat vinogradima, pa ga narod zbog toga nazivlje «pijani brijeg».

Ondašnji kapelan Janko Vedrina bio je imenovan upraviteljem župe. Pokazivao je veliku okretnost i živahnost u poslu. Zalazio je rado u seljačke kuće, što se seljacima osobito svidjelo, pa su ga zavoljeli, napose oni iz sela Biškupec. Župljani su tražili, da bi on naslijedio pokojnog župnika. Župa je velika i važna, prilično bogata, pa je nadbiskup kanio raspisati natječaj i postaviti kojega starijeg i uglednijeg svećenika na to mjesto. Ali, župljani kao da su bili začarani duhom svoga kapelana. Ustrajali su u svojim zahtjevima te su poručili nadbiskupu, da neće primiti nijednoga svećenika osim Vedrine. Taj zahtjev spojen s prijetnjom nije bio u skladu s crkvenim duhom poslušnosti prema nadbiskupu.

Da se duhovi primire, odlučio je nadbiskup onamo poslati svoga obredničara dr. Stepinca, koji ima zadatak da ljude privede na put poslušnosti prema crkvenom poglavaru. Dne 28. veljače 1933 imenovao je nadbiskup Stepinca privremenim upraviteljem župe u Sv. Ivanu Zelini, a dotadašnjega upravitelja je razriješio službe i naredio mu, da odmah preda sve, što spada na upravu župe i nadarbinsku imovinu novome upravitelju (14).

Kada su župljani saznali, da dolazi drugi svećenik, nastala je prava uzbuna. Zatvoriše Janka Vedrinu u župni dvor i oko njega postaviše stražu, koja se izmjenjivala dan i noć. Isto tako su se izmjenjivale i žene, koje su spremale župni dvor i kuhale bivšem upravitelju i stražarima. Seljaci nisu dopuštali nikome da uđe

(13) BELUHAN KOSTELIĆ, Stepinac govori 34 sl. - Pismo mgr. LEOPOLDA RUSANA, remetskog župnika, od 12. X. 1961.

(14) Imenovanje od 28. veljače 1933 pod br. 2281, potpisao je nadbiskup Bauer.

110

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

u župni dvor, a još manje, da bi koji svećenik ušao u crkvu. Bez svećenika su pokapali svoje mrtvace, a bolesnike su prepuštali samima sebi. Pri tom su se istakli napose župljani iz sela Biškupec. Obližnji su svećenici te dogođaje promatrali s velikom zabrinutošću, jer su vidjeli zaslijepljenost ljudi, koji su bili spremni i na najgore. S posebnim zanimanjem su promatrali položaj, u koji je dospio Stepinac, i napeto su očekivali, kako će on, koji do tada još nije bio ni na jednoj župi ni kao kapelan ni kao župnik, riješiti taj spor i razbistriti tako mutno stanje.

Stepinac je došao iz Zagreba autobusom i pošao odmah u župni dvor. Pred njim se našao priličan broj muškaraca, koji su stajali pred vratima i nisu mu dopustili da uniđe. Nije ni pokušao da se između njih protura do vrata, jer je vidio po izrazima njihovih lica, da su spremni i na tučnjavu. Mirno je izvadio nadbiskupov dekret, kojim se Janko Vedrina razrješuje službe upravitelja župe, a dr. Alojzije Stepinac imenuje privremenim upraviteljem, i pročita ga. Seljaci su se počeli buniti i rogoboriti. Izjavili su, da ne priznaju nikakvih odredaba i da mu ne dopuštaju ući u župni dvor, jer da je Janko Vedrina njihov župnik i da drugoga ne priznaju. Stepinac im je pokušao protumačiti, da su na krivom putu te ih je upozorio i na crkvene kazne, jer se bune protiv naredbe svoga nadbiskupa. Naglasio je, kako po crkvenom zakonu samo nadbiskupu pripada pravo u ispražnjenoj župi imenovati i postaviti župnika. Te su njegove riječi izazvale još veće negodovanje.

Kad je on razabrao, da se svijet neće umiriti, on se udaljio i nastanio u gostionici, koja se nalazila u blizini crkve i župnog dvora. Nadbiskup mu je doduše naložio, da se u slučaju potrebe i žestoka opiranja posluži redarstvenicima, ali se on oružanom silom nije htio poslužiti, jer se nadao, da će mirno riješiti to neugodno pitanje.

U iznajmljenoj sobi, koja se nalazila u prizemlju, bio je izvrgnut ozbiljnoj opasnosti i po sam život. žene su se nadvirivale kroz prozor, vrijeđale ga i psovale. Dok je šetajući po sobi molio časoslov, evo ih nekoliko na prozor, pa mu počeše predbacivati:

— Gledaj ga, tu moli Boga, a samo greh dela!

Drugo jutro pođe on u crkvu, da služi misu, no nađe crkvu zatvorenu. Seljaci su vrata iznutra učvrstili tako, da su na njih navukli crkvene klupe. Ni u župni dvor ga nisu pustili. Nije mu preostalo drugo, već da pođe autobusom u Donju Zelinu, udaljenu oko 5 km, da ondje služi misu.

Kad je uvidio, da ne može ništa učiniti, uzeo je kovčeg i vratio se natrag u Zagreb. No, čim se pojavio pred nadbiskupom i

111

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

ispripovijedao mu, kakvo je stanje, on mu je pokazao vrata i ne reče drugo nego samo:

— Natrag!

Stepinac se okrene i u ime Božje ode prvim autobusom opet na bojno polje. Kroz dva tjedna je svako jutro išao u Donju Zelinu, da odsluži misu.

Doskora primi od nadbiskupa dopis, pisan 29. ožujka, u kojem mu veli (15):

«Vaš sam izvještaj o prilikama u župi Sv. Ivana Zeline primio na znanje te Vam i nadalje povjeravam privremenu upravu ove župe, dok se ona definitivno ne popuni. Prvom danom zgodom upozorite župljane, da su dužni pokoravati se odredbama duhovne vlasti, a ne budu li se pokoravali, to ću biti prisiljen da ih kaznim interdiktom, a Vi njima protumačite posljedice ove teške crkvene kazne».

Stepinac je kušao u razgovoru, koji nije izbjegavao, da protumači župljanima, što si spremaju, ako se ne podvrgnu nadbiskupovoj odredbi. No i to upozorenje ostalo je uzaludno.

Neki dobri čovjek, vlasnik auta, pozvao ga jednoga dana k sebi na objed. Tek što su sjeli za stol, već su se odnekle sakupile neke žene te gledale i zurile kroz prozor na njih i počele od bijesa siktati. Domaćin se nije dao smesti, nije ih se preplašio, pače im se na duhovit način i narugao.

Ali otpor nije jenjao. Buntovni seljaci su pače spremili i zavjeru, da ga jedne mračne večeri u nekom selu gurnu u bunar. Upozoren na tu zavjeru, on se drugim putem vratio u stan i tako izbjegao zasjedu.

Vilim Cecelja, koji je tada službovao u Bedenici kao kapelan, zamolio je svoga župnika Mirka Marenčića da mu dopusti pohoditi dr. Stepinca, jer ga je želo izbliza upoznati već u vrijeme svoga bogoslovskog studija. Župnik rado naloži sluzi da upregne konje i da ga odveze u Sv. Ivana Zelinu. Nešto prije podne je stigao pred gostionicu, u kojoj se Stepinac nastanio. Pođe odmah k njemu u sobu. Našao ga je gdje sjedi kod stola i čita knjigu. On mu se predstavi kao njegov susjed. Stepinac ga je primio vrlo ljubezno i bilo mu je drago, da ga je kao susjed došao posjetiti, jer u tako tešku stanju bilo bi teško drugim svećenicima dolaziti među pobunjene seljake. Ispripovijedao mu je što se dogodilo posljednjih dana.

(15) Dopis od 29. ožujka 1933 pod br. 2324, potpisao je nadbiskup Bauer.

112

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kako je bilo već malo toplije vrijeme, držao je prozor otvoren. Pod prozor su dolazila djeca i žene, koje su bacale kamenčiće, a neke su i prostački pljuvale u sobu. On se na sve ovo malo nasmiješio i kazao, da će se narod već pomalo umiriti.

Kad ga je Cecelja upitao, što misli kako će dugo moći izdržati, on mu odgovori, da će ostati, dok se ljudi ne smire i ne uvide, da nemaju pravo. Na njemu se nije mogao zapaziti ni trag srdžbe, osvetljivosti ili čega sličnog obzirom na ljude i dogođaje. Sve je primao s takvim mirom i sabranošću, da se Cecelja divio njegovoj svetačkoj ustrpljivosti, kojom je podnosio prijetnje, psovke, ubacivanje kamenčića u sobu, i što je bilo još uvredljivije, pljuvanje prema stolu, za kojim je sjedio.

Ostao je miran na sve izazove i prostote, kakve svojoj žrtvi znade priuštiti samo razjarena svjetina. Nije htio protiv tih ljudi poduzimati nikakve stroge mjere, koje su bile dopuštene prema propisima građanskog i crkvenog zakona, pa čak nije htio ni izbjegavati ljude, ni ispred njih se uklanjati, a kamo li napustiti mjesto, na koje ga je dovela svećenička poslušnost. Čvrsto je vjerovao, da će se ljudi opametiti i uvidjeti svoju zabludu.

Njegov svetački i ponizni nastup, ljubav i jednostavnost i uvjerljiva riječ konačno su pobijedili. Promatrajući ga onako napadana, a nedužna i strpljiva u podnašanju psovki, prostota i uvreda veći dio vjernika je zauzeo drugo stanovište. Mnogi su se povukli. Seljaci iz sela Biškupec ostali su najtvrdokorniji. Neki od njih su se čak grozili i otpadom od vjere, ali je on znao ući u dušu vjernika i spriječio je svaki pothvat protivan evanđeoskoj nauci. Redovi protivnika su se pomalo prorjeđivali. Neki su čak dolazili da se mirno s njim porazgovore.

Janko Vedrina boravio je u župnom dvoru lišen svećeničke službe. Ni djeca, koja su se u to vrijeme rodila, nisu bila krštena. Najtvrdokorniji seljaci slali su izaslanstvo čak i na kraljevsko namjesništvo u Zagrebu, pa i u Beograd, trazeći pomoć od građanske vlasti, koja je inače po vlastitom nahođenju poslala u mjesto više žandara, da bi se buna spriječila, da bi se uspostavio red i održao mir.

Budući da se nemilo stanje sa samim uvjeravanjem seljaka nije moglo riješiti, jednoga dana ode Stepinac po nadbiskupovu nalogu pod zaštitom žandara da otvori crkvu. Svjetina je navalila i nije dala. Žandari se počeše između mnoštva probijati. No, svjetina je, a osobito žene, počela srljati na njih. Pripovijedajući kasnije u Krašiću o tim doživljajima Stepinac je rekao:

— Što sve nisam morao slušati! Najviše sam se bojao krvo-

113

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

prolića. Molio sam tiho u duši dragog Boga, da se to ne bi dogodilo. I prošlo je mirno. Crkva je otvorena. Poslije sam ušao i u župni dvor.

Zatim je naručio taksi i odvezao Janka Vedrinu u duhovni stol. Nakon toga odmah se vratio natrag i slijedeće nedjelje je započeo redovitu službu Božju u župnoj crkvi i ostale župske poslove.

— Mjesec dana je već skoro prošlo — priča dalje sâm Stepinac — a nijedno dijete, koje se rodilo u to vrijeme, nije bilo kršteno. Oglasio sam u crkvi, da će prema postojećim propisima biti kažnjeni oni, koji u roku od mjesec dana ne dadu krstiti i upisati dijete u župne matice. Drugi dan donesoše cijeli niz djece, da ih krstim. Na sreću bližio se svibanj, Marijin mjesec. Najavio sam, da će svaki dan biti svibanjska pobožnost s propovijeđu. Prvi dan bilo nas je oko deset: ja, zvonar, ministranti i još nekoliko njih. Nisam se smeo zbog maloga broja, nego sam propovijedao. Pročulo se to, i drugi dan bilo ih je oko 30 do 50 osoba. Svakog dana je broj sve više rastao, dok je pod kraj mjeseca crkva bila ispunjena vjernicima. Marija je pomogla i pobijedila! Koliko sam mogao, uredio sam i kancelariju. I nakon mnogo gorkih časova, kad je kriza prošla, pozove me nadbiskup u Zagreb, a ovamo dođe novoimenovani župnik.

Bio je to Zvonko Štefanec. Stepinac mu je predao župu i vratio se u Zagreb. Bilo je to svršetkom lipnja (16).

Ali, eto iznenađenja! Slijedeće godine, 1934, postane dr. Stepinac nadbiskup-koadjutor. Da obnovi u župi kršćanski duh, župnik Štefanec je od 19. do 26. kolovoza priredio pučke misije. Pozvao je nadbiskupa-koadjutora da mimo običaja prigodom misija propovijeda i tako neke još uvijek tvrdokorne privede na pravi put. Stepinac sâm pripovijeda o tome slijedeće (17):

— Još je bilo svježe u uspomeni i meni i njima, ali sam mislio i odlučio: idem, da po mogućnosti do kraja razoružam one, koji su još bili u zabludi.

Nadbiskup koadjutor doista ode u Sv. Ivana Zelinu, 25. kolovoza, i bio je svečano dočekan. Održao je pontifikalnu misu i propovijedao poslije mise. Govorio je o glavnoj misli: «Tko hoće za mnom, neka uzme križ svoj i slijedi mene». Govorio je otprilike ovako: Svaki ima svoj križ: i školska djeca, mladići i djevojke, muževi i žene, starci i starice, roditelji i gospodari,

(16) Podaci toga slučaja uzeti su iz VD I 39 sl. - CECELJA 5. - Saopćio mgr. Dragutin Nežić. - BELUHAN KOSTELIĆ 36-38.

(17) VD I 40.

114

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

poglavari i podložnici, pa i svećenici, biskupi, nadbiskupi i sam Sv. Otac papa. I ja sam uzeo teški križ na sebe i uzdam se u pomoć Božju, da ću ga nositi do smrti. Nosite i vi, dragi moji, svoj križ uz pomoć Božju do kraja.

Zatim je ciljao na žalosne događaje, koji su se pred godinu i pol dogodili u ovoj župi, kad je on bio poslan, da upravlja župom. Naglasio je, kako je velika razlika između prvoga i drugoga njegova dolaska i dočeka, te je nastavio:

«Sve opraštam, što sam onda doživio i kada su mi pljuvali u lice i kad su mi pisali pisma puna prostote, psovki, kletava i izrugivanja, sve to opraštam svima iz dubine svoga srca. Mnogobrojna pisma, koja sam primio, pročitao sam, bacio u koš i rekao: Bože, oprosti im, jer ne znadu, što čine! Uvijek molim Gospodina Boga, da bi mi dao tu milost da svaku uvredu odmah oprostim, čim mi je nanesena. Nikad nisam bio osvetljiv, i danas mi nije ni na kraj pameti, da se komu osvećujem. Ali iako opraštam sve, što je bilo, naglasujem posebice, da sam tražio i da ću uvijek tražiti poslušnost poglavarima i neću dopusdti, da itko dira u crkvenu stegu».

Kada je spomenuo, kako su pljuvali po njemn, obuze neku ženu takav strah, da je glasno zavikala:

— Ja nisam! Ja nisam!

Nadbiskup-koadjutor je savršenom pastirskom ljubavlju prešao preko svega, kao da nikada od njih nije doživio nikakve neugodnosti.

Poslije crkvenih obreda zadržao se s mnogima u razgovoru i obnavljao uspomene iz dana bune. Njegov je pohod razbio i posljednji led, pa su se konačno smirili i najtvrdokorniji. Narod ga je slušao sa suzama u očima i osjećao, kako njegove riječi proizlaze iz duše pravoga duhovnog pastira. Nadbiskup-koadjutor je iza toga odmah otputovao, ali su se poslije podne mogli opaziti obilati plodovi njegova posjeta, jer su mnogi, koji su prije bili smalaksali u poslušnosti prema crkvenim poglavarima, došli u crkvu i obećali poslušnost i poštovanje crkvenoj vlasti (18).

Osvrćući se na taj događaj piše Cecelja: «Seljačka buna u Sv. Ivanu Zelini bila je istina žalostan dogođaj, ali se upravo tom zgodom ispoljila ponizna, ustrpljiva, neustrašiva, mudra i kreposna ličnost dr. Stepinca. Dok su u sličnim dogođajima iskorištavali prilike obično starokatolici, kao nekoć u Stenjevcu,

(18) Svete misije u župi Sv. Ivan Zelina, u KL 85 (1934) 451-452.

115

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

gdje su zbog istoga slučaja uspjeli osnovati svoju župu, dr. Stepinac je u potpunom zatajivanju svoje osobe gledao samo na besmrtne duše i postavio sebe za žrtvu, da ih privede na pravi put i spasi».

Pripovijedajući taj dogođaj u Krašiću, kao kardinal, dodao je vrlo skromnu opasku: «Kasnije sam vidio, kako je to bila dobra škola za mene i velika milost Božja, kad su došli slični pa i gori slučajevi. Kad ne bih imao nekog iskustva, ljudski sudeći, teško bih se koji put kasnije bio snašao».

Za razborit i miran postupak u Sv. Ivanu Zelini dr. Dominik Premuš, pomoćni biskup, izrekao mu je zahvalu i priznanje službenim dopisom 16. srpnja 1933. Stepinac je k tome dragovoljno svojim sredstvima podmirivao nadarbinske i crkvene račune u Sv. Ivanu Zelini, odrekavši se i dijela prihoda u korist nasljednika (19).

Kako je nadbiskup-koadjutor sve oprostio seljacima proizlazi i iz slijedeće činjenice. Selo Biškupec u župi Sv. Ivana Zeline, koje je vodilo i prednjačilo u buni, kasnije je slalo svake godine pred Božić svoga izaslanika Jožu k njemu s molbom, da im pošalje kojega svećenika za božićnu ponoćku u kapeli njihova sela. Jedne godine je Joža zakasnio. Stigao je u Zagreb, kad su već svi svećenici, kojim se moglo raspolagati, bili raspodijeljeni za Božić. Joža dođe k nadbiskupu-koadjutoru te se potuži, da ne može nikoga naći. Koadjutor mu reče:

— Moj Joža, uz najbolju volju ja vam nemam koga dati. Jedino da ide moj ceremonijar.

Joža ne znajući, što znači riječ ceremonijar, reče:

— Naj bude ki če, samo ako zna mašiti.

Od tada je obično onamo išao nadbiskupov ceremonijar dr. Dragutin Nežić za božićni blagdan (20).

4) - Bilježnik duhovnog stola

Dr. Stepinac je već od početka svoga boravka u nadbiskupskom dvoru surađivao i u nadbiskupskom uredu. Ipak nije imao u njemu određene službe.

Istom 10. travnja 1934 nadbiskup Bauer imenovao ga je

(19) Dopis od 16. srpnja 1933, pod br. 3888, s potpisom mgr. Dominika Premuša.

(20) Saopćio mgr. Dragutin Nežić, u Rimu 1970.

116

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

bilježnikom duhovnog stola s uputom, da ima u njegove ruke položiti prisegu (21).

U uredu bi se povukao k svom pisaćem stolu i mirno bi obavljao svoj posao. Ondje je tada bilo, kako primjećuje mgr. Dragutin Hren, i nezgodnih osoba, pa je koji put morao podnijeti i koju grublju riječ. No, Stepinac je to strpljivo podnosio i nije se odupirao. U tom tihom poslu i još tišem načinu života skromno je i mirno provodio svoje dane u nadbiskupskom dvoru (22).

U uredskom poslu je bio točan, brzo se snalazio i spretno rješavao spise. Kad ga je u Krašiću kao kardinala zapitao mjesni župnik, da li je biskup Premuš znao za nakanu nadbiskupa Bauera, da ga kani predložiti za nadbiskupa-koadjutora, odgovorio mu je (23):

— Ne znam, da li je znao, ali kad sam mu nekoliko puta na zadovoljstvo riješio neke akte, rekao mi je: «Čuju, mladi gospon, ovo je salamunsko rješenje». Drugi put mi je rekao: «Čuju, mladi gospon, ž njih još nekaj bu!»

(21) Imenovanje od 10. travnja 1934, pod br. 53/Pr., potpisao nadbiskup Bauer.

(22) HREN 4.

(23) VD I 72.

[117]

IV

KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

1. - NADBISKUPIJA I NADBISKUP

1) - Zagrebačka nadbiskupija

Na današnjem području zagrebačke nadbiskupije postojala je u starini sisačka biskupija (304-535) (1). Nakon njezine propasti, u vrijeme Grgura Ninskoga, potpalo je njezino područje pod oblast ninskoga biskupa. A kad je i ta biskupija bila ukinuta, kralj sv. Ladislav osnovao je, g. 1094, zagrebačku biskupiju kao biskupiju podložnu ostrogonskoj nadbiskupiji (2).

Budući da je sisački biskup bio sv. Kvirin, koji je 4. lipnja 309 mučeničkom smrću dao za Krista sjajno svjedočanstvo, što ga je u 5. stoljeću opjevao latinski himnograf Prudencije Aurelije Klement (3), zagrebački biskupi punim se pravom mogu smatrati nasljednicima njegove biskupske stolice, iako je ova zbog promijenjenih prilika bila prenesena u grad Zagreb. Kao prvi zagrebački biskup spominje se biskup Duh, porijeklom Čeh.

Godine 1180 zagrebačka je biskupija potpala pod kaločku nadbiskupiju. Pio IX je apostolskim pismom, 11. prosinca 1852, zagrebačku biskupiju podigao na nadbiskupiju, kojoj su odonda podložne biskupije bosansko-srijemska (Đakovo), senjsko-modruška, beogradsko-smederevska i križevačka. Prvi nadbiskup bio je Juraj kardinal Haulik.

(1) FERDO ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914.

(2) KL 81 (1931) 481.

(3) Peristephanon VII (PL 60, 424 sl.).

118

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Zagrebačka nadbiskupija danas zaprema površinu od 22.795 km² i broji oko 2,000.000 vjernika. Prostorno je ona jedna od najvećih hrvatskih biskupija, a po broju vjernika je tolika, da obuhvaća otprilike polovicu sviju Hrvata katolika. Godine 1943 je imala 384 župe. Župe su uređene u 43 dekanata, a dekanati u 14 arhiđakonata, kojima su na čelu arhiđakoni, članovi zagrebačkog kaptola (4).

2) - Zagrebački biskupi

Zagrebački su biskupi i nadbiskupi kroz stoljeća igrali važnu ulogu u vjerskom i kulturnom razvitku Hrvatskoga Naroda.

U dugom nizu zagrebačkih natpastira na poseban način su se odlikovali svetošću života dominikanac bl. Augustin Kažotić, koji je održao tri biskupijska sabora, obnovio crkveni zapt i škole, posebice bogosloviju. Završio je svoj život, 3. kolovoza 1323, kao biskup Lucere u Italiji.

Đuro Drašković se spominje kao muž bogobojazan, čestit, ugledan, sveta života. Na Tridentskom saboru se istakao kao jedan od najvatrenijih i najodličnijih otaca. Vrativši se u Zagreb, osnovao je prema odlukama spomenutog sabora sjemenište za odgoj klera, proputovao je čitavu biskupiju kao običan misionar poučavajući narod u Kristovoj nauci.

Možda je jedan od najsimpatičnijih zagrebačkih biskupa bio Martin Borković, bivši pavlinski general. Iako skromna porijekla, umom i srcem bio je plemić. Kao časni starac, s dugom i sijedom bradom, bio je pozvan iz samostanskog motrilačkog života na zagrebačku biskupsku stolicu. Biskupijom je upravljao godine 1668-1687. Pod kraj života bio je odreden za kaločkog nadbiskupa. Održao je četiri sabora i preuredio škole u biskupiji. Umro je u devedesetoj godini na glasu svetosti (5).

Bilo je tu muževa, koje ni najteže neprilike nisu slomile, kao što je to Stjepan II (1224-1247). U Čazmi je osnovao kaptol, te onamo kao i u Zagreb doveo dominikance, u Dubicu pavline, a u Ivanić redovnice norbertinke. Kad su godine 1213 Tatari opustošili i porušili zagrebačku katedralu, crkve, kaptol, samostane i škole, on je počeo velikom odlučnošću i požrtvovnošću iznova graditi i uspostavljati, što je bilo porušeno.

(4) Izvješće nadbiskupa dr. Stepinca podastrto Sv. stolici g. 1943. Prijepis se čuva u NAZ.

(5) IVAN ŠIMUNOVIĆ, Martin Borković, u KL 95 (1944) 215.

119

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Kao herojski branič europske kulture odlikovao se Toma Bakač.

Sjemeništu su, osim biskupa Draškovića, posvećivali veliku pažnju Nikola Stepenić, Franjo Ergeljski-Hasanović-Vinković, kojemu su fanatični kalvinci na ugarskom saboru čupali i kosu i bradu, jer je apostolskim žarom čistio Međimurje od njihovih zabluda.

U promicanju narodne prosvjete istakli su se Petar Petretić, koji je u svom dvoru hranio siromašne đake i pomagao fra Luku Ibrišimovića, da je još pod turskom vladavinom mogao u Požegi osnovati školu.

Šimun Bratulić, pavlin, pozvao je, godine 1606, u Zagreb isusovce, koji su odmah slijedeće godine otvorili gimnaziju s 300 đaka.

Maksimilijan Vrhovac (1787-1827) je bio jedan od pokretača «ilirskoga pokreta». Osnovao je vlastitu tiskaru, pisao knjige, rasprave i pjesme. Na požunskom saboru je branio vrijednost i ljepotu hrvatskoga jezika. Godine 1813 napisao je divnu i glasovitu okružnicu o sakupljanju narodnoga blaga, starih knjiga i rukopisa. Brinuo se za akademsku i biskupijsku knjižnicu, proširio sjemenište, a godine 1827 otvorio je i obilno obdario sirotište za đake.

Juraj kardinal Haulik (1837-1869), prvi nadbiskup, brinuo se mnogo za dobar odgoj klera, osnovao je žensku redovničku družbu milosrdnih sestara, pokrenuo Katolički list, utemeljio katoličko književno Društvo sv. Jeronima i Gospodarsko društvo (6).

3) - Biskupovanje dr. Antuna Bauera

Četvrti zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer imenovan je godine 1911 nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva, a nakon smrti dr. Jurja Posilovića, sjeo je na stolicu zagrebačkih nadbiskupa, 26. travnja godine 1914.

Službovao je najprije kao profesor religije na gimnaziji, a kasnije kao profesor na bogoslovskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, gdje je kroz 20 godina predavao filozofiju i apologetiku. Bio je urednik Katoličkog lista, i to upravo onda, kada je u

(6) I. MATIJACA, Zagrebački biskupi - pioniri hrvatske prosvjete, u KL 90 (1939) 201-202, 212-213. - J. BUTURAC, Uz 850-godišnjicu zagrebačke biskupije, u KL 95 (1944) 1 sl.

120

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

novinstvu pogubni liberalizam sa svojim zabludama počeo dizati glavu.

Prebogati darovi duha i srca došli su do izražaja u njegovu profesorskom radu na teološkom fakultetu u Zagrebu. Njegova su se predavanja odlikovala oštroumnošću, jasnoćom, logičnom dosljednošću i toplinom proživljena uvjerenja. Njegova Ontologija i Teodiceja, kao i brojne objelodanjene rasprave, koje su bile siguran vodič kroz labirint modernih zabluda, ostaju svjedoci njegova dubokog uma.

Kao nadbiskup dao se odmah na posao da obnovi vjerski život. Uspostavlja i preuređuje sveudiljno klanjanje u cijeloj nadbiskupiji, uvodi Rimski obrednik na hrvatskom jeziku, održava veličanstvene euharistijske kongrese. Da riješi krizu svećeničkih zvanja, koja je bila jedna od teških posljedica prvoga svjetskoga rata, počinje u zajednici s đakovačkim biskupom dr. Antunom Akšamovićem, godine 1925, graditi na sunčanom brijegu povrh Zagreba dječačko sjemenište, koje je bilo otvoreno g. 1928. U sjemeništu je bilo mjesta za 400 pitomaca. Time je osigurao katolički odgoj svećeničkog podmlatka ne samo za zagrebačku nadbiskupiju već i za susjedne biskupije.

Za vrijeme prvog svjetskog rata dao je nadbiskup Bauer primjer najveće požrtvovnosti, ustupivši zgradu svoga najvažnijeg zavoda, bogoslovskog sjemeništa, za bolnicu ranjenih vojnika.

Za vodstvo bogoslovskog sjemeništa i za fakultet odabire najbolje i najspremnije svećenike, da budu poglavari i profesori.

Unapređuje i potpomaže razvitak redovničkog života osnivanjem novih redovničkih kuća i zajednica.

Kada se iza prvog svjetskog rata počeo širiti nezdravi duh među svećenstvom, koji je nekolicinu odveo u starokatolicizam, odvažno se odupro tom pokretu. Za obnovu svećeničkog duha potiče na osnivanje svećeničke Marijine kongregacije, a za tvarno dobro svećenstva osniva «Uzajamnost», kreditnu i nabavljačku zadrugu za kler.

Godine 1925 održao je biskupijski sabor, prvi nakon 100 godina. Osniva bogoslovsku akademiju i promiče hrvatsko katoličko književno Društvo sv, Jeronima.

Kad je godine 1917 Benedikt XV izdao novi crkveni zakonik, dr. Bauer je dao svima primjer, kako ga valja provoditi u crkvenom životu.

Njegovim su nastojanjem uvedene biskupske konferencije, kojima on predsjeda. Osniva obavještajni odbor, koji je imao obavještavati biskupe o dnevnim pojavama u vjerskom i moral-

121

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

nom životu, ukoliko oni sami zbog prezaposlenosti ne bi dospjeli steći dovoljno poznavanje tekućih zbivanja i prilika.

Mecenatskom darežljivošću i savjetom unapređuje Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Velikodušno pomaže Hrvatsko sveučilište. Njegovom pomoću i blagoslovom Sveučilište dobiva medicinski i šumarsko-gospodarski fakultet.

Kroz punih 26 godina je nadbiskup Bauer upravljao prostranom nadbiskupijom u vrijeme velikih događaja, koji su potresli temelje narodnog, državnog i cjelokupnog javnog života. Njegova je neprolazna zasluga, da je ne samo zagrebačka nadbiskupija nego i cijela katolička Crkva u Jugoslaviji u tom razdoblju prošla bez većih potresa kroz velike promjene i poteškoće.

Iznad svega bio je nadbiskup Bauer svećenik po srcu Božjem i dobar pastir duša. Njegovo biskupovanje pada u vrijeme velike duhovne obnove, koju je započeo sv. Pio X.

Najmiliji predmet njegova razgovora bio je vjerski preporod nadbiskupije. Ustrajno je tražio i otkrivao načine, kako da liječi rane, koje su rat i poratno vrijeme zadali gospodarkoj snazi nadbiskupije. Na svakom području je bio narodu vođa i učitelj. Njegovi nagovori i poslanice prepune su zlatnih riječi i pobuda, kojima je zacrtavao napredan rad pojedinaca i cijele crkvene zajednice. Njegovu budnome oku nije izmakla nijedna važna pojava, koja bi bila u vezi s vjersko-ćudorednim životom i djelovanjem katoličke Crkve.

Stoga je njegov stav i njegovo mišljenje bilo uvažavano i na najvišem mjestu. Sv. Otac Pijo XI, godine 1929, u pismu, što mu ga je upravio, raduje se i hvali vrline njegove duše. Godine 1936, prigodom 25-godišnjice njegova biskupovanja, cijeli jugoslavenski katolički episkopat izdaje izjavu, u kojoj ga priznaje najzaslužnijim i najvećim među biskupima Jugoslavije (7).

Nadbiskup Bauer je uz to revno njegovao život molitve. Uz obične svećeničke molitve i dnevno prikazivanje presv. euharistijske žrtve, danomice je u svojo] kućnoj kapeli obavljao jednosatno klanjanje Isusu u presv. Oltarskom sakramentu.

(7) Promemoria Katoličkog episkopata Jugoslavije preuzv. nadbiskupu dru A. Baueru, u KL 87 (1936) 76. - Dvadesetgodišnjica preuzv. dra Antuna Bauera, u KL 85 (1934) 205.

122

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

4) - U potrazi za nasljednikom

Već godine 1924 počelo se u cijeloj nadbiskupiji govorkati, da će nadbiskup tražiti koadjutora (8). Možda je na ove glasine smjerao nadbiskup u svom odgovoru na čestitke svećenstva prigodom 70. godišnjice života. U tom je govoru istaknuo, da se usprkos godinama osjeća jakim, snažnim i za rad sposobnim (9).

Prilike su u državi ipak bile takve, da je pravovremeno morao misliti na to, tko će ga naslijediti. U slučaju, ako bi umro bez određenog nasljednika, prema konkordatu sklopljenom godine 1850 s Austrijom, koji je na teritoriju Hrvatske i Slavonije ostao na snazi i u novoj državi, dok ne bi bio imenovan novi nadbiskup, nastupio bi tzv. «interkalar», od kojega bi samo država imala veliku korist, dok bi nadbiskupija imala tešku duhovnu i tvarnu štetu. U slučaju da bi se nadbiskupska stolica ispraznila, svi bi se, naime, prihodi nadbiskupijske nadarbine dijelili na tri djela: jedan bi išao sjemeništu, drugi kapitularnom vikaru zbog upravnih poslova, a treći u državnu blagajnu. Dapače, povjerenik državne vlasti, koji bi u tu svrhu bio imenovan, imao bi veliku riječ u upravi nadbiskupijskih dobara. Apostolski nuncij u Beogradu morao bi vladi saopćiti kandidate za nadbiskupsku stolicu i upitati, da li vlada ima što protiv njih. Kako je u ono vrijeme Zagreb bio u političkoj opoziciji prema Beogradu, moglo se dogoditi, da bi vlada otezala s imenovanjem nadbiskupa, što bi za nadbiskupiju značilo veliku duhovnu štetu, jer kapitularni vikar, koji nadbiskupijom upravlja samo privremeno, ne može ništa stalno poduzeti prema pravnom pravilu: «Vacante sede, nihil innovetur — dok je stolica prazna, ne smije se ništa promjenjivati».

a) - Razni kandidati

Godine 1928 počela se među klerom pronositi vijest, da će koadjutorom postati dr. Antun Slamić, koji je bio rodom iz Trsta. Pošto je Italija prema Rapallskom ugovoru zauzela Istru i dva dekanata u Kranjskoj (Postojnu i Idriju), počeo je ondje progon hrvatskoga i slovenskoga svećenstva. Zbog toga su

(8) Gl. DnevBauer VIII. - HREN 5-10. - VD I 32 77; II 148; III 119 sl.

(9) Pisac ovog djela prisustvovao je tome činu i čuo nadbiskupov govor.

123

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

mnogi svećenici iz zaposjednutih krajeva ostavili zemlju i pošli u Hrvatsku.

Među njima je bio i dr. Antun Slamić. Učen, vanredno sposoban, marljiv i okretan u poslovima dođe u Zagreb g. 1920 na preporuku dr. Stjepana Bakšića, koji ga je upoznao za vrijeme studija u Innsbrucku. Bio je tek pet godina svećenik, a postigao je doktorat iz filozofije, teologije i prava. Nadbiskup Bauer ga je imenovao svojim tajnikom. Kako je bio marljiv, uporan i sposoban, nadbiskup mu povjeri velik dio vlasti u nadbiskupiji. Već godine 1922 bio je imenovan "tajnim komornikom" Sv. Oca, a godine 1925 "kanonikom a latere". Njegovo promaknuće za koadjutora bilo je, dakle, vrlo vjerojatno. No kad je papinski nuncij u Beogradu o tome govorio s ministrom Marinkovićem, ovaj se je tome usprotivio zbog njegova istarskog porijekla.

Pitanje koadjutora je privremeno skinuto s dnevnog reda, no ponovno je godine 1930 i dalje postalo svakidašnjim. Dne 10. prosinca 1931 bili su kod nadbiskupa grof Erdödy i dr. Angelo Ruspini te mu govorili, da se mora pobrinuti za nasljednika. Nadbiskup je odgovorio, da je u tom pravcu učinio korake i da će slijedećih dana požuriti rješenje. Listu svojih kandidata, kako izgleda, poslao je mgr. Hermenegildu Pellegrinetti, nunciju u Beogradu, preko biskupa dr. Njaradija, koji mu je na povratku iz Beograda saopćio, da se nuncij ne može odlučiti ni za jednoga od predloženih.

Vlada je u ono vrijeme pozorno hvatala svaku vijest o kandidatima za koadjutora. Kandidate, koje je nadbiskup predložio, odbila je ili vlada, ili Sv. stolica, a one, koje je vlada htjela, otklonila bi Sv. stolica. I tako se rješenje toga pitanja neprestano odgađalo.

Kada se u srpnju g. 1932 nadbiskup Bauer sa svojim obredničarom dr. Stepincem nalazio u Rogaškoj Slatini, posjetio ga je apostolski nuncij mgr. Pellegrinetti. Obojica su raspravljala zajedno cijeli sat. O predmetu rasprave nisu nikome ništa spomenuli. Ali iz svega se vidjelo, da je nuncij došao zbog pitanja koadjutora, što se kasnije i ustanovilo. Nuncij je saopćio nadbiskupu, da je Sv. stolica odbila onoga, kojega je on predložio, a to je na nadbiskupa mučno djelovalo. U takvu raspoloženju nije dao nikakva protuprijedloga, već je izjavio, da će stvar proučiti.

Početkom kolovoza bio je predložen novi kandidat za koadjutora. U tu je svrhu nuncij stigao u Zagreb, 9. kolovoza, i o tom pitanju je raspravljao s nadbiskupom. Nuncijev kandidat

124

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

je sada bio dr. Aleksandar Gahs, uzoran svećenik, velik učenjak, koji je jedva jedvice pristao na ovu kandidaturu. Dne 10. kolovoza 1932 mgr. Pacini predao je kraljevskoj vladi u Beogradu prijedlog, da dr. Gahs bude imenovan koadjutorom. Protiv te kandidature je najenergičnije ustao kralj Aleksandar, jer da ga je dr. Gahs u dva navrata napao u jednom predavanju. Navodno je kralj rekao:

— Ne mogu vladati dva Aleksandra!

Svećenstvo je mislilo, da Sv. stolica neće popustiti kraljevoj opoziciji. U tom očekivanju je prošla i cijela godina 1933.

Nadbiskup se zbog svoje visoke starosti nalazio u velikoj neprilici i stisci. Kako je bio intiman prijatelj nadbiskupa dr. Antuna Jegliča, stalno ga je pohađao. Jednom zgodom ga je posjetio kod cistercita u Stični, kamo se nadbiskup Jeglič povukao, pošto se odrekao ljubljanske biskupije i dobio nasljednika u osobi dr. Gregorija Rožmana. Jedne noći bî probuđena cijela opatija. I sâm nadbiskup Jeglič je ustao iz kreveta, jer su našli u opatovoj kapeli nadbiskupa Bauera kako leži pred oltarom i gorko plače.

— Što je, Preuzvišeni? zapita dr. Jeglič nadbiskupa Bauera.

— U brizi sam za svoju nadbiskupiju, ne mogu dobiti nasljednika. Ti ga imaš, moli se, da ga i ja dobijem, odgovori nadbiskup Bauer (10).

Iza jedne biskupske konferencije ostao je u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru kao gost biskup senjski Starčević. U razgovoru s nadbiskupom Bauerom padne govor na Stepinca. Na to će biskup Starčević:

— Pa evo vam nasljednika.

— Nemoguće! Nema propisane kanonske dobi, odgovori nadbiskup Bauer.

— No, on je doktor Gregorijane. Rim će mu dati oprost od nedostatka dobi.

— A Beograd? — U to padne nadbiskupu Baueru na pamet jedna okolnost te reče:

— Stepinac je bio solunski dobrovoljac. To će našega kralja zanijeti! K tome je pričuvni časnik (11).

(10) Prema usmenom saopćenju samoga kardinala Stepinca vlč. L. Povše.

(11) Prema usmenom pripovijedanju mgr. R. Rodića, beograđskog nadbiskupa, vlč. L. Povše.

125

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

b) - Neočekivani kandidat

Jednom zgodom je nadbiskup Bauer razgovarao s nuncijem Pellegrinetti. Tom zgodom reče (12):

— Svi pokušaji, koje smo zadnjih godina učinili, da nađemo podesna kandidata za koadjutora, pali su u vodu. Imao bih jednoga da predložim, ali što hoćete, ima samo 36 godina, a svećenik je tek tri godine.

— Tko bi bio taj? — upita ga nuncij?

— To je moj ceremonijar Alojzije Stepinac, koji je ovdje sa mnom.

Nakon toga razgovora nuncij saopći to tajniku nuncijature mgr. Pavlu Bertoli, koji mu reče:

— Mislim, da neću pogriješiti, ako kažem, da je to sam Duh Sveti nadahnuo mgr. Baueru.

— Ma što velite? — upita ga nuncij.

— Kad bi Stepinac imao deset godina više, uvjeren sam, da bi već bio koadjutor. Ako ga mgr. Bauer predlaže, iako nekako, rekao bih, kradom, zašto ne bismo pokušali poduzeti potrebne korake?

U tome međuvremenu umre, 27. veljače 1934, zagrebački pomoćni biskup i generalni vikar dr. Dominik Premuš, a nadbiskup se teško razbolio. Nije imao nimalo nade, da će ozdraviti. Teško je snosio svoju bolest, ali još teža mu je bila pomisao na nadbiskupiju: što će biti od nje, ako umre, a ne bude imao određena nasljednika? Jedva jedvice se dovukao iz kreveta do pisaćeg stola i olovkom je apostolskom nunciju u Beograd napisao (13):

«Teško sam bolestan, zapravo bolestan na smrt. Što će biti bez koadjutora? Interkalar je strašna stvar za nadbiskupiju. Vlada će zavlačiti imenovanje moga nasljednika samo zato, da što više prihoda izvuče za sebe. Propao je vaš kandidat dr. Magjerec, propali su moji kandidati, propao je i dr. Gahs. Ne znam drugo nego da vas zamolim, da predložite dr. Alojzija Stepinca. On je mlad, trebat će dispenzu, no ja za njega jamčim, a drugoga ne znam niti ga mogu predložiti».

Nuncij to javi u Rim. Papino državno tajništvo zatraži obavijesti o dr. Stepincu u Germanikumu, gdje je sedam godina

(12) Uspomene na kardinala Stepinca, koje je 14. veljače 1970 Pavao kard. Bertoli govorio na magnetofonu u Rimu.

(13) Pripovijedao je sâm nadbiskup Bauer poglavarima zagrebačkog sjemeništa. Dr. D. HREN, gl. gore bilj. 2.

126

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

boravio za vrijeme svojih studija. Već 5. ožujka šalje rektor Germanikuma odgovor na papino državno tajništvo, iznoseći o dr. Stepincu mišljenje dvojice svećenika, dr. Keilbacha i Schneidera, koji su ga dobro poznavali. Te su obavijesti bile najbolje. Rektor je tome mišljenju dodao slijedeće (14): «Velečasni g. Stepinac je bio u kolegiju uzor svećeničke ozbiljnosti, muž povjerenja bivšega spirituala Pfülfa, štovan od pitomaca kao svetac. U domovini ga cijene zbog vanrednih darova. Kada u biskupiji koja stvar ne ide naprijed, šalju velečasnoga Stepinca. Pripovijeda se, da je s najboljim uspjehom umirio jedno selo, koje je neki loši svećenik tako fanatizirao, da su htjeli ubiti svakoga drugog, koga bi biskup poslao kao župnika».

I kraljevski dvor u Beogradu je primio obavijest, da Sv. stolica kani imenovati dr. Stepinca koadjutorom. Kralj Aleksandar je o tome upitao predstavnike vlasti u Zagrebu, ali nije dobio odande nikakvih pouzdanih obavijesti (15). Zato je u Zagreb poslao ministra dr. Stjepana Srkulja, koji je otišao k nadbiskupu Baueru te mu je rekao:

— Poslao me kralj da se propitam i potražim podatke o kandidatu za koadjutora. Mislim, da kao Varaždinac ne mogu dobiti bolje podatke o Stepincu nego što mi ih možete dati vi».

— Stepinac je, odgovori mu nadbiskup, sin dobro stojećih

(14) Arhiv Germanikuma u Rimu: Roma, il 5 marzo 1934.

Sua Eccellenza

Rev.mo Msgr Pizzardo

Città del Vaticano

Le ulteriori informazioni le quali mi furono date quanto al Dott. Stepinac di Zagreb così da parte del Rev. Padre Müller, oggi professore dell'Università Gregoriana, tutti gli anni della dimora del Rev. Stepinac a Roma uno dei moderatori del Collegio, come dei Rev. Sgri Dottori Schneider e Keilbach i quali lo conoscevano ancora parecchi anni qui — Sgr Keilbach lui stesso Jugoslavo avendolo trovato anche a Zagreb un mese fa — sono non soltanto buone ma ottime. II Rev. D. Stepinac fu nel Collegio l'esempio vivo della serietà sacerdotale, l'uomo di fiducia del fu Spirituale P. Pfülf, venerato lui stesso come un santo da tutti gli alunni. In patria lui e stimato come uomo di doni straordinari. Quando nella diocesi qualche cosa si fa a stento R.D. Stepinac si manda lì. Per esempio si racconta che abbia con ottimo successo calmato un villaggio il quale era così preso da un cattivo sacerdote che voleva ammazzare ogni altro che fosse mandato dal Vescovo come parroco.

Anche come amministratore sensu stricto non poteva sentire niente di contrario.

Di V. Eccellenza

in Cristo devotissimo

Rettore

(15) Pismo Nikole Kolareka, komu je to sâm nadbiskup Bauer pripovijedao.

127

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

seljačkih roditelja. Bio je jugoslavenski dobrovoljac i mnogo radi za sirotinju na zagrebačkoj periferiji.

Ministar Srkulj iznio je kralju te podatke. Kralj je zapitao komandu armijske vlasti u Skoplju, da li stoji, da je Stepinac služio kao jugoslavenski dobrovoljac, i dobivši potvrdu, odmah je pristao na tu kandidaturu (16).

Nadbiskup je međutim ozdravio, ali je trebao oporavka. U korizmi pođe u Dalmaciju na oporavak. Pratio ga je dr. Stepinac i tajnik dr. Slamić. Putujući na Brač, prolazili su kroz Sinj, gdje franjevac o. Ivan Glibotić upita dr. Stepinca:

— Što se govori, tko će biti nadbiskup-koadjutor?

— Jedno je sigurno, odgovori mu dr. Stepinac, ja ili vi nećemo biti.

Nije ni slutio, što mu Božja providnost pripravlja (17).

Kad se nadbiskup dr. Bauer, 4. travnja, vratio sa svojim pratiocima u Zagreb, dobio je obavijest, da kralj povlači svoj pristanak. U to dođe k njemu biskup dr. Dionizije Njaradi, koji ga nagovori, da ode u Beograd te se s nuncijem dogovori u stvari imenovanja koadjutora. Nadbiskup brzojavi nunciju, da dolazi u Beograd poslije pravoslavnog Uskrsa.

Doista, 12. travnja u 7 s. ujutro, stigne nadbiskup Bauer u pratnji dr. Slamića u Beograd, gdje ih dočeka tajnik nuncijature mgr. Pavao Bertoli. Odsjeli su u nuncijaturi. Nadbiskup je krio pred svojim tajnikom svrhu toga putovanja, iako je taj naslućivao, o čemu se radi. Prije podne nije nikamo izlazio, dok je u 5 s. poslije podne posjetio beogradskog nadbiskupa mgr. Rafaela Rodića, a iza toga je pošao ministru Srkulju da posreduje u stvari subotičkog biskupa mgr. Lajče Budanovića. Slijedećeg dana, tj. 13. travnja, bio je nadbiskup Bauer u 5 s. poslije podne primljen u audijenciju kod kralja Aleksandra na Dedinju. Audijencija je trajala četvrt sata i bila je srdačna. Tom je zgodom, kako je Pellegrinetti kasnije kao kardinal pripovijedao u Rimu, nadbiskup Bauer kralju, koji je povukao svoj pristanak na kandidaturu Stepinčevu, jednostavno rekao:

— Veličanstvo, naš narod veli: Kraljeva se ne poriče. Time je dobio kraljevu konačnu privolu za Stepinčevo imenovanje (18).

Nadbiskup je još iste večeri u 11,15 s. napustio s tajnikom

(16) N. mj.

(17) Saopćio o. Roko Tomić, koji je prisustvovao tome razgovoru.

(18) Saopćio kard. Pellegrinetti Stjepanu Sakaču, Rim.

128

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Beograd, a otpratili su ga do željezničkog kolodvora mgr. Bertoli, dr. Juretić i dr. Petlić (19).

Pošto je sa Sv. stolicom i kraljem već sve bilo uređeno, jednoga dana nadbiskup reče Stepincu:

— Lojzek, vi ćete biti moj koadjutor i nasljednik.

Dr. Stepinac ga samo u čudu pogleda, kako je kasnije sâm nadbiskup Bauer pripovijedao poglavarima sjemeništa, i nije uzeo ozbiljno te riječi, nego je prasnuo u smijeh.

No, nadbiskup je nastavio sasvim ozbiljno, te mu poče razlagati kako stvari stoje i ponovi izjavu, da će on biti njegov koadjutor.

Dr. Stepinac je bio toliko iznenađen tim riječima svoga nadbiskupa, te je u prvi čas pomislio, da je starca ostavila pamet (20). No, videći, da nadbiskup doista ozbiljno govori, padne na koljena i sklopljenih ga ruku počne moliti, da ga nikako ne predlaže za to mjesto, jer da je mlad i da nije sposoban voditi tako veliku nadbiskupiju. Nadbiskup je još u par navrata o tome razgovarao s njime, pa kad mu je u tom međuvremenu spomenuo, da je to imenovanje već na putu, Stepinac se branio da to ne može biti.

Stepinac se savjetovao sa svojim ispovjednikom. Zaklinjao je i nuncija, neka mu pomogne, da ga ne bi zapala ta služba. Spomenuo je, da u nadbiskupiji ima dosta učenih i kreposnih svećenika, koji dobro poznaju prilike, a on da je još premlad za tu službu. No, nuncij ga je tješio riječima:

— Budite mirni! Pogrješka, da ste mlad, postaje svakim danom sve manja.

Nakon nagovaranja dan mu je rok na razmišljanje. Dr. Stepinac je kasnije pripovijedao, da je tih dana mnogo plakao pritisnut od tjeskobe i da su mu mnoge noći prošle u besanici.

c) - «Sveti je Otac odredio!»

Vidjevši nadbiskup Bauer, kako se dr. Stepinac opire da pristane, napiše o svemu tome pismo Sv. Ocu i zamoli ga, da on sam naloži dr. Stepincu da prihvati imenovanje. Jednoga dana pozove nadbiskup k sebi dr. Stepinca te mu ozbiljno saopći, da će biti imenovan koadjutorom. Stepinac se opet opirao te reče:

(19) DnevBauer VIII, 3. travnja 1934.

(20) VD I 32.

129

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

— To nikako ne primam. Nitko me na to ne može prisiliti, i u toj se stvari ne mogu nikome pokoriti.

— A bi li se pokorio Sv. Ocu, ako vam to naloži? zapita ga nadbiskup.

— Pa Sv. Otac neće i ne može to odrediti, odgovori Stepinac.

— Odredio je! reče mu nadbiskup i pokaže pismo Sv. Oca. Stepinac na to brizne u plač.

Pri kraju roka, koji mu je bio dan, da stvar ozbiljno promisli, odnese on sam na poštu brzojav za nuncija u Beogradu, koji je glasio: «Pellegrinetti apostolski nuncij Beograd — Nakon zrelog razmišljanja affirmative nadbiskup Bauer».

Kada je Stepinac kasnije kao kardinal o tome pripovijedao, rekao je (21):

— Tko bi na pošti mogao slutiti, što je sve sadržano u toj jednoj riječi affirmative?! A meni je bilo prilično poznato, što to znači za mene. Predviđao sam, da će neminovno izbiti novi svjetski sukob, da će biti još stotine žrtava i neprilika, a na kraju možda i Sibirija. Ali ništa zato! U ruke Božje! što sam mogao drugo uzeti za geslo nego: 'In te, Domine, speravi — U tebe se, Gospodine, uzdam'».

I nakon svega toga je nastavio mirno obavljati svoju dužnost u nadbiskupskom uredu tako, da nitko nije ni slutio, što se iza brda valja.

2. - IMENOVANJE I POSVEĆENJE

1) - Nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva

Dne 24. travnja 1934 povratio se nadbiskup Bauer poslije podne u 5,30 s. iz Brezovice. Pod večer pozove k sebi svoga tajnika dr. Slamića. Saopći mu, da je Sv. stolica odbila njegov prijedlog, da mu on bude koadjutor, i kako se s nuncijem prigodom nedavnog boravka u Beogradu sporazumio, da za to mjesto predloži dr. Stepinca. Nije mu htio tako dugo o tome ništa kazati, dok nije Stepinac s obzirom na to dao svoju privolu.

Kod nadbiskupa je ban dr. Ivo Perović bio 27. travnja. Njemu je nadbiskup toplo preporučio dr. Stepinca, da mu vlada ne bi pravila neprilike kod imenovanja. Sve se to odvijalo posve tajno, da se ne bi novinari umiješali i svojim pisanjem omeli tijek stvari. Navodno je ban upitao nadbiskupa (22):

(21) N. mj. I 77.

(22) DnevBauer VIII, 27. travnja 1934.

130

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Pa kako ste mogli predložiti jednoga od najmlađih svećenika tako malo poznatog?

- Predviđam teška vremena, odgovori mu nadbiskup. Mislim, da sam u Stepincu otkrio hrabra i neustrašiva muža, koji će u tim teškim prilikama moći voditi Crkvu.

Dne 29. svibnja 1934 je u Zagreb stigao brzojav iz Rima, kojim se službeno javlja, da je Sv. Otac imenovao dr. Alojzija Stepinca naslovnim nadbiskupom Nikopsisa i koadjutorom nadbiskupa zagrebačkog, s pravom nasljedstva.

Slijedećega dana je L'Osservatore romano, poluslužbeno glasilo Sv. stolice, donio tu vijest, a na Tijelovo, dne 31. svibnja, objavile su je sve hrvatske novine velikim slovima.

Kad je nadbiskup Bauer vidio, kako je ovaj put predloženi kandidat za njegova nasljednika lako i brzo prihvaćen, kako ga je prihvatio kralj Aleksandar i Sv. stolica, bio je vanredno ugodno raspoložen. Netom su prve brzojavne čestitke prispjele iz Rima novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru, odao je oduška tom svom raspoloženju riječima:

— Sad sam sretan!

Značajno je pismo, što ga je novoimenovanom nadbiskupuko-koadjutoru upravio apostolski nuncij mgr. Hermenegildo Pellegrinetti (23):

«Zahvaljujem Ti, preuzvišeni gospodine, što si pristao na to, da kao dobri Cirenac uzmeš na sebe sjajan, doduše, ali težak i trnjem posut križ zagrebačke Crkve i što si ga spreman ponijeti za Isusom ponizno i srdačno. Dugo si oklijevao pristankom, smatrajući se preslabim za nošenje tolikog tereta. Ali po želji Sv. Oca dobrovoljno si preuzeo jaram, pouzdavajući se u Onoga, koji je pobijedio svijet. Pozvan, dakle, od Boga kao Aron, primat ćeš i milost i jakost svoga zvanja. Stalno će Te pomagati Tješitelj Duh Sveti, bit će Ti na pomoć zagovor blažene Djevice i svih nebeskih zaštitnika zagrebačke Crkve. Budi dobar pastir, sav za Krista, sav za povjereno Ti stado».

2) - Pozdrav i odzdrav

Vijest, da je mladi i skromni nadbiskupov obredničar i bilježnik duhovnog stola imenovan nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva, upala je među kler i vjernike neočekivano.

(23) D. N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 294.

131

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Zbog njegove poznate svećeničke čednosti ime mu se uopće nije isticalo. Svi su gledali u čudu jedan drugoga. Iznenađenje je ipak bilo ugodno.

U nedjelju, 3. lipnja, iza konventualne mise našao se zajedno cijeli prvostolni kaptol i prebendarski zbor u tajničkoj sobi nadbiskupskog dvora, da izrazi svoje čestitke novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru. Nastupio je skromno i ponizno kao uvijek.

Pomoćni biskup mgr. Franjo Salis-Seewis upravio mu je slijedeće riječi (24):

«Mnogobrojnim čestitkama, što stižu od raznih strana od crkvenih dostojanstvenika i svećenika, od oblasnika, odličnika, vjernog puka i mnogih ustanova Vašoj Preuzvišenosti, pridružuje se i prvostolni kaptol zajedno sa prebendarskim zborom. Uske veze, što vežu ova tijela uz svog nadbiskupa, dadoše nam povoda, da se Vašoj Preuzvišenosti što prije predstavimo i poklonimo i svoje želje izrazimo. Svidjelo se je Božjoj providnosti i Sv. Ocu Papi Piju XI, da Vas dodijeli za nadbiskupa-koadjutora s pravom nasljedstva našem ljubljenom i slavljenom ordinariju preuzvišenom g. dr. Antunu Baueru. Znademo: tako se uradilo po želji i u suglasnosti s njime pa je time, što si je za života odredio nasljednika na nadbiskupskoj stolici, iznova dokazao iskrenu ljubav prema sv. našoj rimokatoličkoj Crkvi, prema svome vjernome puku i Hrvatskom Narodu. No, ujedno nam je pokazao, da je Vaša Preuzvišenost u njegovim očima: Vir secundum Cor Domini — Čovjek po srcu Gospodnjem. Stoga, Preuzvišeni, jer u Vama gledamo i imamo odabranika našega Natpastira, ljubav i poštivanje, koje gojimo spram njega, prenosimo evo na Vas i želimo, da Vas Duh Sveti, koji Vas je postavio, da uz bok preuzvišenom Nadbiskupu upravljate starodrevnom slavnom nadbiskupijom zagrebačkom, napuni duhom vladalačkim, spiritu principali, duhom uviđavnosti, duhom širokogrudnim, duhom neustrašivosti.

Duh Sveti, koji je u svim burama naše narodne povijesti takođe po Vašim slavnim predšasnicima uščuvao Hrvatskom Narodu svetinje sv. vjere rimokatoličke i na toj vjeri osnovanu narodnu prosvjetu i individualnost, neka Vašu Preuzvišenost providi onolikom jakošću, mudrošću i odlučnošću, kakva je potrebna, da u naše moderno doba preuzetu baštinu poznijim naraštajima još povećanu predate.

(24) Poklonstvo prvostolnog kaptola nadbiskupu-koadjutoru, u KL 85 (1934) 285-286.

132

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Duh Sveti napunio dušu Vašu nepokolebivom vjerom, koja bregove prenaša, i od smrti jačom ljubavlju, koja sve snaša, i potpunom predajom čitavoga Vašega bića onim uzvišenim ciljevima, koje Božja providnost po Vama kao podesnom svom organu želi ostvariti u korist sv. naše vjere rimokatoličke, vječnog i vremenitog dobra povjerenog Vam naroda, iz kojega sami nikoste, u okviru široke kraljevine Jugoslavije.

Znadem, Preuzvišeni, da Vas ogroman posao čeka i briga da neće izostati. Međutim Vi ste muž od vjere i znate za onu: 'Omnia possum in eo, qui me confortat' (25).

U koliko bi ipak Vaša Preuzvišenost za lakše snašanje bremena uprave i inih važnih posala kada trebala pomoći i suradnje od prvostolnog kaptola ili pojedinih njegovih članova i kaptol kao cjelina i svaki od nas, a tako i prebendarski zbor i članovi njegovi stavljaju Vam spremno na raspolaganje i znanje i iskustvo i sve svoje sile.

Nadamo se pak, da će i Vaša Preuzvišenost imati otvoreno oko i uho i srce za želje i potrebe ovih dvaju zborova, te u okviru svoje vlasti prava njihova braniti i čuvati, te interese njihove promicati, a poglavito prvostolnoga kaptola, koji baš u ovo vrijeme proživljava tešku krizu.

Preuzvišeni g. Koadjutore, prvostolni kaptol u Vašem imenovanju ne gleda djelo ljudsko, već prst Božji: 'Dextera Domini fecit haec!' Ovaj Bog odabra sv. Franju Asiškoga u 25. godini života, da osnuje Red, te sâm i preko svoje braće reformira svijet. On odabra sv. Franju Saleškoga u 27. godini, da kao pomoćnik biskupa ženevskoga obraća krivovjerce, a narod sačuva u sv. vjeri njihovih otaca. On učini sv. Karla Boromejskoga nadbiskupom i kardinalom milanskim u 24. godini, a što bijaše sv. Karlo za Crkvu katoličku, svi znademo.

Pa taj svemogući Bog neka, Preuzvišeni gospodine, i Vas opaše virtute ex alto za djelo, na koje ste zvani: Podijelio Vam vremena za dugotrajni, spasonosni rad, koji će potpuno opravdati sve nade, koje stavlja u Vas i naš preuzvišeni Natpastir i Sv. Otac Papa i vjerni katolički puk. Živio!»

Na taj govor odgovori nadbiskup-koadjutor slijedeće: «Preuzvišeni g. biskupe, presvijetla i prečasna gospodo! Zahvaljujem od srca na pozdravu, koji ste mi upravili preko Vašega predstavnika, preuzvišenoga g. biskupa Salisa. Zahvaljujem Vam

(25) Fil 4, 13.

133

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

od srca, iako se radovati ne mogu, jer moje imenovanje jest za mene težak križ. Križ pak valja nositi prema pravilima kršćanske savršenosti ne samo patienter, nego i libenter et ardenter, a u savršenosti nisam još ni toliko napredovao, da bih ga nosio patienter, a kamo li još libenter et ardenter.

Međutim kakogod bilo, ja sam na ovaj teški položaj došao pokorivši se želji vrhovnog poglavara Sv. Oca. Zato velim: 'ln te, Domine, speravi!' Ufam se, da će se onda i na meni ispuniti riječi: 'Quoniam in me speravit, liberabo eum, protegam eum, quoniam cognovit nomen meum' (26). Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauku križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu. Pravednost prema onoj: 'Dilexi iustitiam et odi iniquitatem', to je moje načelo. Ogavnost prema svakoj nepravdi, bila je uvijek duboko usađena u mojoj duši, kao što i ljubav prena pravdi. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoličku, koja me je od najranije mladosti učila dati svakome, što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavlju.

Na svom izvanredno teškom položaju moram da računam prije svega na Vašu pomoć. Vi ste muževi, koji imadete i velikih zasluga i iskustva u upravi ovako velike dijeceze kao što je nadbiskupija zagrebačka. Svaki od Vas bio bi i po dobi i po zaslugama i po umu prije pozvan negoli ja da dođe na ovaj položaj. Ali kad je Božja providnost odredila ovako, ja se nadam, da ćemo zajedno raditi u skladu i ljubavi. Svi Vi vrlo dobro znadete, da sam se cijelo vrijeme svoga svećeničkog života držao po strani, ne jer bih koga između Vas potcjenjivao, jer gojim najveće poštivanje prema svakome svećeniku, nego da nigdje ne dam povoda bilo kakvu sporu. Došao sam pak iznenada na mjesto i te kako izloženo. Ali kao što sam svagdje nastojao ispuniti svoju dužnost, tako ću je nastojati ispuniti što savjesnije i na svom novom položaju, da moj rad bude na pravu korist sv. Crkve, Hrvatskoga Naroda i čitave domovine.

Ja Vam još jednom usrdno zahvaljujem na pozdravu i molim za bratsku suradnju».

3) - Odjek u javnosti

U Krašiću je župnik Pavao Srketić iza propovijedi pod župnom misom na Tijelovo saopćio župljanima vijest o imenovanju

(26) Ps 90, 14.

134

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dr. Stepinca za nadbiskupa-koadjutora, o čemu se je već dan prije u selu govorilo. Nastala je najprije napeta tišina, a onda se narod uskomešao i počelo šaputanje, svatko je htio ovoj vijesti dati oduška. Iza sv. mise pristupi neki novinski dopisnik k Barbari, majci novoimenovanog, sa slijedećom pitanjem (27):

— Dočekali ste najsretniji čas u vašem životu, zar ne?

Ona se zaustavila, prešla je palcem i kažiprstom preko očiju, obrisala je dvije krupne suze, što su se zacaklile u njezinim očima i tiho kliznule niz obraze. Te su suze bile vanjski odraz nutarnje velike i neizrecive radosti sretne majke, koja je dala život nadbiskupu goleme zagrebačke nadbiskupije. Kao da se u taj čas sjetila nečega dalekog, što je davno prošlo, oči joj većma zasuziše pa reče:

— Da je samo tatek to dočekal! Da je samo vidil kako je Lojzek veliku čast postignul! — Otirući suze nastavi: — Ah! sad bu imal čuda brig i čuda posla. Da, da, tatek je meni govoril: Ti buš dočekala, da bu biškup, a ja ne bum više.

I opet poteku suze curkom niz staračko lice. Pripovijedala je zatim, kako je Lojzeka posebno pazila i čuvala, kako je za njega srijedom, petkom i subotom postila od njegova rođenja.

Uto pristupi neki stari seljak sijede kose, zvali su ga Matek, sav radostan i zadovoljan baci pogled na zemlju, uspravi se, podigne glavu i ispitljivo pogleda u oči dopisnika te zapita odrješito:

— A kaj Zagreb misli? Kak su tam primili našega dečka iz Krašića? Kaj ga budu radi imali?

— Zagreb je to primio radosno, odgovori dopisnik. Između tolikih imena najdraže mu je to ime. Za Zagreb je to najveći dogođaj, o kojemu on sada govori.

Urednik Katoličkog lista dr. Stjepan Bakšić, donoseći vijest o imenovanju nadbiskupa-koadjutora dodaje: «Mlad je, ali ga rese velike vrline. On je prava svećenička duša, za koju se može reći, da je secundum Cor Jesu. On je duboko odan molitvi, njega resi duboka čednost i poniznost kao da je na njemu počinuo duh njegova svetog strica kanonika Stepinca. Zato se cijela dijeceza kroz njegove molitve nada velikom blagoslovu. On je srca milostiva prema sirotinji, koju ljubi ljubavlju Vinka Paulskoga obilazeći bijednike zagrebačke periferije, donoseći im utjehu i materijalnu pomoć u teškoćama življenja. Zato njegovo promaknuće s ljubavlju prate svi nevoljni i bolni, koji će u njemu naći milosr-

(27) DnevBauer VIII, 31. svibnja 1934. - Hrvatska straža, 31. V. 1934.

135

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

dnoga samaritanca. On je pun apostolskoga žara za Kristov križ, zato imademo jamstvo, da će sveta Kristova stvar u ovo teško doba naći u njemu braniča prožeta onom požrtvovnošću, o kojoj nam govore prva kršćanska vremena. On je pun bratske ljubavi i zato s pouzdanjem i povjerenjem može da gleda na nj kao budućega svoga vođu i oca sav kler naš s toliko svojih teških i krvavih potreba, u koje ga ruše apokaliptička vremena. On je prožet duhom evanđeoske pravde, zato s povjerenjem na nj mogu gledati svi, koji teže za unapređenjem i jedinstvom katoličke akcije. On je sin seljačkih roditelja, pučanin, osjećajne duše za tegobe življenja; on je k tomu pun najsvetijih ideala, kojima dušu ispunja svetost svećeničkog zvanja, pak je sve to razlog, da na njegov budući rad gledaju s punim povjerenjem svi slojevi našega hrvatskog puka znajući, da će budući nadbiskup biti svome vjernom puku najbolji otac i prijatelj spreman, da za nj moli, radi i trpi, da svim svojim moćima i sposobnostima bude žrtva ljubavi za svoj narod».

Hrvatska straža od 31. svibnja 1934 piše: «Teška su danas vremena. U čitavom svijetu opažaju se previranja, krize, unutarnji i vanjski nemiri, sudbonosni sukobi. Baš je zato zgodno, što je novi nadbiskup-koadjutor mlad čovjek i svećenik pun energije, poleta i entuziazma za Božju stvar. Današnje je doba u znaku omladine, koja će svojom dubokom vjerom u ideale izvesti čovječanstvo iz krize.

To najbolje osjeća sam Sv. Otac, kad na najeksponiranija crkvena mjesta postavlja mlade ljude, kako je evo slučaj i sa nadbiskupom. Osim toga tu je duboko životno iskustvo hrvatskog metropolite preuzvišenog g. dr. Antuna Bauera, koji još uvijek čvrstom rukom ravna zagrebačkom nadbiskupijom. U njegovoj školi novi nadbiskup-koadjutor primio je i još će primati velikih pouka za ravnanje nadbiskupije. Uz veliku životnu mudrost starije generacije i mladenački polet nove generacije na zagrebačkoj biskupskoj stolici dovinut će se zagrebačka nadbiskupija do neslućene visine i procvata».

Nadbiskup Bauer je svome nasljedniku iskazao veliko poštovanje i pažnju poklonivši mu zlatni lanac s prsnim križem i prsten. Uredio ih je i očistio zlatar Janko Matko, koji je s nadbiskupom-koadjutorom zajedno pohađao pučku školu (28).

Posebno veselje mu je pripravio nadbiskup time, što ga je dne 17. lipnja poveo sa sobom u Dugu Resu, gdje je nadbiskup

(28) Dar hrvatskog metropolite novom koadjutoru, u KL 85 (1934) 290.

136

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

blagoslovio temeljni kamen nove župne crkve Sv. Antuna, a poslije toga se odvezao s njim u Krašić, gdje se cijeli Krašić slegao da ih svečano dočeka. Župnik i načelnik izrekoše im dobrodošlicu. Starica pak majka nije se u prvi mah snašla, kada je vidjela na pragu kuće svoga sina s tako visokim gostom. No, nadbiskupova ljubeznost joj povrati ono redovito duševno raspoloženje (29).

U danima prije i poslije biskupskog posvećenja bio je dr. Stepinac doslovno opsjedan od čestitara. U glavnom su to bili predstavnici katoličkih organizacija. Bio je već toliko izmoren, da je navodno gotovo fizički klonuo i «komaj» govorio (30). Da izbjegne toj navali, povuče se na nekoliko dana na nadbiskupsko dobro Brezovicu. No, i tu su ga salijetali, pa čak i molili da preuzme prvu pričest djece. On je to uljudno otklonio s obrazloženjem, da prije biskupskog posvećenja ne kani vršiti nikakve biskupske službe (31).

Bogoslovi su u nadbiskupskom sjemeništu, 18. lipnja, priredili novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru svečanu akademiju (32).

Između pisama i brzojava, koji su mu stigli prigodom imenovanja, duboko ga je ganulo pismo njegova bivšeg spirituala u Germanikumu oca Pfülfa, koji mu između ostaloga piše (33):

(29) Svečani pohod naših natpastira u Dugoj Resi i u Krašiću, u KL 85 (1934) 314.

(30) Saopćio o. Srećko Majstorović, 22. veljače 1969, u Rimu prema usmenom pripovijedanju varaždinskog župnika Kanotia.

(31) «Dragi Josipe!

...Rado bih Ti ispunio želju, da dođem tamo pričestiti dječicu, koju najviše volim, ali mi nije za sada moguće. Prije konsekracije neću vršiti nikakve funkcije nigdje. Kada će ista biti, ne znam još točno. Preuzvišeni jako forsira, te je htio imati već 10. o. mj. pa smo se dogovorili, ako bula dođe pravodobno, da bi bila 24. o. mj. na dan sv. Ivana Krstitelja.

Brezovica 13. VI 1934.

Alojzije Stepinac

electus archiepiscopus».

(32) Akademija u bogoslovnom sjemeništu, u KL 85 (1934) 313.

(33) NAZ, bez posebnog broja: «Hochw. lieber Stepinac!

Heute gegen Mittag ging mir von Rom her die Nachricht zu, dass Sie vom Hl. Vater zum Coadjutor Ihrem Herrn Erzbischof ernannt seien, und bald darauf telefonierte auch dr. Weisthanner die Nachricht von München her. Mich hat diese Nachricht im tiefsten der Seele berührt. Ich weiss, dass eine schwere Bürde auf Ihre Schultern gelegt wird, und dass Sie nicht auf Rosen werden gebettet sein, sondern einer bewegten Zukunft entgegengehen. Aber Gott, der Sie ruft, wird auch Kraft und Gnade geben. Von Herzen wünsche ich Ihnen Glück zu der grossen Aufgabe, die Gott Ihnen zubestimmt hat, und zu den ehrenden Vertrauen, das von Ihrem H. Erzbischof und vom Hl. Vater durch diese Ernennung Ihnen bezeigt wurde. Ich habe nie davon abgelassen, für meine Liebenden aus dem Germanikum, die in der weiten Welt für das Reich Gottes arbeiten, zu beten, werde aber hierfort Ihrer

137

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

«Velečasni i dragi g. Stepinac!

Danas oko podne stigla mi je iz Rima vijest, da Vas je Sv. Otac imenovao Vašem nadbiskupu za koadjutora, a kratko vrijeme iza toga mi je isto javio telefonom dr. Weisthanner iz Münchena. Ta me je vijest duboko u duši ganula. Znadem, da Vam je na leđa pao vanredno težak teret, i da Vam neće biti dano da počivate na ružama, jer idete u susret burnoj budućnosti. No, Bog, koji Vas je pozvao, dat će Vam i snage. Od srca Vam želim sreću na velikoj zadaći, koju Vam je Bog namijenio, kao i na počasnom povjerenju, koje Vam je tim imenovanjem iskazao Vaš g. Nadbiskup i Sv. Otac. Nikada ne prestajem moliti za svoje drage iz Germanikuma, koji sada raspršeni po svijetu rade za kraljevstvo Božje, i neću se prestati za njih moliti. Uvjeravam Vas, da ću to i za Vas činiti. Ne treba, da mi odgovarate, ta i onako ćete sada morati mnogima pisati.

Dok Vam od srca želim preobilan Božji blagoslov, najusrdnije Vas pozdravljam: 'Budan budi, sretno napreduj i vladaj!'

S punim poštovanjem i ljubavlju

Otto Pfulf, S.J.

P.S. Nisam se služio ovaj put dužnim formama, no Vi ćete to razumjeti i oprostiti».

U svijesti svojih teških i odgovornih dužnosti na svom novom položaju nije ni časa časio, čim je bilo potrebno, da nastupi u vršenju natpastirske vlasti. Odmah nakon svog imenovanja za koadjutora, još prije biskupskog posvećenja, pohitio je u slavonsku župu Lukač, gdje su starokatolici po svom običaju iskoristili razdor, koji je nastao između župnika i župljana, te su kovali planove, kako bi što više jadnoga naroda survali u propast otpadom od vjere svojih otaca. I uspio je da stiša tamošnje razmirice, koje su se pojavile. Tako je nastavio svoju pomirbenu misiju, koju je započeo već u Samoboru, pa kasnije nastavio u Sv. Ivanu Zelini (34).

noch ganz besonders eingedenk sein. Es drängt mich, Ihnen zugleich jetzt diese Versicherung zu geben. Ein Antwortschreiben enwarte ich nicht. Sie werden jetzt genug anderen zu schreiben haben...

Indem ich v. Herzen Gottes reichsten Segen über Sie herabwünsche grüsse ich Sie aufs beste. Intende, prospere procede et regna!

Mit aller Verehrung und Liebe

Otto Pfülf, S.J.

P.S. Von unseren Formen habe ich diesmal noch abgesehen, Sie werden verstehen und verzeihen».

(34) Pismo nadbiskupa Stepinca jednom prijatelju iz Brezovice, 3. lipnja 1934.

138

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Od 19. do 23. lipnja povukao se novoimenovani nadbiskup-koadjutor na Jordanovac, da se u tišini duhovnim vježbama neposredno pripravi za biskupsko posvećenje. Podignut na svijećnjak da svijetli u Crkvi Božjoj, nije se u srcu svome uznio, nego naprotiv razmišljao je o tome, kako to, da je baš on postao nadbiskup? Došao je do zaključka, da slabijeg nije bilo, pa je Gospodin njega izabrao, da se ne pohvali nijedno stvorenje, nego da se očituje moć Božja (35). Bio je svjestan teških prilika u Crkvi Božjoj, u kojima je imao voditi zagrebačku nadbiskupiju. Razmišljao je o riječima proroka Jeremije, kad je bio pozvan u službu proročku, i na njegovo nećkanje: «Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam». No Gospod će njemu: «Ne govori: 'Dijete sam!' Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti» (36). Primjenjivao je sebi ovaj stavak iz Sv. pisma, no ujedno je samoga sebe hrabrio drugim riječima Sv. pisma: «In te, Domine, speravi!» Te je riječi uzeo za geslo svoga biskupovanja. Boga je stavio kao cilj svih svojih težnja i svakog djelovanja s jedne strane, a s druge opet strane kao izvor snage i jakosti.

Svoj biskupski grb je ovako sastavio: križ na modrom polju, a slijeva na desno apokaliptičko ime Kristovo: Α i Ω (37).

Rektor Germanikuma u Rimu, o. Konstantin Nopell s dvojicom predstojnika zavoda i 128 pitomaca, poslali su novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru čestitku na latinskom jeziku, umjetnički izrađenu na finom papiru. U čestitci ističu, da «alma mater» Gregoriana kao i Germanikum nikada do sada u dugoj svojoj historiji ne pamte, da bi tako mlad svećenik kao dr. Stepinac postao visokim crkvenim dostojanstvenikom. To se dogodilo baš onako, kako je zapisano u Knjizi kraljeva, da je Bog od svih sinova Jesejevih izabrao najmlađega, Davida, koji će pobijediti Golijata i vladati narodom izraelskim. Sjećaju se, kako su prije četiri godine slavili njegovu prvu misu, a prije tri godine mu na odlasku iz Rima kazali srdačno: Zbogom. Kako pada njegovo imenovanje u predvečerje Tijelova, vide u toj zgodi simbol poziva, kojim ga Krist, svećenik po redu Melkizedekovu zove, da bude dionikom njegova velesvećeništva. U punom se smislu obistinilo ono, što su mu na svečanoj akademiji prigodom njegova sveće-

(35) 1 Kor 1, 29.

(36) Jer 1, 6 sl.; VD I 144.

(37) VD III 119 sl.

139

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

ničkog ređenja postavili kao misao vodilju: «Vi ste svjetlo svijeta!»

Potiču ga neka se ne plaši teškoga križa, koji ga čeka, jer Gospod, kada izabire koga za posebno zvanje i poslanje, kaže mu: «Ja sam s tobom!» Njegovo poslanstvo bit će više put križa nego put časti, no neka se sjeti, što je zapisao na spomen-sličicu prigodom svećeničkog ređenja: «A ja, Bože, sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je svijet meni razapet i ja svijetu».

Germaničari završavaju svoju čestitku riječima (38): «Želimo ti slavu križa, želimo ti milost križa. Neka ti budu na pomoć sveci, koje si toliko s nama prizivao: Ignacije, Kanizije, Alojzije, i prije svega tvoj zemljak naš bl. Marko Križevčanin, na čiji si nam blagdan nekoliko dana iza ređenja podijelio svečani euharistijski blagoslov. Neka dođe na tebe po sili božanske tajne punina Duha Svetoga, da on bude tvoj zaštitnik, svjetlo tvoje, jakost tvoja, govor tvoj i vatra srca tvoga».

Nadbiskup Bauer je želio, da se njegovo biskupsko posvećenje obavi što prije, kako piše sam dr. Stepinac, 15. lipnja, u zahvalnom pismu jednom od svojih kolega u Germanikumu (39). I bilo je određeno, da se to obavi, ako pravodobno stigne papina bula, 24. lipnja 1934, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, sveca iz čelika, velikog pokornika i nesebičnog pretječe Spasitelja (40).

4) - Narodno oduševljenje

U predvečerje biskupskog posvećenja prispjeli su u Zagreb svi biskupi Jugoslavije, osim mariborskoga dr. Tomažiča, koji zabunom nadbiskupskog ureda nije dobio poziva. Stigao je i apostolski nuncij mgr. Hermenegildo Pellegrinetti u pratnji tajnika nuncijature mgr. Pavla Bertoli.

(38) Hrvatska straža od 24. lipnja 1934.

(39) Arhiv Germanikuma u Rimu: «Lieber Mitbruder»!

Herzlichen Dank für die Glückwünschadresse dem hochwürdigen Pater Rektor, Ihnen und allen lieben roten Mitbrüdern.

Als ich den Brief las, es war mir, als wenn ich wieder in San Pastore ware. O schöne, unvergessliche Ferien in San Pastore! Das findet man nirgends mehr auf der Welt. Den Tag meiner Bischofsweihe weiss ich noch nicht. Vielleicht am 24. Juni, am Tage des heiligen Johannes des Täufers, denn der hochwürdigster Herr Erzbischof möchte sie möglichst bald haben.

Herzliche Grüsse an alle

Aloisius Stepinac

electus archiepiscopus».

Zagreb, den 15. Juni 1934

(40) Konsekracija Nadbiskupa-koadjutora, u KL 85 (1934) 313.

140

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

U 6 s. poslije podne položio je dr. Stepinac u nadbiskupskoj osobnoj kapeli u prisutnosti apostolskoga nuncija, biskupa Akšamovića te nekoliko germaničara, svojih kolega, prisegu protiv modernističkih zabluda, vjerovanje prema odredbama tridentskog sabora kao i prisegu vjernosti Crkvi i Sv. Ocu Papi.

Čim se smrklo, bila je priređena bakljada u počast novome nadbiskupu-koadjutoru, koju je on isprva otklonio s obrazloženjem, da će biti bolje, da se novac, koji bi se upotrijebio za bakljadu, dade «Karitasu» kao prinos za potporu siromaha. Pristao je istom onda, kad ga je organizator bakljade uvjerio, da s njom nisu skopčani nikakvi posebni troškovi. Uza sve to je ipak poručio građanstvu, da se i ovom prilikom sjeti svojih siromaha i da im ublaži bijedu putem «Karitasa» (41).

Povorka se složila u Palmotićevoj ulici i u 20,30 s., pošla Boškovićevom ulicom, Zrinjevcem, Praškom ulicom, Jelačićevim trgom i Bakačevom ulicom pred nadbiskupov dvor i zaustavila se kod glavnog južnog ulaza. Na čelu povorke išla je krašićka zastava, zatim križarska glazba sa zubljama i ostala katolička društva s poštanskom glazbom. Na balkonu nadbiskupskog dvora pojavio se sijedi nadbiskup Bauer sa svojim novim koadjutorom, koji je bio obučen u običnu crnu svećeničku mantiju, s apostolskim nuncijem i mnogim članovima biskupskog zbora. Ovacije su bile burne i oduševljenju nije bilo kraja. Prvi je progovorio dr. Ivo Protulipac, odvjetnik, u ime hrvatske mladeži:

«Ovo je zahvala cijelog zagrebačkog građanstva, koje se je u tako velikom broju sabralo, da zajedničkom manifestacijom oda zahvalnost trojici:

Prva zahvala ide Sv. Ocu, koji nam je dao za budućega nadbiskupa lice, koje je upravo moglo okupiti ove goleme mase naroda.

Druga riječ naše zahvale ide hrvatskom metropoliti preuzvišenom g. nadbiskupu dr. Anti Baueru, za koga znamo, da je toliko radio, da ovo građanstvo može pozdraviti ovoga njegova nasljednika. Hvala vam, preuzvišeni, na tome, što ste se trudili, da starodrevni nadbiskupski dvor dobije nasljednika vas vrijednoga.

Treći pozdrav ide novom nasljedniku hrvatskog metropolite. On je izabrao za lozinku riječi psalmiste: 'ln te, Domine, spe-

(41) Bakljada u počast nadbiskupu-koadjutoru uoči konsekracije, u KL 85 (1934) 313. - V. NUK 2.

141

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

ravi' i nas u njoj ujedinio, jer to je lozinka cijeloga naroda. Preuzvišeni gospodine, uzdamo se, da ćete izgrađivati i dalje ono, što su vaši predšasnici učinili. Pod tim vašim geslom nastupa nova era. Za vama će ovaj narod ići, i izgrađivat će onu kulturu, kojoj je kroz vjekove bio središte ovaj nadbiskupski dvor, sve to na dobro vjerskog preporoda i općega podizanja Hrvatskog Naroda. Vama se, preuzvišeni gospodine, pridružuje naročito omladina. Evo ovdje su križari, radikalna i bojovna omladina, koja vam se stavlja na raspolaganje. Još jednom hvala hrvatskom metropoliti i pozdrav novom nadbiskupu!»

Kad je dr. Protulipac dovršio svoj pozdrav, javi se nadbiskup Bauer čvrstim i jakim glasom:

«Draga braćo! Ja sam već rekao, a i novine su to raznijele: Ja sam sretan! Sretan sam, jer znam tko će iza mene upravljati ovom nadbiskupijom. Ova sreća moja još je povećana ovim vašim oduševljenjem i ovim slavljem, jer mi je to dokaz, da je moj prijedlog odgovarao vašem kršćanskom očekivanju, vašim vjerskim osjećajima i željama. I dok vam ovo kažem, zahvaljujem se na ovom iskazu vaše ljubavi i vašeg oduševljenja prilikom posvećenja moga nasljednika. Molim vas i zaklinjem vas, da srca svoja dignete Bogu i da se pomolite za sretno vladanje moga nasljednika, kako su se i prvi kršćani molili za apostole, i kako pravi kršćani i danas čine. Srca dignite k Bogu za sretno i uspješno vladanje moga nasljednika, koga da Bog poživi, a mene da uzme k sebi».

Dobri je nadbiskup prosuzio, a zrakom se prolamala bura oduševljenih poklika hrvatskom metropoliti.

Kada se sleglo oduševljenje, progovorio je nadbiskup-koadjutor:

«Draga braćo i čitavo građanstvo! Gledajući večeras veleban sjaj ovih vaših lampiona i bakalja te slušajući zvukove glazbe, nameću mi se ove dvije misli:

Kao što ovi vaši lampioni rasvjetljuju noćnu tminu, tako je i katolička vjera bila svjetionikom našem narodu kroz 13 vjekova, da ne zaluta u tmini raznih zabluda. A kao što nas zvukovi glazbe razveseljuju, tako je jedina radost bila katolička vjera našem narodu u teškim vremenima njegove prošlosti.

Želim samo, da naša vjera bude i nadalje svjetionik svakome pojedincu od vas i cijelom Hrvatskom Narodu. Ja sam uvjeren, ako je ta vjera bila kadra uzdržati ovaj naš narod kroz 13 vjekova, da će ga tako uzdržati i dalje do konca i kroz vjekove, bude li se

142

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

držao pećine Petrove, bude li se držao Crkve katoličke. Hvala vam najljepša od svega srca!»

U ime građanstva školski nadzornik Milutin Majer izreče slijedeći pjesnički nagovor:

«Historijske kule ovoga drevnog biskupskog grada i opet su svjedoci jedne lijepe katoličke i hrvatske slave. U svjetlu ovih mnogobrojnih bakalja kao da se opet bude iz svoga dugog stoljetnog sna, otvaraju začuđeno svoje snene staračke oči, da vide, tko ih to buni u njihovu dugom snu. Kao da pitaju: Kakva je to slava, i što to manifestira novi moderni Zagreb? Čude se ovim poklicima i ovoj vrevi i radosti, koja se večeras zbiva na ovom drevnom povijesnom tlu... Kao da pravo ne vjeruju, da sinovi hipermodernog dvadesetoga vijeka mogu da prolaze ispred njih, nijemih svjedoka naše davne slave i minule prošlosti.

Pa i ova naša stara gotička katedrala kao da se budi večeras na novi život. Iz njezine tamne grobnice kao da se dižu sjene starih i slavnih biskupa zagrebačkih, da i oni budu svjedokom ove večerašnje manifestacije, koju građani grada Zagreba priređuju večeras vama, preuzvišeni gospodine Nadbiskupe-koadjutore. Uspinjete se na staroslavnu stolicu zagrebačkih biskupa, da budete Melkizedek, veliki svećenik svoga naroda i njegov Mojsije, koji će ga kao njegov duhovni vođa, otac i branitelj voditi u zemlju obećanu.

Čekaju vas, Ekscelencijo, velike dužnosti i još teži zadaci. Pa kao što su starozavjetni proroci istupali muževno i revno za slavu Svevišnjega, kao što su apostoli Kristovi ustrajno i predano podnosili tegobe mučnoga apostolskog rada, tako ćete i vi, preuzvišeni gospodine, stupati njihovim stazama u radu za slavu Božju i sreću svoga naroda».

Zatim je Milutin Majer opisao karitativno djelovanje novoga nadbiskupa i zamolio ga, da i u budućim danima misli na bijedne i malene. Nastavljajući govor, rekao je:

«Vas nije rodio veliki i bučni grad. Vas je rodilo naše maleno i skromno selo, koje u patnjama, borbama i u samoprijegoru provodi dane svoga života i koje radi teškoga života ne proklinje svoj udes, već se smireno i sa strahopočitanjem predaje u volju Božju i u svojim najtežim časovima veli: 'Bogu hvala, neka se vrši volja njegova!'

I zato kao dijete našeg maloga sela vi ćete razumjeti njegove želje i potrebe. Vi ćete mu biti zaštitnik i branitelj. Vi treba da budete Juda Makabejac toga našeg naroda. Pa kada će sutra vaše

143

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

čelo ovjenčati časna i skupocjena nadbiskupska mitra i kada ćete pred prijestolje Svevišnjega Oca prinijeti svoju prvu natpastirsku hvalu i molitvu, sjetite se i svoga naroda, iz koga ste nikli i koga ljubite, da Gospodin Bog i u buduće očuva domove naše, polja i brežuljke naše od svih nedaća i nesreća. Neka Gospod Bog otaca naših nikada ne dozvoli, da taj narod, koji ljubi svoju rođenu grudu, tu svoju dragu hraniteljku i časnu kolijevku pradjedova i otaca svojih, ne skrene s puta poštenja i istine. Neka na čelo svojih redova visoko izdigne barjak Kristov, barjak istine i pravde, koji će ga voditi do slave i pobjede, kao što je vodio i djedove naše u stoljetnim i krvavim borbama: Za krst časni i slobodu zlatnu!

Preuzvišeni gospodine! Sutrašnjim danom zasjest ćete historijsku stolicu staroslavnih biskupa zagrebačkih. Pred Vama sjedila su na toj časnoj stolici od njezina osnutka do danas njih osamdeset i dvojica. Ne zaboravite nikada, da je među njima bilo muževa časnih i učenih. Muževa sveta života i neustrašivih branitelja sv. Crkve i našega naroda, koji su za tristoljetne borbe s osmanlijskom zatornom silom polazili u boj držeći u ljevici posvećeni križ, a u desnici britki mač. Oni su u tim herojskim i krvavim borbama za krst i slobodu bili sa svojim narodom 'predziđe kršćanstva' i štit cjelokupne zapadne evropske civilizacije.

Imena jednog bl. Augustina Kažotića, velikog rodoljuba i borca Pavla Horvata, sjajnog i moćnog Tome Bakač-Erdeda, uzornog Martina Borkovića, umnog Maksimilijana Vrhovca, plemenitog Jurja Haulika, kao i našeg današnjeg požrtvovnog metropolite preuzv. g. dr. Antuna Bauera, vašeg duhovnog oca i učitelja, ostat će trajna i nezaboravna u analima ne samo nadbiskupije zagrebačke, već i u kulturnopolitičkoj povijesti hrvatskoj.

Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje!»

Oduševljenje je bilo tako veliko, da se je jedva uspjelo umiriti narod, da se nadbiskup-koadjutor mogao zahvaliti i drugom govorniku (42):

«Draga braćo! — rekao je — Ja vam još jednom zahvaljujem od srca na iskrenim pozdravima. Zahvaljujem se na pozdravnim riječima drugoga govornika i velim: Moj rad će biti težak i naporan. Za uspjeh potrebno je, da vlada sloga i prijateljstvo. Ako budem morao kadgod i koriti, neka se to ne uzme za zlo. Svi

(42) Svećanost prigodom konsekracije nadbiskupa-koadjutora, u KL 85 (1934) 324.

144

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

treba da surađujemo na duhovnoj obnovi našega naroda. Uvjeren sam, da ćete me i vi poduprijeti u mome radu, a kako veli narodna poslovica: Kad se bratska srca slože, i olovo plivat može!».

5) - Biskupsko posvećenje

Drugo jutro, dne 24. lipnja 1934, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, u 8 s. krenula je svečana povorka iz nadbiskupskog dvora u katedralu na biskupsko posvećenje novoimenovanog nadbiskupa-koadjutora. U povorci je sudjelovao mnogobrojni kler s biskupima, s nadbiskupom Bauerom kao posvetiteljem i suposvetiteljima dr. Ivanom Šarićem, vrhbosanskim nadbiskupom, i dr. Klementom Bonefačićem, splitskim biskupom, a na kraju novi nadbiskup-koadjutor. On je zamolio vrhbosanskog nadbiskupa i splitskog biskupa da budu suposvetitelji, da bi tako simbolički bila prikazana nazočnost cijeloga Hrvatskog Naroda, tj. banska Hrvatska, Bosna s Hercegovinom i Dalmacija s Istrom. Iza njega je išla skromna starica majka odjevena u narodnoj nošnji. Dobri mu otac nije više bio na životu. Preselio se u vječnost 1. srpnja 1933.

U katedrali je bio nazočan ban i mnogi odličnici, među kojima je zauzimao počasno mjesto onaj, koji je bio oruđe u ruci Božje providnosti za probuđenje svećeničkog zvanja novog nadbiskupa-koadjutora, dr. Josip Lončarić. Obrede biskupskog posvećenja, koji su trajali dva sata i po, pratili su vjernici, koji su dupkom ispunili prostranu katedralu, s najvećom pažnjom i pobožnošću.

«Sjećam se — pripovijeda kardinal Bertoli — njegova biskupskog posvećenja, komu sam imao sreću da prisustvujem. Tom sam zgodom upoznao njegovu majku, koja je u blizini svetišta klečala na posebnom mjestu. Motrio sam je sa svoga mjesta u koru iza oltara, odakle sam je mogao dobro vidjeti. Budući da mi je Stepinac pripovijedao mnoge stvari o svojoj majci, kako se mnogo molila i postila da bi jedan od sinova postao svećenikom, nisam skidao pogleda s te žene, koja je cijelo vrijeme klečala nepomična s krunicom u ruci» (43).

Na izlasku iz katedrale priredili su vjernici novoposvećenom nadbiskupu burne izraze veselja, a u dvoru slijedile su čestitke.

Prigodom biskupskog posvećenja nadbiskupa-koadjutora spje-

(43) Uspomene na kardinala Stepinca. Saopćio Pavao kard. Bertoli na magnetofonu, 14. veljače 1970.

145

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

vao je hrvatski pjesnik o. Milan Pavelić, isusovac, pjesmu, koja ima proročanski biljeg, pak ju stoga donosimo. Kao glavnu misao te svoje pjesme uzeo je pjesnik stih iz Izaije proroka u prvoj pjesmi o Sluzi Jahvinu (44): «Evo izabranik moj!

Molitvama s tobom vodili smo boj,

Dok ne reče: Evo izabranik moj!

Odgovorom tvojim bjesmo zadivljeni:

Zar je to, o Bože, pastir izmoljeni?

Mlad i neznan tako do pred koji dan,

Da, al' star vrlinom tebi dobro znan.

I ti skrovit bješe, mlad se na križ pope!

Sluga tvoj i u tom u tvoje će stope.

Krvavog će znoja mnogu prolit kap,

Udarit će ljuto pastirski ga štap,

Bodljikama oštrim mitra će procvasti,

Nadbiskupski prijestô u križ će izrasti.

O, on znade, da mu proć je Golgotom,

Ali ti si, Spase, njemu nadom svom.

Gromovod se smiješi munji što mu prijeti

Njegov program ti si, Kriste razapeti!

Čuj, Božansko Srce, naših srca krik:

Daj da k tebi vodi tvoj nas miljenik,

A bez straha stupat podaj od nas svakom,

Za njim kô za ocem i svojim junakom.

Blistao nam usred crnog doba tog

Premilim zrakama sjaja svetačkog

Boreći se za te i za dom ko lavić

Kao prethodnik mu slavni Berislavić».

Usred slavlja i svečanosti, usred oduševljenja vjernika, koji su bili ugodno iznenađeni, da im natpastirom postaje mlad, idealan, svet i milosrdan svećenik, nadbiskup-koadjutor je bio snužden. Kasnije se saznao pravi razlog toj snuždenosti. Nehotice ga je jednoga dana otkrio u Krašiću (45): «Prigodom konsekracije svijet je klicao i veselio se — rekao je — a meni je srce krvarilo. Slutio

(44) Iz 42, 1.

(45) VD I 32; II 395.

146

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

sam, da će se dogoditi nešto od onoga, što se je stvarno dogodilo i što je prešlo preko moje glave sve do mučnog zatočenja».

Tako je na nadbiskupsku stolicu zagrebačkih biskupa postavljen, zaključuje dr. Bakšić (46), «muž, koji s naravne strane ima odličnih darova duha, srca i tijela, a s nadnaravne strane zaokružio je biće njegovo lanac očitih milosti i tragova snažnog zamaha Božje providnosti, naročito onamo od ratnih stradanja i muka, poratnog tapkanja i traganja pravoga životnog cilja, pa sve do odluke i polaska na mučni studij te dolaska u zagrebačke nadbiskupske dvorove, gdje kod traženja za dostojnim nasljednikom sijedog natpastira, uz mnoge druge dobre i umne pade kocka Božjeg odabranja na nj ko nekoć kraljevska palica na Davida, najmlađeg sina Jesejeva».

25. lipnja 1934, imenova nadbiskup Bauer svoga koadjutora generalnim vikarom tako, da će generalni vikar mgr. Franjo Salis-Seewis rješavati ženidbene stvari, a ostale koadjutor. U slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti, rješavat će koadjutor i ženidbene stvari, i obratno (47).

Pošto se dr. Slamić zahvalio na službi nadbiskupijskog tajnika, nadbiskup Bauer je tajnikom imenovao dr. Franju Šepera, katehetu na I ženskoj gimnaziji u Zagrebu (48).

6) - Uzajamna povezanost natpastirâ

Nadbiskup-koadjutor se kroz tri i po godine oslanjao na mudrost i životno iskustvo nadbiskupa Bauera kao bršljan o čvrsti hrast, iako je odmah na njemu stajao sav tekući posao uprave velike nadbiskupije. Stvarno je odmah iza biskupskog posvećenja preuzeo svu upravu nadbiskupije i postao duša svih osnova i svega djelovanja u njoj.

No, u plodnom radu i životu ovih triju i po godina zadivljuje onaj unutarnji vez, koji je vladao između staroga nadbiskupa Bauera i njegova mladog koadjutora. Stari je nadbiskup danom zgodom kazao, da je tražio za koadjutora čovjeka, s kojim će moći mirno boraviti u dvoru (49). Kada je s kim u razgovoru pao govor na koadjutora, u očima se starog nadbiskupa pojavila nerijetko

(46) STJEPAN BAKŠIĆ, Konsekracijski dan mgr. dr. A. Stepinca, u KL 85 (1934) 321 sl.

(47) Pismeno imenovanje čuva se u NAZ.

(48) KL 85 (1934) 334.

(49) Pismo kanonika Nikole Kolareka.

147

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

suza od ganuća, koja je pokazivala njegovo neograničeno povjerenje i štovanje, što je imao prema njemu zbog njegovih kreposti i unutarnje povezanosti s Bogom (50). U važnijim svojim spisima, kao što su pastirske poslanice, htio je, da uz njegov potpis stoji uvijek i potpis njegova mladog koadjutora.

Koadjutor pak ne poduzima ništa bez privole nadbiskupove, koji je još uvijek bio redoviti natpastir. Među ostalim pokazuje to i slijedeći slučaj.

U župi Sv. Ilija Obreš kraj Varaždina htio je sâm nadbiskup podijeliti svećenički red četvorici župljana, svršenim bogoslovima đakonima, jer je bila velika rijetkost, da četvorica iz iste župe bivaju zajedno zaređeni. Župnik je želio tom zgodom uz staroga nadbiskupa imati i nedavno zaređenog kaodjutora, te je zamolio svećenika Vilima Cecelju, koji je također rodom iz iste župe, da to ishodi. Koadjutor je prihvatio molbu, ali je rekao, neka ode k samom nadbiskupu, i neka njega zamoli, jer on neće ništa protiv njegove želje i volje činiti. Nadbiskup Bauer se prividno razljutio i u ljutitom tonu kazao Cecelji:

— Zar ćete ga sada razderati na sve strane?

Opazio je naime, kako koadjutor ima mnogo posla i kako ga pozivlju na mnoge strane. Njegova je odluka bila, da koadjutor ostane kod kuće. Cecelja saopći odluku nadbiskupovu koadjutoru, koji je mirno i ponizno primijetio:

— Nadbiskup ima pravo (51).

7) - Prvi susreti

Prigodom biskupskog posvećenja sabralo se u Zagrebu nekoliko stotina svećenika, koji su stigli ne samo iz svih dekanata prostrane nadbiskupije, već i iz bližih biskupija. Dok su biskupi i uža rodbina koadjutorova objedovali u nadbiskupskom dvoru, nadbiskup je svećenicima kao svojim gostima dao prirediti svečani objed u nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Prigodom zajedničkog objeda vladalo je veliko oduševljenje i glavni predmet razgovora bio je novi koadjutor kao muž, koji ljubi križ, pravdu, dom.

Poslije ručka im je koadjutor pripravio ugodno iznenađenje. Došao je među njih u pratnji sjemenišnog upravitelja mgr. Kamila Dočkala. U ime svećenstva ga je pozdravio župnik i dekan

(50) ANTE WURSTER, Doživljaji sa Alojzijem Stepincem, u Actualidad Española, od 12. i 19. siječnja 1952, br. 1-2.

(51) CECELJA 3.

148

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Štefanac iz Biškupca kraj Varaždina. U govoru je naglasio radost klera zbog tako sretna izbora, što ga je diktirao Duh Sveti po zagovoru njegova svete uspomene strica, kanonika Matije. Naglasio je svetost, skromnost, učenost i rodoljublje pokojnoga kanonika i s radošću je ustanovio, da te iste kreposti rese njegova sinovca, nadbiskupa-koadjutora.

Nadbiskup-koadjutor je u svom odgovoru izrazio svoju osobitu ljubav prema kleru, kojom želi biti više dobar prijatelj negoli strogi poglavar. Istaknuo je i usku vezu, koja ga veže s rodnom grudom, koju je nekoć s ljubavlju orao i kopao. U poteškoćama želi razumjeti svoj kler, a u domoljublju ne želi, da ga itko natkrili.

Pošto se rukovao sa svojim bivšim kolegama napustio je dvoranu. Na sve nazočne svećenike je načinio vrlo ugodan i simpatičan dojam (52).

U 4 s. poslije podne odvezao se nadbiskup-koadjutor u pratnji tajnika dr. Šepera u samostan sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici, gdje su bili ukonačeni njegova majka, braća i sestre, rođaci i drugi Krašićanci. U crkvi je prisustvovao večernjici, a zatim se kratkim riječima zahvalio, što su došli na njegovo biskupsko posvećenje i potaknuo ih da čuvaju dobar kršćanski duh.

Iza večernjice su ga pod zelenim lipama u vrtu čekali Krašićanci. Tu mu je fotoreporter V. Horvat darovao povećanu i uokvirenu fotografiju njegove majke s krunicom u ruci, kako u dubokoj sabranosti moli za svoga sina. Kad je to majka ugledala, dražesno se prstom zaprijetila lotografu, što ju je u molitvi ovako snimio. Nadbiskup-koadjutor je još dosta vremena ostao u nevezanu razgovoru sa svojim zemljacima, a za sestre milosrdnice imao je vremena, da ih sakupljene u dvorani pozdravi i upravi im nekoliko pobudnih riječi (53).

Odmah drugi dan nakon svoga posvećenja nadbiskup-koadjutor posjetio je najvažniji crkveni zavod, bogoslovno sjemenište. Pitomci su ga dočekali u dvorani «Vijenac» oduševljeno pjesmom «Ljubimo te naša diko». Bogoslov Mato Paljug, koji ga je zanosno pozdravio, naglasio je, kako se lozinka novoga nadbiskupa «In te, Domine, speravi» divno povezuje na onu nadbiskupa Bauera: «Fides vincit», jer ufanje i vjera združene s velikom ljubavlju pobjeđuju i spasavaju čovječanstvo.

(52) N. mj. - Svečanosti prigodom konsekracije nadbiskupa-koadjutora, u KL 85 (1934) 324 sl.; 95 (1944) 294 sl.

(53) Hrvatska straža (26. lipnja 1934) br. 143.

149

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Ganut ovim nenadanim izljevima osjećaja i odanosti mladih bogoslova odgovorio im je koadjutor slijedećim riječima (54):

«Dragi moji mladi prijatelji!

Došao sam, da vam prije nego se raziđete rečem par riječi i da vam tako navijestim zajednički naš program rada.

Nisam imao vremena ni dva tri časka da se saberem, što ću vam kazati, jer mi nijesu to dopustile sve te službene i vanjske formalnosti, kojima sam morao biti zaokupljen ovih dana. No, nijesam ja to ni kanio. Svrha mog dolaska jest, da vam iskreno na dušu stavim par pobudnih misli, koje mi leže na srcu, a koje bih htio učiniti i vašim mislima u svetom svećeničkom radu.

Kako već znate, mene je nenadano, ljudski sudeći, zatekla ova teška služba. Ja sam se uvijek molio Gospodinu, neka pošalje za ovu službu čovjeka, koji će dostojno vršiti njegovu volju i tako ravnati dušama, da im to bude na spasenje. Kad me je eto, i protiv volje, zadesio ovaj izbor, ja sam položio sve svoje pouzdanje u Boga i odlučio onako raditi, kako će biti njemu na slavu i na korist dušama.

Nemam mnogo iskustva u svećeničkom radu. Svi vi znate, kako sam zapravo dispenziran od propisane kanonske dobi. Ipak, u svom dosadašnjem svećeničkom djelovanju, ako i malom, opazio sam par momenata, koji će mi uvijek ostati i poukom u životu.

Dragi prijatelji, zapamtite jedno! Kad se spremate za svećeničku službu, spremate se da postanete pastiri naroda. Ovo mjesto i dužnost pastira vi morate uvijek živo u sebi osjećati. Nikad ne smijete dopustiti, da se izvrne ovaj red, da vas vode oni, koji treba da budu od vas vođeni.

Znam, mlad čovjek u pastvi lako stekne simpatija. Ali nisu uvijek sve simpatije dobre. Nisu sve korisne. Uvijek treba znati tako upravljati narodom, da svi imadu u svog župnika povjerenje, i da on kod svih može nastupiti s pravom pastirskom vlašću. Evo Vam za primjer jednoga župnika, koga ja poznam. On je plemenitom dušom svojom osvojio srca svog naroda tako, da može uvijek s uspjehom i koriti i opominjati i voditi sve, a da ipak ne gubi ljubavi i povjerenja u narodu. Budite, dakle, pravi pastiri svjesni svoje zadaće.

Druga stvar, koja me uvijek boli i žalosti, jest taj rascjep u katoličkim redovima.

Vama toplo stavljam na srce i zaklinjem vas, nemojte se u

(54) Preuzv. g. nadbiskup-koadjutor u bogoslovnom sjemeništu, u KL 85 (1934) 328 sl.

150

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svom radu obazirati na nikakve stranke, nikakva imena. Ja znam, kako su velikih žrtava za sv. vjeru doprinijeli i jedni i drugi, i to cijenim kod njih i po tom ih jednako volim. To je norma, po kojoj prosuđujem ja, a tako prosuđujte i vi: borac Kristov! I samo to, a sve druge lične zadjevice i nesuglasice stavite pod noge, bez obzira na ličnost i imena. Na tom stanovištu sam stajao i stajat ću i odsad i rušit ću sve, što nije vrijedno imena: borac Kristov.

Nadalje, moji pogledi u prosuđivanju našeg narodnog života i svijesti uvijek su stalni i jasni. Mi se kao svećenici ne možemo baviti strančarskom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema Hrvatskom Narodu. Mi znamo što jesmo i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.

Više puta sam spomenuo ovih dana, neka se ne uzme za zlo, ako bi kada eventualno izašla iz mojih usta oštrija riječ. Budite uvjereni svi, da ona proizlazi iz dna duše, koja želi dobro svima bez razlike. Ove misli htio bih da zadržite u srcu svi: i oni, koji svršavaju studij, te će naskoro u pastvu, i oni, koji se još pripravljaju.

Osim toga imajmo svi veliko pouzdanje u Boga, čiju pomoć smo toliko puta već oćutjeli, a najviše valjda ja, i to u najrazličitijim životnim prilikama i opasnostima, u kojima sam sto puta gledao smrti u oči.

Ja vam se zahvaljujem na vašem dočeku i pozdravu te vam još jednom toplo stavljam na srce: radimo složno svi za slavu Božju, za dobro Crkve i sreću naroda našega».

Duboko osjećajući sadržaj tih riječi, bogoslovi su spontano poslije izjavili, da su spremni s njime u sve borbe za Krista i njegovu nauku, spremni su s njime i u vodu i vatru. Obogaćeni tim lijepim utiscima i uspomenama na novoga nadbiskupa-koadjutora razišli su se poslije toga svojim kućama na praznike.

8) - Prvo koadjutorovo podjeljenje sv. reda

Na Petrovo je koadjutor obavio prvo ređenje. Zaredio je 22 svršena bogoslova đakona za svećenike. Bili su to prvenci novog nadbiskupskog dječačkog sjemeništa (55).

Istog dana u 11 s. primio je deputaciju dječačkog sjemeništa

(55) KL 85 (1934) 334.

151

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

i nadbiskupske klasičke gimnazije s upraviteljem dr. Franom Barcem. U svom odgovoru na pozdrav, koji mu je upravio upravitelj zavoda, osvrnuo se koadjutor na žrtve, kojima je građeno i vođeno ovo sjemenište i gimnazija, te je nastavio (56):

«Od njega (t.j. sjemeništa) očekujemo svi i u budućnosti najljepše plodove. Ja sam danas, na blagdan sv. Petra i Pavla, bio tako sretan, te sam prvi požeo plodove tog sjemeništa, jer sam zaredio prve Božje svećenike, koji su izašli iz njega. Gledajući statistiku ovogodišnjega napretka ponovno sam našao dokaz, da je konfesionalno školstvo i u vladanju i u polučenim uspjesima obuke prvo u državi i da se s njime ne mogu mjeriti ostali zavodi. Tko, dakle, ne bi ljubio naše divno sjemenište, tko ne bi svu snagu upotrijebio, da ono i dalje donosi takve sjajne plodove? Svaki dan ću ga se sjećati u mementu sv. mise, a katkada ću prikazati i sv. misu za nj. Nijednu žrtvu neću držati prevelikom za tako uzvišen cilj. Kao što je to bila jedna od prvih briga uzvišenog osnivača, tako će biti i moja. Ja ću moliti za vas, a i sebe preporučujem u vaše molitve. Vidim, da je težak posao na mojim leđima, zato osjećam još uvijek bojazan u ovom novom položaju, koji nisam očekivao i na koji sam došao poslušnošću. Molim vas, da i vi budete moji suradnici i pomoćnici, a i ja obećajem vama, da ću učiniti za drago sjemenište sve, što mi budu dopuštale moje snage i prije svega pomoć Božja, u koju se najviše uzdam».

9) - Među narodom

2. srpnja otputovao je nadbiskup-koadjutor u Beograd, gdje je u 3 s. poslije podne u kraljevu dvoru položio prisegu i posjetio neke ministre (57).

Veliku je uzbuđenost uzbudila vijest, da će se nadbiskup-koadjutor priključiti zagrebačkom zavjetnom hodočašću u Mariju Bistricu, i to «romarima» pješacima. Doista, 7. srpnja u 4.30 s. ujutro krenula je hodočasnička procesija iz crkve Sv. Marka pod njegovim vodstvom preko Zagrebačke gore u omiljelo zagorsko svetište. Mnogi planinari su se priključili toj povorci, pa čak i načelnik grada Zagreba prof. dr. Ivo Krbek. Tim je gestom dao nadbiskup-koadjutor velik zamah pučkom štovanju

(56) Nadbiskup-koadjutor i dječačko sjemenište, u Hrvatska straža (1. srpnja 1934), br. 150.

(57) KL 85 (1934) 346.

152

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

bl. Djevice Marije. Od tada je svake godine u pokorničkom duhu s «romarima» pješačio u Mariju Bistricu i time pridonio, da je to hodočašće iz godine u godinu postajalo sve brojnije (58). Ugodno iznenađenje je probuđeno već time, što je za nadbiskupa-koadjutora izabran svećenik, koji je tek prije četiri godine bio zaređen, no još većma je sama njegova pojava osvajala srca svih, koji su imali prilike da ga barem kod jednog susreta upoznaju. Svaki se smatrao sretnim, kad ga je vidio. Kad su ga vjernici gledali kod prvih javnih nastupa, osobito u crkvenim obredima, u kojima je nastupao skromno i do skrajnosti ponizno, od ganuća bi plakali, kao da su osjećali ono, što se je u njemu krilo. Piše jedan ugledni svećenik zagrebačke nadbiskupije (59): «Vidio sam to na svoje oči i čuo, kako mi je rekao jedan gospodin iza pogrebne mise za pokojnog mgr. Frana Bulića: 'Ovaj sveti čovjek je sreća naša i našega naroda!' Na Tijelovo se čulo iz publike, koja je stajala s obje strane ulica, kuda je prolazila tijelovska procesija i gledala ga kako sabrano nosi Presveto: 'Ovo je naš i naše domovine spasitelj!'

Piše jedan župnik isto tako zagrebačke nadbiskupije (60): «Kao mlad bogoslov mislio sam si kako ću se s njim sastati. Imao sam tremu. Kad je došlo do susreta, drhtanju ni traga. Osvojila me na prvi pogled njegova svetačka dobrota i neposrednost. Osjetio sam ono, što nikada nisam osjetio u susretu ni s jednim drugim poglavarom... Ostao mi je u uspomeni kao čovjek, koji je u sebi spojio kreposti, koje je teško naći združene u jednoj osobi. Ima ljudi, koji se odlikuju takvom blagošću i dobrotom, da ih se naziva dobričinama. U svojoj blagosti takvi su često spremni na popuštanje i tamo gdje se to baš ne bi smjelo učiniti. Drugi su naprotiv energično korektni. Takvima manjka ona ljudska toplina. Djeluju odbojno. Nadbiskup Stepinac je tako spojio to dvoje, kako to nisam do sada imao prilike susresti ni kod jednog čovjeka. Čini mi se, da je to kod njega bila svetački stečena osobina. Možda karizma. U životu sam susreo i vidio dosta kreposnih ljudi. Nijedan nije na mene ostavio takva dojma, ni slična, kao on. Sve one, koje sam vidio i poznavao i koje sada poznajem, prema njemu su maleni. I one najkreposnije sve nadvisuje za čitavu glavu, poput Saula. A svojom budnošću i trijeznošću nadvisio je i Salomona».

(58) Nadbiskup-koadjutor kao «romar», u Hrvatska straža (1. srpnja 1934) br. 150.

(59) Pismo mgr. Leopolda Rusana, remetskog župnika, od 5, listopađa 1961.

(60) Pismo Matije Burja, župniku u Lukaču, od 13. kolovoza 1971.

153

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Prigodom proslave 30-godišnjice biskupskog posvećenja sarajevskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića, 25. lipnja 1938, njegova nazočnost privlačila je najveću pažnju sviju. Katolici i nekatolici htjeli su ga vidjeti. Pružila se za to mogućnost prilikom velike procesije. Sutradan je kateheta II muške gimnazije dr. Anto Livajušić slušao u zbornici o njemu utiske, osobito sa strane profesora Srba. Jedni su govorili:

— Ovo je pravi hrišćanin!

Drugi su s udivljenjem kazivali:

— Ovo je pravi hrišćanski vladika!

Osvojio je svakoga poniznošću, pobožnošću, skromnošću i posebnim izrazom duhovnosti (61).

Svećenike, kojima je još do nedavna u svojoj poniznosti i skromnosti bio posve nepoznat, osvajala je njegova vanjska asketska pojava, njegova odlučnost, smisao za objektivnu pravednost, pronicavost u shvaćanju teškoća pojedinih konkretnih problema, a naročito smisao, duboko razumijevanje za one, koji se nalaze u bilo kakvoj bijedi. Uvijek je bio spreman sve učiniti, da ukloni ili barem ublaži nečiju bijedu.

Kao iz istinskog biskupa divno se odražavala njegova plemenita crta kršćanske ljubavi, koja je tako jasno došla do izražaja u njegovu dosadašnjem karitativnom djelovanju. Ali najveće oduševljenje za njega zavladalo je među sirotinjom u predgrađu i kod akademske omladine. Srca su mu se otvarala. Svećenici i vjernici su mu prilazili s povjerenjem kako u osobnim tako i u narodnim potrebama i neprilikama (62).

Kako je utjecao svojim nastupom na vjernike samom svojom pojavom, moglo se razabrati 17. veljače 1935, na Papin dan, kada je golemo mnoštvo zagrebačkoga građanstva ispunilo do posljednjega mjesta i kuta veliku dvoranu i njezine galerije Zagrebačkog zbora. Računalo se, da u tu dvoranu može stati oko 15.000 ljudi. Mnogi su se morali vratiti već u 10 i po sati, jer su sva mjesta već bila popunjena. Kada je točno u 11 s. došao nadbiskup-koadjutor u pratnji nadbiskupijskog tajnika dr. Šepera, na glas trublje, kojim je objavljen njegov dolazak, sve je to golemo mnoštvo ustalo i s takvim oduševljenjem ga pozdravilo, da je dugo trebalo, dok se oduševljenje stišalo. Govorili su prof. Petar Grgec, stolarski obrtnik S. Kemfelj i dr. Ivo

(61) A. LIVAJUŠIĆ, Iz uspomena na kardinala Stepinca.

(62) Prema usmenom pripovijedanju Franje kard. Šepera, u Rimu g. 1968.

154

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Protulipac. Na to se nadbiskup-koadjutor uspeo na postolje, da progovori par riječi, no bio je tolikim oduševljenjem pozdravljen, da je trebalo trubljom dati znak, da on želi kazati nekoliko riječi. Govorio je kratko, jezgrovito i od srca:

«Zahvaljujem od srca svima, koji ste svojim prisustvom uveličali danas ovu priredbu u čast Sv. Oca. Vaš golemi broj danas ovdje najbolji je odgovor svima onima, koji rade na uništenju katolicizma u narodu.

Rekao sam već, a danas to ovdje i javno ističem, da smo mi uvjereni katolici najbolji zalog mira i reda u svakoj državi, pa i ovdje. Ali taj mir ima da se bazira na poštivanju naših čovječjih i katoličkih prava. Mi nećemo za volju lažnog mira, da naš narod postane životinja, kakvim ga hoće učiniti krvožedni boljševizam. Nećemo ni da postane šarena lutka za volju lažnog mira, kojom će se igrati sve moguće sekte. Znam dobro, da nam protivnici dovikuju, da je Krist naučavao mir govoreći: 'Tko te udari po jednom obrazu, pruži mu i drugi' (63). To znademo i mi. Ali ja im odgovaram, da nasuprot lažnom miru vrijede i one druge riječi Sina Božjega: 'Nisam došao da donesem na svijet mir nego mač. Jer dođoh, da rastavim čovjeka od oca njegova i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine' (64). I mi danas vodimo rat. Ali rat duhovni za obranu svojih katoličkih svetinja, za koje ne trebamo ni bombi ni bodeža kao boljševici. Naše oružje je prije svega topla molitva svemogućemu Bogu, naše oružje su sveti sakramenti, taj izvor božanske snage. Otuda naša nepobjedivost, otuda naša jakost usprkos svih progona i gonjenja, koja ne mogu razumjeti protivnici, jer, iako se može pobijediti čovjeka, ne može se Boga, u kom je naša nada».

I opet je bio pozdravljen s velikim oduševljenjem (65).

10) - Pastirski pohod nadbiskupije

Prvo, što je novi koadjutor htio učiniti, bilo je, da temeljito prouči Zakonik crkvenog prava, jer se u svojoj poniznosti nije osjećao dosta spremnim, nasljedujući u tome velikog hiponskog biskupa, sv. Augustina, koji je nakon svoga ređenja zatražio, da

(63) Lk 6, 29.

(64) Mt 10, 34.

(65) DnevBauer VIII, mj. veljače. - KL, 87 (1935) 83 sl. - Hrvatska straža 7 (1935, 19. veljače) br. 41.

155

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

mu se dade vrijeme, da prouči ono, što se odnosi na njegovu pastoralnu dužnost (66). Nadbiskup-koadjutor bio je potpuno svjestan svojih velikih i teških biskupskih dužnosti, kako ih opisuje sv. Petar u prvoj svojoj poslanici (67): «Pasite stado Božje, koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji, ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja».

U smislu tih riječi sv. Petra crkveno pravo nalaže biskupu dužnost da pohađa stado Božje, koje mu je Božja providnost povjerila. Teška je dužnost biskupa nadzirati narod Božji, pohađati svoje ovce i njihove pastire, kako bi ih osobno upoznao, unaprijedio njihovu vjeru dijeljenjem sv. sakramenta potvrde, promicao i učvrstio krepostan život i crkvenu stegu vjernika i pastira, upoznao njihove prilike, potrebe, teškoće, probleme, u kojima žive i s kojima se moraju boriti. Ne samo da je to teška dužnost biskupa, nego je ona također i puna napora, jer ne samo da mora često propovijedati i držati nagovore, koje ne može u toj zgodi propustiti, nego je i sveukupna zaposlenost na tim pohodima tolika, da postaje jedna od njegovih najnapornijih dužnosti.

Nadbiskup Stepinac se svim žarom svoje apostolske duše dao na propisane pohode pojedinih župa i podvrgao se tome velikom naporu. Još iste godine 1934, mjeseca rujna, počeo je s kanonskim pohodom i to u virjanskom dekanatu. «U prve tri godine — piše P.J. u Katolićkom listu — dijeli sv. potvrdu u 208 župa», obašavši 23 dekanata, tj. preko polovicu cijele nadbiskupije. Posvuda je dijelio sakramenat sv. potvrde, revno propovijedao i ispovijedao ostavši u ispovjedaonici dok god je bilo pokornika, koji su se željeli ispovjediti (68). Kao ordinarij, tj. od svršetka g. 1937, nastavio je te pohode sve do godine g. 1942, nakon koje nije više mogao posjećivati nadbiskupiju zbog ratnog stanja. Dr. Janko Penić piše prigodom 10-godišnjice njegova biskupskog posvećenja slijedeće (69): «U prvim je godinama obišao svu nadbiskupiju. Nema župe, pa skoro ni filijale, gdje nije bio. Sve je pregledao, sve je potrebe uočio. Vidio je na apostolskom putovanju sav naš kler i sve okolnosti, u kojima on živi. Naišao

(66) L. Rusan, pismo od 26. travnja 1962.

(67) 1 Petr 5,2.

(68) J.P., Desetgodišnjica nadbiskupove posvete, u KL 96 (1944) 290. - CECELJA 3.

(69) P.J., Zagrebački nadpastir, u KL 95 (1944) 298. - J.P., Desetgodišnjica, n. mj.

156

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

je na dirljive prizore žive, jake i nepokolebive vjere kod naroda, koji žrtvuje za vjeru i svoga svećenika sve što ima i može, i dijeli sa svećenikom radosti i boli od kolijevke do groba. Bio je neobično ganut, kad je promatrao stare svećenike sa 70 i više godina, kako sa štapom u ruci pješice, ili pak na seljačkim kolima neumorno posjećuju i tješe bolesnike, a sitnoj dječici po dalekim filijalnim školama drobe kruh nauke Božje i narodne prosvjete. Divio se krasnim crkvama krcatim bogatim umjetnostima iz raznih stoljeća, ali ga je dirala i skromnost mnogih seoskih župnih crkvica i kapela. U duši su mu ostali neizbrisivi utisci najvećega postotka klera, koji živi skromno i jednostavno, jednako kao i njihovo stado, u nepokolebivoj slozi i ljubavi s narodom poput prvih kršćanskih vremena».

Ako je za kanonske vizitacije našao župe bez svećenika, ili velike župe bez kapelana, prva mu je briga bila, da ta mjesta popuni. Od svećenika je tražio točan izvještaj o mjestu, u kojem se nalaze; tražio je, da se taj izvještaj uruči njemu osobno, jer je opazio, da se preko mnogih stvari prelazi. Odlučio je, da će osobno zahvatiti i raščistiti neke stvari (70).

Kod ovih se kanonskih pohoda zapažalo, kako tijesna povezanost između njega i vjernika raste i kako se učvršćuje. On je živio i duboko osjećao s narodnom dušom. Potkraj njegova nagovora ta se bliskost očitovala u oduševljenom klicanju nadbiskupu, što je pokazalo, kako je dodir bio brzo i dobro uspostavljen. Narod je osjećao, da je nadbiskup izrastao iz njegove sredine i njegovih redova (71). Na građane je proizveo jak dojam svojom otvorenošću i pristupačnošću, a kao sin sela vrlo se dobro sporazumijevao sa seljacima. Svatko je imao slobodan pristup k njemu, a on je opet znao svakome kazati na svoj način, što je trebalo reći, a da kraj toga nikoga ne uvrijedi, nikoga ne odbije od Crkve (72).

Bili su to dani napora, rada, odricanja, kako je to sam kasnije priznao, u kojima je htio da bude svima sve (73).

Kada se na putovanju nalazio u zajednici s kojim svećenikom kao pratiocem, nije se upuštao u razgovor, već bi se sabrao, molio je krunicu ili obavljao razmatranje (74).

(70) CECELJA 3.

(71) N. mj.

(72) N. KOLAREK, Euharistijski kongres u Čazmi, u KL 91 (1940) 355.

(73) VD III 67.

(74) o. Srećko Majstorović u svojim uspomenama na kardinala Stepinca.

157

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Kao ordinarij htio je, da svaka župa imade zaseban pohod i sv. potvrdu, a ne da bude samo u župi dekanata, da tako i dušobrižnik i vjernici uzmognu doći u dodir sa svojim nadbiskupom bez ikakve smetnje (75). Obnovio je i stari običaj u nadbiskupiji arhiđakonskih pohoda župa, što je od prvog biskupijskog sabora čekalo na svoje ostvarenje.

Ovim i ovako obavljenim pastirskim pohodima dao je nadbiskup Stepinac vjerskom životu novi zamah. Sve su župe imale priliku, da vide u svojoj sredini natpastira, da čuju riječ utjehe i obodrenja. Novi je život — piše Nikola Kolarek — nakon prvih pet godina njegova biskupovanja, prostrujao našim župama (76).

Zatočen u svojoj rodnoj župi izrazio je, godine 1956, kardinal Stepinac vruću želju, da obađe još sto župa, koje kao nadbiskup-ordinarij nije mogao pohoditi. Uvelike je želio, da prije svoje smrti prođe još jednom cijelu nadbiskupiju, kako bi svim vjernicima i svećenicima mogao kazati dobru riječ. Obrazložio je tu svoju želju time, što daleko drugačije gleda na sve negoli prije. S vremenom je vidio još jasnije, što je ljudima potrehao (77).

3. - STEPINAC I KATOLIČKA AKCIJA U HRVATSKOJ

Kad je Stepinac postao nadbiskupom-koadjutorom, katolički pokret u Hrvatskoj nalazio se je u teškoj krizi. Bio je, naime, razdvojen u dva oprečna tabora, s obostranim nepouzdanjem. Da se odstrane nesporazumci i postigne ujedinjenje svih katoličkih sila, što je bila opća želja svećenstva, nadbiskup Bauer predao je svom koadjutoru brigu za život i djelovanje u katoličkim organizacijama. Budući da je on od svojih gimnazijskih godina djelom sudjelovao u katoličkom pokretu, i do tada mu je pošlo za rukom da smiri duhove u trima župama, nadao se je nadbiskup, da će jedino njegovu koadjutoru poći za rukom izgladiti nesuglasice i unijeti u katoličke redove mir, slogu, suradnju (78).

(75) VD II 357 sl.

(76) N. KOLAREK, Prvi lustar episkopata, u KL 90 (1939) 305.

(77) VD III 41 67.

(78) Korona jasenovačkog dekanata, u KL 85 (1934) 581.

158

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Upravo u ono vrijeme je Pijo XI nastojao, da se posvuda uvede katolička akcija, čija je zadaća bila obnoviti kršćanski javni život. Kako katolički pokret u Hrvatskoj nije bio izgrađen na bazi, koju je Pijo XI postavio za katoličku akciju, nadbiskup-koadjutor je mislio, da će uspjeti stvoriti mir i ujedinjenje svih katoličkih sila, ako katoličke organizacije, koje su već postojale, stavi na Pijeva načela za katoličku akciju. Prema tim načelima katolička akcija nije ni politička niti društvena organizacija, već apostolat laika, koji ima za cilj poduprijeti apostolat crkvene hijerarhije, ima duhovno obilježje. Njezin zadatak jest opet uvesti Krista u svijest ljudskog društva prema evanđeoskim načelima. Ispunjavajući ovaj zadatak kršćani svjetovnjaci će blagotvorno djelovati i utjecati na cjelokupne slojeve društvenog života. Time će postati, prema riječima sv. Petra, «živo kamenje, kojim se izgrađuje duhovna kuća, sveto svećeništvo, izabrani narod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu da razglasi slavna djela onoga, koji ga je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo» (79).

1) - Božićna poslanica

Na sam Božić g. 1934 upravi nadbiskup Bauer zajedno sa svojim koadjutorom poslanicu svećenicima i vjernicima, u kojoj teoretski izlažu načela katoličke akcije prema uputama enciklike Pija XI «Ubi arcano Dei», od 22. studenoga 1922. Imajući pred očima prilike u nadbiskupiji, postavili su svim katoličkim organizacijama novi temelj.

Prema tim načelima u poslanici izloženim, katolička akcija ne smije se stopiti ni s kojom društvenom, ni umjetničkom, ni političkom strujom, niti se vezati uz bilo koju političku stranku ili stranačko-političko strujanje, već imade stajati iznad i izvan svake političke stranke.

Sve katoličke organizacije imadu se usko povezati s onima, koje je Duh Sveti postavio, da upravljaju Crkvom Božjom.

Nijedna organizacija ne smije ići za tim, da zavlada nad drugima.

Daju se upute svećenicima-duhovnicima katoličke akcije, kako treba da smatraju svoj rad u katoličkoj akciji dijelom svoje dušobrižničke dužnosti.

(79) I Petr 2, 5-9.

159

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Naglasuju, kako treba da u katoličkoj akciji vlada ljubav i sloga, suradnja jednih s drugima, da im se ne bi morali primijeniti ukori sv. Pavla Korinćanima, koji su se razdvojili zbog strančarstva i nesloge.

Konačno naglasuju, da glavni cilj svih organizacija ima biti izgraditi živu vjeru i raspaliti ljubav prema Bogu, prema sv. Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi Sv. Ocu Papi (80).

U posebnoj okružnici izdanoj na Bogojavljenje g. 1935 stavio je nadbiskup-koadjutor za uzor i nebeskog zaštitnika katoličkoj akciji bl. Marka Križevčanina u nadi, da će blaženik sigurno izmoliti vjernicima nadbiskupije milost, da stupe odlučno pod barjak Kristov i ustrajno započnu «biti bojak dobri» (81).

2) - Rad za katoličke organizacije

Na Josipovo g. 1935 održao je nadbiskup-koadjutor sastanak svih predsjednika katoličkih organizacija u nadbiskupskom dvoru. Tom je zgodom odredio plan za radnu godinu u svim društvima katoličke akcije: temeljitu izobrazbu u vjerskim pitanjima, karitativni rad i promicanje katoličke štampe. Taj je program zadržao i za slijedeću godinu (82). Program je, rekao je tom zgodom, doduše kratak, ali je dubok sadržajem. Njemu je bilo do toga stalo, da se radom u katoličkim organizacijama prodire duboko u duše vjernika, i što se poduzima, da bude dobro i temeljito izvedeno.

Dne 3. svibnja 1935 tiho i takorekuć nečujno otvorio je centralu za katoličku akciju u nadbiskupskom dvoru (83).

Nakon što se je posavjetovao sa dušobrižnim svećenstvom u nadi da će biskupijsko vijeće katoličke akcije donijeti željeni mir i slogu, ako u vijeće stavi osobe iz oba tabora, imenova na sastanku delegata svih organizacija vrhovnim duhovnikom katoličke akcije svećenika Pavla Jesiha, a predsjednikom dr. Ivu Protulipca.

(80) Poslanica kleru i vjernicima nadbiskupije zagrebačke o načelima i sastavu katoličke akcije, br. 254/Pr., u KL 86 (1935) 15-18, 25-29.

(81) 1 Tim 1,18. - Okružnica o bl. Marku Križevčaninu, u KL 86 (19351 13-15.

(82) Preuzv. g. nadbiskup-koadjutor o katoličkoj akciji. u KL 86 (1935) 129-132.

(83) DnevBauer VIII, 3. IV. 1935. - Nadbiskupska centrala katoličke akcije, u KL 86 (1935) 225. - Zbor predstavnika katoličke akcije, u KL 86 (1935) 541-543.

160

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Do mira, nažalost, nije došlo. Nadbiskupu su stizali razni upiti, iz kojih se je razabirao neki strah, počelo se sumnjati o nakanama nadbiskupa-koadjutora. On je mirno prelazio preko svega toga. Nije se bojao pogrda, niti se plašio poteškoća (84).

Poteškoće, koje su nastale nakon gore navedenog imenovanja prisilile su ga da je, 12. travnja 1936, sam preuzeo u svoje ruke predsjedništvo katoličke akcije. O tome je obavijestio dušobrižno svećenstvo posebnom okružnicom. Ovu okružnicu završava slijedećim riječima (85):

«Ja sam evo rekao svoju zadnju riječ o sporu u katoličkim redovima. Na nama, svećenici, visi teška odgovornost. Svijet je danas dekristianiziran, ponestalo je svakog auktoriteta u svijetu. Kad mi ne bismo istupali u osnovnim pitanjima crkvene discipline kao jedan čovjek, onda bi to značilo rasulo svega. Vi ste u svojim izjavama u ovoj stvari pokazali jednodušnost, kakvu je rijetko naći. I tu je naša snaga i naša nepobjedivost. Katoličke laike pozvao sam, da me slijede, ako hoće, jer silom neću nikoga vući na rad u katoličkim redovima. I kad bi mi svi otkazali pomoć, ja više uzmaknut neću, jer je katoličke organizacije stvorila i stvarat će i u buduće u prvom redu milost Božja i rad svećenstva... Snažna katolička štampa (za koju ne smijemo žaliti od sada nikakva truda i nikakva troška), štampa iznad i izvan dnevne politike, štampa politike, ako hoćete, Kristove, naš ustrajan rad i naša neustrašivost, uz Božju pomoć donijet će bolje dane i našoj dijecezi i našem narodu».

Ovaj i prijašnji njegov potez nisu bili prihvaćeni onim duhom, kojim su bili učinjeni i kojim bi se morali primiti. Nastao je jak i žestok otpor. Čak i novinski napadaji na koadjutora učestali su onih dana. Ime nadbiskupa-koadjutora se u tim napadajima nije izravno spominjalo, ali riječima se jasno i očito nišanilo na njega, te se je moglo razabrati, na čiji naslov su ti napadaji smjerali. Nezadovoljnici su mu predbacivali, da je diktator, da nastupa s visoka, da primjenjuje zapovjednički ton, da uvodi sustav tvorne sile. Davali su mu upute, kako je takav postupak tuđ svetoj svećeničkoj službi, kako se katolički svjetovnjaci i vjerni puk imaju voditi: ne kao ovce, nego kao

(84) Zaljučni govor nadbiskupa-koadjutora na zborovanju godišnjem predsjednika katoličke akcije, 27. X. 1935, u KL 86 (1935) 542 sl.

(85) Katolička akcija, br. 80, tiskano kao posebni list.

161

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

punoljetni sinovi i suradnici na djelu Božjem, koje valja upravljati i voditi s poštovanjem, s više razumijevanja i savjetovanja, a ne batinama i naredbama (86). Osuđivali su njegov postupak kao preuranjen, koji može samo pogoršati stanje i uzrokovati još veći razdor nego što je bio dotadašnji (87).

Dok je Stepinac šutljivo podnosio te napadaje i uvrede, dr. Josip Lončarić, predsjednik «Svećeničke zajednice», koji je također sudjelovao u pokušajima pomirenja u katoličkim redovima, u lipnju 1937, razasla povjerljiv letak, u kojem žestoko odgovara na takvo pisanje i napadaje (88).

No upravo u tim časovima, kada su pojedinci također iz katoličkih redova napadali na njegovu osobu, nadbiskup-koadjutor je ostao miran. On se nije obazirao na napadaje, nego je usmjeren prema slavi Božjoj i prema spasu duša gorljivo nastavio svoj natpastirski rad imajući na umu glavnu misao, koju je stavio u svoj grb: «U tebe se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka» (89). U takvim časovima se još jače odrazila veličina i pravi apostolski duh mladoga nadbiskupa. Svi, koji su promatrali njegovo držanje i ispravno ga shvaćali, napunjali su se sve većom odanošću i ljubavlju prema njemu, tim više, što je njegovo djelovanje i na najmjerodavnijim mjestima bilo smatrano ispravnim; a to je bez sumnje bila za nj velika utjeha, dok su, naprotiv, misli protivnika bile otkrivene u svom pravom svjetlu (90).

3) - Nepolitičnost katoličke akcije

Radi miješanja stranačke politike u redove katoličkih organizacija Stepinac je smatrao potrebnim da, 11. lipnja 1936, dade izjavu o depolitizaciji katoličke akcije.

«U hrvatskoj javnosti — piše on (91) — postoji veliko zanimanje za katoličku akciju. To je svakako očit znak njezine važnosti. O njoj raspravljaju često i oni, koji su u to nedovoljno ili nikako upućeni.

(86) Katolički tjednik (Sarajevo), 26. IV. 1936.

(87) N. mj., od 3. V. 1936.

(88) J. LONČARIĆ, Jedna neobična pojava, Zagreb 1937 (tiskano kao letak).

(89) Ps. 30, 2; 70, 1.

(90) Prigodom 3. godišnjice konsekracije nadbiskupa-koadjutora, u KL 88 (1937) 293.

(91) Izjava nadbiskupa-koadjutora o katolićkoj akciji, u KL 87 (1936) 305 sl.

162

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Na prvome mjestu stavlja se kod toga pitanje odnosa katoličke akcije prema politici. Taj je odnos potpuno jasan, neopoziv i definitivan. On slijedi iz same naravi Crkve, koja je savršeno i suvereno društvo od Krista ustanovljeno za spasavanje duša. Zato katolička akcija niti može, niti hoće, da se miješa u stranačku politiku. Ona je izvan i iznad stranaka prošlih i sadašnjih i budućih, zvale se kako mu drago. Katolička akcija poštuje suverenost svjetovnog društva, države, i ona ne može doći u sukob s vodstvom tih ustanova, koje se staraju za zemaljsko blagostanje ljudi. Sukob bi mogli izazvati samo oni, koji zadiru u kompetenciju Crkve ne puštajući je na miru u radu na njezinu području.

Neki su nabacili pitanje, odakle garancija, da se katolička akcija neće miješati u stranačku politiku? Neće li se iz katoličke akcije razviti stranke, kako su se razvijale iz tako zvanih katoličkih pokreta u prošlosti po raznim zemljama Evrope? Na to valja odgovoriti, da se katolička akcija razlikuje od nekadašnjih katoličkih pokreta osobito u tome, što je ona direktno uklopljena u crkvenu organizaciju. Ona je danas dio crkvene djelatnosti u župi. Zato samo one organizacije mogu biti uklopljene u katoličku akciju, koje povlače sve konsekvencije iz ovoga pravnoga položaja. Biskup mora imati mogućnost (a konsekventno i župnik, odnosno duhovnik), da postupa sa organizacijama katoličke akcije kao potpuno discipliniranom duhovnom vojskom. A da se ta duhovna vojska neće upotrijebiti za ciljeve, koji su izvan nje ili izroditi, jamstvo je crkveno učiteljstvo: Sv. Otac i biskupi u svojim dijecezama. No, jasno je samo po sebi, da članovima katoličke akcije, koji su ujedno i građani svoje zemlje i sinovi svoga naroda, nije zabranjeno, da se kao građani opredijele za onu političku stranku, za koju misle, da najbolje odgovara njihovu uvjerenju. No, nikad ni u kojem slučaju ne može se katolička akcija kao takva vezati o neku političku stranku ili stranačko-političku tendenciju.

Prema tome su proste klevete, a ono svakako bez temelja sva pisanja, koja prikazuju ovaj ili onaj dio katoličke akcije u zagrebačkoj nadbiskupiji kao protivan hrvatskom narodnom pokretu. Katolička akcija poštuje pravo svakog naroda, u kojem radi, jer ona nije anacionalna ni protunacionalna. Ako su narodni pokreti tako sigurni sa svake strane, kao sa strane katoličke akcije, onda ne trebaju voditi brige ni o neuspjehu ni o rascjepu ni o unutrašnjem razdoru, dokle god oni ne napadnu istine vjere. Prema tome su bez temelja pripovijedanja i pisanja, kao da su u katoličkoj akciji u nadbiskupiji zagrebačkoj dobili

163

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

neki povlašteni položaj ljudi, koji su pripadali nekad drugim stranačkim političkim organizacijama, negoli danas pripada Hrvatski Narod. Nadbiskup-koadjutor je pozvao i danas poziva sve vjernike zagrebačke dijeceze školovane i neškolovane na suradnju u laičkom apostolatu u katoličkoj akciji. Tko se je prvi odazvao, prvi je dobio i zaposlenje, a tko se odazove u budućnosti, dobit će također zaposlenje prema svojim silama i sposobnostima.

Svi su dobro došli, ali se mora istaknuti, da crkvena vlast ne može nikome priznati nekakvih privilegija, nego su svi ravnopravni. Još manje može crkvena vlast dopustiti nekome preuzetnost, da kvalificira, tko je sposoban i dostojan, a tko nije kompromitiran. Crkva kao dobra majka imade svoja posebna mjerila, mjerilo ljubavi, pa će zato primiti u katoličku akciju i samog skrušenog komunistu, koji uvidi svoju zabludu i želi svim srcem pomagati Crkvi ravnajući se prema njezinoj nauci i praksi. Sastavljanje, dakle, kojekakvih proskripcijskih lista ne može nikad i nikome crkvena vlast priznati, jer je o svojim internim stvarima jedino ona vlasna da odlučuje. Odlučuje pak ne prema mjerilima svjetskim, nego prema mjerilima Kristova zakona, koji je prije svega zakon međusobne bratske ljubavi, kršćanske čovječnosti i snošljivosti.

Kao što crkvena vlast bdije da se katolička akcija ne umiješa u stranačku politiku, i pušta, da se nacionalne ustanove organiziraju po svojoj volji i uviđavnosti, tako crkvena vlast drži, da će i svjetovno društvo dopustiti Crkvi da organizira katoličku akciju prema svome nahođenju. Pokušaji, da bi se preko svjetovnih faktora kušalo diktirati crkvenoj vlasti kako će uređivati katoličku akciju, prelazi kompetenciju svjetovnih faktora i zakonita bi crkvena vlast takve pokušaje najodlučnije otklonila, dolazili oni odakle mu drago.

Time se nipošto ne ograničuje laička aktivnost i inicijativa u katoličkoj akciji. Upravo zagrebačka nadbiskupija je dopustila i dopustit će istaknutim katoličkim svjetovnjacima, da dođu do ugleda i razviju svoje lijepe sposobnosti, jer je katolička akcija apostolat svjetovnjaka. Ali i svjetovnjaci moraju imati na umu, da katolička akcija nije nikakva baština ili monopol ni ove ni one grupe, ni ove ni one osobe, preko koje bi biskup dolazio do svojih vjernika, nego da za nju snosi odgovornost i pred sadašnjošću i budućnošću i pred Bogom i pred ljudima crkveno poglavarstvo, koje ima vrhovno pravo naučavanja, upravljanja i suđenja. I dok crkvena vlast u nadbiskupiji zagrebačkoj priznaje svim katoličkim radnicima u prošlosti bez razlike velike

164

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

zasluge za katolički preporod društva, tako upravo iz tih razloga ne može nikome priznati neki privilegirani položaj u sadašnjosti, jer bi takav bio naprosto nespojiv s pojmom katoličke akcije. Stanovita vremena nalažu crkvenoj vlasti, da i svoje djelovanje uskladi upravo prema potrebi tih vremena, pa se lako desi, da se s obzirom na goleme interese zajednice mora prijeći koji put preko sićušnih zahtjeva i pojedinaca i grupa, bile one i najzaslužnije.

Katolička Crkva imade u ovo teško doba toliko velikih zadataka u duhovnoj obnovi društva, pa može s punim pravom očekivati potporu čitave naše javnosti i u prvom redu čitavog hrvatskog novinstva, koje se bori protiv destruktivnih elemenata i tendencija boljševizma i protiv svih radikalnih neprijatelja kršćanske kulture i civilizacije.

To je stanovište zakonite crkvene vlasti u nadbiskupiji zagrebačkoj u pitanju katoličke akcije».

Upute, što ih je Stepinac davao duhovnicima katoličke akcije, bile su uvijek usmjerene prema nadnaravnom cilju. Pripovijeda jedan od tih duhovnika, da je jednoć pošao k njemu, jer se nalazio u mučnom položaju zbog podvojenosti u jednom katoličkom udruženju, da dobije kakvu konkretnu uputu, s obzirom na svoj rad. Nadbiskup-koadjutor mu kratko, ali jasno reče:

— Oče, ni lijevo, ni desno, samo slijedite Krista i ništa drugo (92).

Na godišnjem zborovanju katoličkih muževa, održanom na blagdan Krista Kralja, odredio je program za radnu godinu 1938 sažet u dvije točke: prvo, borba protiv psovke i kletve. On je naime bio uvjeren, da se upravo u tom poroku imade tražiti razlog mnogim našim teškim narodnim nesrećama i nedaćama, a ljubav prema Bogu i prema narodu zahtijeva, da se povede svestrana i najživlja borba protiv one naše velike narodne sramote; drugo, treba opet uvesti u naše obitelji lijepi običaj zajedničkog molenja sv. krunice (93).

Promatrajući, kako se zlo razlijeva poput podivljale rijeke na sve strane, i kako je prodrlo u dubine, pokolebalo temelje narodnoga života i zahvatilo njegov korijen, obitelj, odredio je

(92) Usmeno saopćio o. Srećko Majstorović u Rimu, proljeće 1969.

(93) Nadbiskup-koadjutor o blagdanu Krista Kralja, u KL 88 (1937) 534 sl.

165

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

na blagdan Krista Kralja, godine 1939, kao radni program katoličke akcije, za narednu godinu 1939-1940, obnovu obitelji, da bi ona opet postala škola i vježbalište kršćanskih kreposti i tople pobožnosti (94).

Za jubilejsku godinu, tj. proslavu 1.300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom određuje kao program za godinu 1940-1941, obnovu pojedinaca: očišćenje od grijeha, izravnavanje dugovanja prema Bogu i oslobođenje od đavolskog ropstva, ako je tko u nj upao. «Uklonite — piše on (95) — zle misli, prestanite naopako živjeti, naučite dobro raditi, tražite pravicu, pomognite progonjene, dajte pravdu siromasima».

Za godinu 1941-1942 određuje kao radni program nasljedovanje Kristove kraljevske kreposti velikodušnosti i ljubavi prema bližnjemu, da se narod ne utopi u potopu mržnje, koja je zahvatila cijeli svijet, da načelo ljudskog djelovanja ne bude mržnja, nego širokogrudna ljubav prema čovjeku, našem bližnjemu, jer se bez nje ljudsko društvo pretvara u čopor divlje zvjeradi (96).

Svi ovi radni programi pokazuju bjelodano, kako je on rad katoličke akcije usmjeravao u duhovnom smjeru, tj. prema zadatku apostolata same hierarhije.

I biskupske konferencije su se bavile problemom izmirenja i složnoga rada u katoličkoj akciji. Tako su biskupi, 5. svibnja 1938, sa svoga zasjedanja pod predsjedanjem nadbiskupa Stepinca, koji je poslije smrti nadbiskupa Bauera sio na zagrebačku nadbiskupsku stolicu i od Sv. stolice bio imenovan predsjednikom biskupskih konferencija, izdali naredbu, kojom se svim svećenicima u Jugoslaviji, dijecezanskim i redovničkim, nalaže, da odustanu od žalosne prepirke u novinama i uopće u tisku o različitim tipovima katoličke akcije, i to pod prijetnjom zabrane dijeljenja sakramenata. Stručne i naučne rasprave o tome smiju se objelodanjivati samo s izričitim odobrenjem ordinarija.

Slijedećega dana, tj. 6. svibnja, izdali su i posebnu knjižicu pod naslovom Za katoličku akciju, u kojoj pišu o potrebi katoličke akcije, o smetnjama i poteškoćama te tumače, iz kojih se temeljnih organizacija ona sastoji na cijelom području kato-

(94) Rijeć preuzv. g. nadbiskupa dr. A. Stepinca na početku radne godine 1939-1940 društvima katoličke akcije, 29. X. 1939, u KL 90 (1939) 553.

(95) Program katoličke akcije za narednu godinu u zagrebaćkoj nadbiskupiji, 27. X. 1940, u KL 91 (1940) 541.

(96) «Isuse, Kralju srdaca, smiluj nam se!» Propovijed nadbiskupa Stepinca. u KL 92 (1941) 501-502.

166

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ličke Crkve u Jugoslaviji; određuju, da će u slučaju spora časni sud rješavati problem, te konačno daju pravila i njihov tumač.

Kad je 22 lipnja 1941 glavni duhovnik katoličke akcije Pavao Jesih predveo nadbiskupu Stepincu njezine predstavnike u zagrebačkoj nadbiskupiji, on je na pozdrav odgovorio slijedeće (97):

«Sad dolazi vrijeme najvećeg rada. Kroz decenije, a osobito ova dva zadnja, pretrpio je Hrvatski Narod mnogo u moralnom pogledu. Radi toga treba preporoditi javni i privatni život.

Obiteljski život mora biti prožet duhom Božjim. Oko toga nastojte! Duh Božji unosite u sve obitelji, da djeca budu prava kršćanska, da muž i žena žive katoličkim životom. Hrvatska obitelj mora biti odraz nazaretske obitelji.

Kad to postignemo, onda možemo biti uvjereni, da će Hrvatska biti sretna. To molimo u današnoj procesiji. Molimo presv. Srce Isusovo, da ne zaboravi Hrvatski Narod i neka ga štiti, kako ga je štitilo kroz 13 vjekova».

4) - Bujnost rada nadbiskupa-koadjutora

Kad listamo godišta Katoličkog lista od godine 1934 do 1942, dok se još moglo raditi u katoličkoj akciji, čitalac ostaje zapanjen nad bujnim i obilnim radom nadbiskupa Stepinca, koji je uza sav svoj ostali veliki posao dospijevao na mnogobrojnim crkvenim svečanostima držati pontifikale, propovijedi, blagoslove društvenih zastava, odgojne nagovore katoličkoj mladeži, izvanredne društvene i staleške konferencije. Osim toga neumorno je dolazio na društvene sastanke i pohađao predavanja udruženih duhovnika katoličke akcije. Više puta je istoga dana na dva, čak i na tri razna i udaljena mjesta znao imati prigodom takvih svećeničkih predavanja govore i pripomene, a ti sastanci su u godinama 1936-1942 bili vrlo česti. Kad im je nadbiskup Stepinac prisustvovao, osvjetljivao je svećenicima stanje katolicizma u svijetu i domovini, upozoravao je na veliku pogibao, koja prijeti vjeri i naglašavao potrebu katoličke akcije. Za nju je znao kazivati (98): «Samo ona nas može spasiti». Nazočni svećenici, videći ga onako jednostavna, zabrinuta i puna ljubavi

(97) Predstavnici katoličke akcije kod preuzv. nadbiskupa, u KL 92 (1941) 294.

(98) P. J., Zagrebački natpastir, u KL 95 (1944) 299.

167

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

i žara za Božju stvar, bili su mu zahvalni za svaku dobru riječ (99).

Prigodom treće godišnjice njegova biskupskog posvećenja donio je Katolićki list članak, u kojemu se s ushitom piše o njegovu natpastirskom djelovanju. O njegovu nastojanju oko katoličke akcije napisano je i ovo (100):

«Posebnu intenzivnu brigu posvetio je reorganizaciji katoličke akcije u našoj nadbiskupiji, nastojeći oko toga, da se potpuno orijentira prema strogo crkvenim načelima i direktivama Sv. stolice. U mnogim poteškoćama kročio je naprijed neslomivom voljom, pun idealizma, pouzdanja i vjere u uspjeh, jer nigdje nije tražio ništa drugo nego kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, želeći po uzoru velikog Apostola, da čitav bude jedna žrtva za duhovno dobro svog vjernog stada, htijući da svima bude sve».

Deset godina nakon njegova biskupskog posvećenja piše dr. J.P. u Katoličkom listu slijedeće (101): «Tko da izbroji one silne rasprave, sastanke i vijećanja o ovom tako važnom pitanju za duhovni preporod širokih narodnih slojeva vjernika katoličke Crkve! Vijećalo se i raspravljalo s najvećom pažnjom i težnjom, da se što povoljnije riješe sva pitanja teoretske i praktične naravi savezno s katoličkom akcijom. Posljedak je bio taj, da je nadbiskupova osnova iskrsla kao najbolja i najsavršenija tako, da je bilo nade, da će postići neobično velik uspjeh. Međutim je nastupio rat, pa kako druge djelatnosti, tako je i ova oko ostvarenja lijepih osnova o uređenju katoličke akcije morala silom prilika biti odgođena na bolja vremena».

5) - Posljedak koadjutorova rada

Pred sam rat je samo onaj dio katoličke akcije, koji je spadao pod središnjicu, brojio oko 700 društava s preko 30.000 članova. Nadbiskup je napose naglašavao veliku potrebu duhovnih vježbi, kroz koje su prošli 28.883 člana. Taj je rad gojio čete apostolskih duša, koje su javno ili skrovito, ali manje-više neprestano vršile uzvišeni apostolat Crkve i izgrađivale mistično tijelo Kristovo (102).

(99) Sastanci i rad duhovnika katoličke akcije krapinskog i donjostubičkog dekanata, u KL 89 (1938) 374.

(100), Prigodom 3. godišnjice, u KL 88 (1937) 293.

(101) J.P., Desetgodišnjica nadbiskupove posvete, u KL 95 (1944) 291.

(102) P.J.; Zagrebaćki natpastir kao pastir duša, u KL 95 (1944) 299.

168

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«U rješavanju pitanja katoličke akcije — piše Nikola Kolarek (103) — ispoljila se nadbiskupova vlastitost, koja ga je stalno pratila u kasnijim godinama. Bio je čovjek akcije. Nije mnogo promišljao, kad je uvidio da je stvar koja mu se servira dobra, kako je on mislio. Dakle, čovjek brzih odluka. To je imalo svoju dobru stranu. Nadbiskup je bio motor koji je sve tjerao naprijed. Srce, koje je stalno pokretalo životnu snagu Crkve».

Veliki događaji bili su na pomolu. Hrvati su osjetili da će ti događaji biti rijetka povijesna prigoda, da se oslobode «Jugoslavije-tamnice», kako ju je na «zloglasnom procesu» nazvao Stepinac. Članovi katoličke akcije nisu imali nikakve političke stranke, nego su zajedno s narodnim pokretom, prvo Mačekovim, zatim Pavelićevim, pristali na suradnju i poradili oko Nezavisne Države Hrvatske. Nijedno društvo ni savez katoličke akcije nisu nikada nikakvom javnom izjavom ni službenim činom uputili svoje članove na taj politički izbor. Oni su to sami i po svome nahođenju učinili služeći se naravnim pravom građanina, kao i oni koji nisu prihvatili NDH. U početku se nisu mogla predvidjeti sva zla počinjena za vrijeme rata sa svih strana, kao ni to da će Stepinac, koji je najglasnije prosvjedovao protiv tih zločina, biti osuđen kao glavni njihov krivac.

4. - PREUREĐENJE DUŠOBRIŽNIČKOG RADA

Župa je jezgra i središte velikog crkvenog jedinstva i djelovanja u crkvenom životu. Kao što se u građanskom životu nikomu ne poriče pravo da ide blagovati u gostionicu i prenoćiti u hotelu, iako se prema općem shvaćanju redoviti život čovjeka razvija u obitelji, kod kućnog ognjišta, u vlastitoj kući, tako je i redoviti život kršćanina vezan uz duhovnu obitelj, tj. uz župu, kojoj spada, i u njoj se razvija. Ustrojstvo župe kao stanice biskupije, u kojoj se prvotno i redovito odvija dušobrižništvo, potvrdio je II Vatikanski sabor kao suvremeni ustroj Crkve (104).

(103) Pismo dr. Nikole Kolareka piscu, mj. siječnja 1967.

(104) J. TURČINOVIĆ, Dokumenti drugog vatikanskog koncila: Apostolicam actuositatem, n. 10. - PAOLO VI, Discorso ai partecipanti alla XVI settimana di aggiornamento pastorale, u L'Osservatore romano, 17. IX. 1966.

169

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

1) - Nedostatno ustrojstvo župa u Zagrebu

Zagreb, glavni grad Hrvatske, brzo se razvijao u prvim desetljećima ovoga stoljeća. Broj njegovih stanovnika, kojih je početkom ovoga stoljeća bilo oko 60.000, naglo je rastao. Iza prvog svjetskog rata Hrvati su dolazili sa svih strana domovine u grad tražeći rada. Bilo je tu mnogo Zagoraca, Međimuraca, Bosanaca, Hercegovaca, Dalmatinaca. Blizina Slovenije privukla je također dosta Slovenaca u Zagreb. Gradski se okoliš širio napose prema jugu, gdje je godine 1930 stanovalo već oko 80.000 ljudi u veoma lošim životnim uvjetima, a bez ijedne crkve u blizini. U sjevernom dijelu grada, na obroncima Zagrebačke gore, uz prijašnje kapele i crkve izgrađeno je još nekoliko kapela i po koja crkva, ponajviše nastojanjem redovnika i redovnica. Tako su godine 1922 došli na Sv. Duh konventualci, godine 1923 trećoredci glagoljaši na Ksaver, godine 1927 dominikanci u Maksimir, godine 1929 salezijanci na Knežiju, godine 1930 isusovci na Jordanovac, a godine 1933 franjevci dalmatinske provincije Presv. Otkupitelja u Vrbanićevu ulicu. Na Šalati je ispod crkve dječačkog sjemeništa otvorena lijepa i prostrana kripta-crkva za puk, godine 1933. Vjernici su, dakle, u tim dijelovima grada mogli lako udovoljavati nedjeljnoj dužnosti i primati sv. sakramente. No, svi ti redovnici nisu imali župa, pa su vjernici za krštenje, vjenčanje, sv. potvrdu, pogreb i bračne sporove i nadalje bili vezani na svoju župu, kojoj su se silom prilika bili već otuđili.

Zagreb je početkom stoljeća imao samo četiri stare župe, i to: Sv. Marka u Gornjem gradu, Sv. Marije na Dolcu, Sv. Ivana u Novoj Vesi i Sv. Petra u Vlaškoj ulici. Bile su to one iste župe, koje je Zagreb imao, kad je brojio samo 10.000 stanovnika. Nedovoljan broj svećenika namještenih na tim župama nije mogao nikako svladavati velik dušobrižni posao, kako su iziskivale moderne prilike, pa se već onda osjećala potreba novih župa.

Da se doskoči toj potrebi vjernika, nadbiskup Bauer je osnovao novu župu Sv. Blaža, u koju je potpalo područje zapadnog dijela župe Sv. Marka. Ova nova župa počela je postojati pravno istom 15. travnja 1915.

Godine 1923 počeo je djelovati u Trnju odbor za gradnju crkve, koji se godine 1927 preobrazio u «Društvo za izgradnju spomen-crkve prigodom 1.000 godišnjice kralja Tomislava». Prijašnji pothvat prof. dr. Ignacija Repara, da u Horvatima podigne crkvu, omele su prilike prvog svjetskog rata.

170

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kada je godine 1929 u Katoličkom listu izašao članak pod naslovom Najveća potreba u Zagrebu: izgradnja crkvi (105), te knjižica župnika Sv. Marka, mgr. Svetozara Rittiga, Reorganizacija dušobrižništva u Zagrebu, u kojoj on daje stvarne prijedloge za rješenje toga gorućeg pitanja, jasno se vidjela potreba novih duhovnih središta, a i sakrivenih snaga, kojima se tada raspolagalo. No, osnivanju novih župa se nije pristupilo. Godine 1934 je bila otvorena samo dušobrižnička ispostava na Miramarskoj cesti.

Kada je godine 1931 ustanovljeno, da Zagreb broji 185.581 stanovnik, a s okolicom 230.741, te da na svaku od postojećih velikih pet župa otpada otprilike 45.000 duša, bilo je očito, da takvo uređenje dušobrižništva u Zagrebu ne može udovoljiti duhovnim potrebama vjernika.

Nadbiskup Bauer je doduše na samu Novu godinu 1932 otvorio i šestu župu, a bila je to župa Sv. Antuna, koju povjeri duhovnoj brizi oo. konventualaca na Sv. Duhu. No, i ta je nova župa bila prevelika. To se osjetilo osobito u korizmi godine 1934 prigodom pučkih misija, koje su se davale u Zagrebu. Osnivanjem nove, šeste župe, pitanje je moderne pastve Zagreba bilo tek načeto, a nije nipošto riješeno. Za pothvat, koji bi doskočio toj velikoj duhovnoj potrebi, bio je poželjan čovjek jake vjere, žarke ljubavi, odrješit, odvažan, koji bi umio pokrenuti skrovite snage mnogih.

2) - Pothvat nadbiskupa-koadjutora

Nadbiskup-koadjutor se odmah u početku svoje biskupske službe našao pred teškim i velikim pitanjem dušobrižništva u Zagrebu. Već onda, kad je kao nadbiskupski obredničar obilazio predgrađe i pohađao siromahe u njihovim kućicama i potleušicama, uvjerio se, kako je velika potreba osobnog dušobrižnog rada i dodira upravo ondje, gdje nije bilo ni crkava ni svećenika.

Gonjen pastirskom ljubavlju, započne odmah u prvoj godini svoje biskupske službe ozbiljno i brzo raditi na osnivanju novih župa. U studenom godine 1934 pozove on k sebi trojicu kapelana zagrebačkih velikih župa, dr. Franju Grundlera, Ivana Gašperta i Dragutina Kocipera, te im saopći nakanu, da se u najkraćem roku imadu pobrinuti za osnutak triju novih župa na području ondašnjih župa Sv. Petra, Sv. Marka i Sv. Blaža. Početkom veljače

(105) KL 80 (1929) 167.

171

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

g. 1935 nadbiskup Bauer spomenutim kapelanima i ekonomu nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa Luki Vukasu službeno povjeri zadatak, da priprave potrepštine za uređenje novih župa, i to na Trešnjevki, u Trnju, na Sigečici i u Maksimiru. Pošto predradnje budu gotove i pošto bude saslušan kaptol i postignut sporazum s gradskom općinom i s banskom upravom, uredit će se konačno razgraničenje župa Sv. Marka, Sv. Blaža i Sv. Petra (106). Ovi su se svećenici imali pobrinuti za ustrojstvo novih župa, za gradnju kapela, jer crkava radi teške gospodarske krize u Hrvatskoj nisu mogli graditi. Ali kod razgraničavanja tih novih župa nadbiskup-koadjutor se brzo osvjedočio, da bi mnogi vjernici ostali predaleko od crkve i svećenika, jer bi i te nove župe bile odviše velike, pa je, imajući pred očima samo veliku pastirsku potrebu, još istoga mjeseca stvorio konačnu odluku, da u najkraćem roku otvori osam novih župa.

Prigodom proslave Papina dana, 19. veljače 1935, u zahvali za vrlo dobro uspjelu priredbu, osvrnuvši se na izrečene govore, nadovezao je nadbiskup-koadjutor (107):

«Kada su već govornici istakli potrebu osnivanja novih župa u Zagrebu, slobodan sam zamoliti sve vas, da bi svojoj duhovnoj vlasti išli u toj stvari na ruku. U najtežim danima obično se najljepše očitovala snaga katolicizma. A tako se nadam, da će biti i u danima ove strahovite ekonomske krize, te će se nove župe moći što skorije izgraditi na korist našega Zagreba i na ponos našega naroda».

S pouzdanjem u Krista, vrhovnoga pastira duša, ne mareći mnogo za poteškoće, koje je predviđao, dao se na posao i nije klonuo duhom, nego je 9. kolovoza 1935 izdao slijedeći proglas vjernicima grada Zagreba (108):

«Vjernicima grada Zagreba!

Uslijed golemoga porasta pučanstva grada Zagreba dosadašnje naše župe nisu u stanju ni izdaleka da zadovolje potrebama vjernika kraj sve velike pomoći vrijednih naših crkvenih redova u Zagrebu. Radi toga, svjestan svoje odgovornosti pred Bogom, da zadovoljim koliko je moguće potrebama katoličkih vjernika u Zagrebu, u sporazumu sa preuzv. g. dr. Antunom Bauerom, odlučio sam, da osnujem osam novih župa u Zagrebu, koje će

(106) Osnivanje novih župa u Zagrebu, u KL 86 (1935) 61 sl.

(107) Hrvatska straža (19. II. 1935) br. 41. - DnevBauer VIII, 19. II. 1935.

(108) Sabirna akcija preuzv. g. nadbiskupa-koadjutora za gradnju novih župnih crkava u Zagrebu, u KL 86 (1935) 405 sl.

172

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

barem za dogledno vrijeme moći udovoljititi najprečim potrebama vjernika, i to: u Maksimiru župu Sv. Jeronima, na Kanalu župu Sv. Obitelji, na Krešimirovu trgu župu Sv. Pavla, u Trnju župu Krista Kralja, na Miramarskoj cesti župu Sv. Terezije od Maloga Isusa, na Novoj cesti župu Sv. Josipa, na Selskoj cesti župu Bl. Marka Križevčanina, na Horvatima župu Sv. Nikole. Osnivanje ovih župa poduzimljem evo u najtežim vremenima, u općoj gospodarskoj krizi. Kod ovoga golemoga posla računam prije svega na pomoć Božju, koja, nadam se, neće izostati, kad se radi o interesima Božjim, spasenju duša, a i o najvećem interesu hrvatskih katolika, da u ovom dragom nam gradu sačuvaju svoju vjeru katoličku, na kojoj se bazira sva istinska kultura. Iza pomoći Božje računam na požrtvovnost hrvatskih katolika, koji su neposredno zainteresirani, a onda i svih ostalih iz cijele naše prostrane nadbiskupije, jer je Zagreb okupio u sebi sinove i kćeri iz svih naših dijelova ne samo naše dijeceze nego i cijele domovine.

Izgradnja osam župskih crkava, župskih dvorana i dvorova iziskuje golemih izdataka: u ovom slučaju još većih, jer se u Zagrebu ne mogu graditi kakvegod crkve, nego takve, koje će ne samo praktički, nego i arhitektonski i estetski odgovarati položaju grada, kojega Hrvatski Narod smatra centrom svoje kulture. U ovoj velikoj stvari, ja se evo, predragi vjernici, jer se od drugud ne mogu nadati nikakvoj pomoći, obraćam direktno na vas, da me svaki prema svojim silama pomognete. U tu svrhu bit će u nedjelju dne 18. kolovoza o. g. sabiranje u svim župskim crkvama grada Zagreba te u katedrali, gdje ću ja osobno stajati kod žare za sakupljanje.

Znam vrlo dobro, da će mnogi tobožnji prijatelji sirotinje graknuti i vikati, da bi bolje bilo sabirati za sirotinju. No, niti ću se ja, a nadam se ni vi, predragi vjernici, dati smesti. I Juda je graknuo, kad je ona žena izlila miomirisnu pomast na noge Spasiteljeve. Graknuo je doduše u ime sirotinje, ali znamo, da su ga vodili drugi motivi. Kad dajemo Bogu, a dajemo kad gradimo lijepe hramove njemu na čast, ne prikraćujemo time ni najmanje sirotinju. No, i bez obzira na to ova akcija baš sada će i te kako ići u korist sirotinje, jer će se kod gradnje moći zaposliti mnogi naši siromašni radnici i obrtnici, koji kao nezaposleni traže ne milostinju, koja ih ponizuje, nego rada, koji ih diže i oplemenjuje.

Dizanje, dakle, crkvene građevne djelatnosti, djelo je velike socijalne važnosti i bez obzira na važnu funkciju, koju Crkva vrši u čitavom ljudskom životu i javnom poretku.

173

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Ja vas dakle, predragi vjernici, usrdno molim, da me u ovoj akciji pomognete. Ne tražim za sebe ništa. Tražim za čast i slavu Boga velikoga, koji će vam stostruko vratiti u nebu, gdje blaga vašega neće 'kvariti rđa ni moljac' (109), niti će biti u pogibelji, da propadne uslijed krize banaka. Ne tražim za sebe ništa, jer je gradnja ovih župa za mene velik teret, nego tražim za vaše duhovno i vječno dobro kao i za duhovno dobro vašega potomstva te konačni pravi i istinski napredak ovoga grada.

Tko može, neka posegne obilato, a tko ne može, neka ono malo, što bude mogao, dade vesela srca, 'jer vesela darivatelja ljubi Bog' (110). Koji ne može da dade na sam dan sakupljanja, može da dade u svako doba bilo kod nadbiskupskog duhovnog stola, bilo kod župskih ureda u Zagrebu, bilo kod odbora, koji su zato legitimirani (time se ujedno isključuju razni varalice, pa neka se u slučaju sumnje pojedinac obrati na duhovni stol). Ako tko ne može da dade u gotovu novcu, neka daruje u uložnim knjižicama ili pomogne beskamatnim zajmom.

Dragoga Boga pak molim već sada, da vam svima naplati 'mjerom prepunom i stresenom' (111) i na ovome i na drugome svijetu.

U Zagrebu, dne 9. kolovoza 1935.

Dr. Alojzije Stepinac, v.r.

nadbiskup-koadjutor».

Koliko je bilo nadbiskupu-koadjutoru na srcu osnivanje novih župa, razabire se najbolje iz činjenice, što je 18. kolovoza, u nedjelju određenu za sabiranje, osobno stajao kod sabirne žare u katedrali u posebno postavljenom klecalu zaduben u molitvu od 6-9 sati. Tada ga je zamijenio biskup Salis, dok je on otišao u Horvate i ondje pod vedrim nebom služio misu. U 10,30 s. vratio se natrag u katedralu i opet sjedio do 1 s. kod sabirne žare. U katedrali je toga dana bilo sakupljeno 25.000 dinara. Nije možda bilo nikoga, koji je toga dana bio u katedrali, a da nije štogod dao. U žaru su padale i hiljadarke. Dan prije poklonila je jedna osoba u istu svrhu 12.000 d., a bilo je darova u dragocjenostima, zlatu, srebru i nakitima (112).

(109) Mt 6, 19.

(110) 2 Kor 9, 7.

(111) Lk 6, 38.

(112) DnevBauer VIII, 18. VIII. 1935.

174

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Nadbiskup-koadjutor je slijedećega dana upravio vjernicima grada Zagreba ovu zahvalu (113):

«Nadom u pomoć Božju i dobru volju vjernika grada Zagreba započeo sam akciju za izgradnju novih rimokatoličkih župa u Zagrebu. Kako sam se jučer uvjerio, ta me nada nije prevarila, jer sam naišao na najbolju volju i spremnost zagrebačkih vjernika. Dolazili su da dadu svoj doprinos i bogati i siromašni, i učeni i neuki, starci i djeca, kako ona u lijepim odijelima tako i ona u siromašnim haljinama, pače i seljaci iz zagrebačke okolice.

Svima ovim putem srdačna hvala, a od Boga plaća.

U Zagrebu, 19. kolovoza 1935.

Dr. Alojzije Stepinac

nadbiskup-koadjutor».

Nastalo je pravo natjecanje u sabiranju novaca za gradnju kapela. Blokovi, sličice, čekovne uplatnice poplaviše crkve, kapele, trgove i ostala javna mjesta. Sabirna akcija i razne priredbe probudiše pospani Zagreb. U pomoć je pritekla i pokrajina, kako se čini, najviše za novu župu Sv. Josipa.

3) - Prigovori

No, kako svaka dobra stvar i poduzeće imade svojih poteškoća, tako je i ovaj veliki pastoralni pothvat naišao na otpor. Već 24. kolovoza iste godine, dakle, samo par dana nakon nadbiskupova proglasa, digli su neki ljudi, kako je on i predviđao, svoj glas u novinama protiv ovog odrješitog pastirskog pothvata. Gospodarski tjednik Bilanca spomenutog dana, na posljednjoj stranici, u rubrici «U kutu nikomu na putu» piše (114): «Osam novih crkava u Zagrebu! Po narodnoj pameti to znači osam mjesta za osam popova. Zašto? Ko će zaraditi? Siromašni radnik možda dva dinara na sat tri put na tjedan. Osim crkava ima toga mnogo, ima važnijih stvari na dnevnom redu».

Večer od 22. kolovoza 1936. donese prikaz riznice prvostolne crkve zagrebačke na takav način, da je bilo očito, kako želi raspiriti strasti puka protiv sabirne akcije za osnutak i gradnju novih župnih crkava (115).

Ne bi bilo teško podnijeti tu uzbunu, kad se sjetimo, tko

(113) Sabiranje za gradnju novih crkava u Zagrebu, u KL 86 (1935) 426.

(114) Komu to smeta?, u KL 86 (1935) 475.

(115) Netočne vijesti «Novosti» i «Večeri», u KL 87 (1936) 442.

175

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

ju je započeo, no prigovori i otpor dolazili su i s one strane, s koje se nadbiskup-koadjutor mogao nadati samo potpori i suradnji, tj. od nekih crkvenih osoba u Zagrebu. Mnogi, pa i ugledni svećenici, saznavši za tu odluku, sumnjivo su gledali, slijegali su beznadno ramenima i izjavljivali, da je to u sadašnjim prilikama neostvarivo, dà, prava pustolovina (116). Razlozi naravnoga reda su bili slijedeći: novac, ukoliko ga imade, leži zaleđen u bankama, u narodnom gospodarstvu nastupila je teška kriza, broj klera nije dovoljan, zagrebačka javnost nije pokazivala zanimanje za takav pothvat, šest postojećih župa se stvaralo dugo, kroz mnoga desetljeća, pa kako će se sada najedanput moći osnovati osam novih župa? Gdje su gradilišta, gdje je novac, koji se traži za osam novih župa? Nadbiskup-koadjutor je, naime, pomišljao i na prodaju dijela zemljišta zagrebačkog kaptola, ali ta mu se nakana nije ostvarila zbog crkveno-pravnih zapreka.

No, nadbiskup-koadjutor, komu je vjera nalagala njegove natpastirske dužnosti, da pase stado Kristovo, nepokolebivo se pouzdavao u onoga, koji ga je postavio pastirom duša u Crkvi Božjoj (117). U svojoj velikoj ljubavi prema Kristu i dušama uočivši potrebe svoga stada, raspaljen ljubavlju prema dušama, šutke je prešao preko hladnog prosuđivanja.

Priskočio mu je upomoć župnik župe Sv. Blaža dr. Mijo Selec i konačno je bila određena velika površina za parcelaciju gradilišta i time je uglavnom bio riješen problem novih župnih građevnih zadataka (118).

S kakvim se poteškoćama morao boriti u izvođenju svojeg velikog pastirskog pothvata, pruža nam malu sliku opis upravitelja župe u Hrastovici, kojega je nadbiskup Stepinac godine 1939 već kao ordinarij upitao, da li bi bio voljan preuzeti jednu župu u zagrebačkom predgrađu, koje za svoj daljnji opstanak nužno treba mlada i poletna svećenika. Svećenik mu odgovori, da je svaka želja nadbiskupova za njega zapovijed i da može odrediti, kako mu se bude činilo zgodnim. Nadbiskup na to primijeti:

— Dobro bi bilo, kad bi svaki htio tako reći.

U ožujku je taj svećenik držao duhovne vježbe katoličkim ženama u Velikoj Gorici kraj Zagreba. Jednoga dana mu reče župnik, da ga nadbiskup zove u Zagreb, i neka dođe prvom pri-

(116) VD II 96.

(117) Dap 20, 28.

(118) CECELJA 4-5.

176

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

likom. Još iste večeri otišao je taj svećenik u Zagreb k nadbiskupu. Nadbiskup mu saopći, da je odlučio povjeriti mu osnivanje nove župe u Kustošiji. Kazao mu je, da je u tu svrhu molio već petoricu svećenika, ali su ga svi odbili. Ovaj svećenik pristane, no zamoli, da župa Hrastovica ne bi ostala bez svećenika, što mu je bilo i obećano. Iza Uskrsa imao je doći u Zagreb i odmah početi predradnje za osnutak nove župe. Dok ne uredi u Kustošiji sve, što mu je ondje potrebno za stanovanje, stanovat će i hraniti se u nadbiskupskom dvoru. Kada je poslije Uskrsa taj svećenik stigao u Zagreb, nadbiskup ga odvede autom da mu pokaže, što bi sve imalo pripasti novoj župi. Prolazeći pokraj kina, reče mu:

— Vidiš, đavao već ima svoju kuću, pa je nužno što prije otvoriti i kuću Božju.

Nastale su velike upravne poteškoće. Došao je izaslanik duhovnog stola kanonik dr. Lovro Radičević na sjednicu predstavnika župe i susjednog svećenstva. Saslušavši Radičević jedne i druge, bio je mišljenja, da još nije prispio čas, da se otvori nova župa, nego možda samo kakva kapelanija. Primivši nadbiskup Radičevićev izvještaj pozove k sebi dotičnog svećenika i reče mu, neka nastavi rad dalje oko osnutka nove župe, a na zapisniku sjednice je napisao: «Unatoč svemu tomu župa se ima otvoriti». To nije bilo jedini put, da je nadbiskup učinio nešto i protiv mišljenja stolnoga kaptola, kad je bio uvjeren, da se radi o Božjoj stvari, o spasenju njemu povjerenih duša i da se ne smije obazirati na razloge, koje savjetuje samo hladni razum (119).

4) - Ustrajan rad i uspjesi

Nadbiskup Stepinac nije bio čovjek, koji bi se dao teškoćama i otporom zastrašiti, već je usprkos svim poteškoćama, koje su se neprestano javljale, nastavio izvoditi, što je pred Bogom odlučio na slavu Božju i dobro duša. Tražio je revne, mlade, poletne svećenike, kojima je povjeravao uređenje pojedinih župa, koje je kanio osnovati. Tako je za novu župu Sv. Josipa na Trešnjevki, koja je imala biti osnovana od nekih dijelova župe Sv. Blaža, imenovao već u prosincu g. 1934 Ivana Gašperta, kapelana župe Sv. Blaža, za župu Sv. Obitelji na Kanalu, koja se imala odijeliti od župe Sv. Petra, predvidio je dr. Franju Grundlera, za župu Sv. Terezije od Maloga Isusa dr. Marka Klarića, za župu Sv.

(119) N. mj. 6.

177

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Jeronima Luku Vukasa, za župu Bl. Marka Križevčanina dr. Milana Petrovića, prefekta u dječačkom sjemeništu, za župu Krista Kralja u Trnju Dragutina Kocipera, kapelana župe Sv. Marka.

Požurivao je, da se nađu prikladna gradilišta. I to je učinjeno u sto dobrih časova, jer je izradba regulatorne osnove kod grada bila pri svršetku, pa je u posljednji čas pošlo za rukom osigurati crkvama i župskim prostorijama dolična mjesta. Ing. Ivo Senk je u toj stvari bio nadbiskupov stručni delegat, a duhovni stol zastupali su kanonici dr. Lovro Radičević i mgr. Stjepan Korenić. Nakon toga provedeno je konačno razgraničenje novih župa. Tu su na nekim mjestima i župljani digli svoj glas i tražili, da pojedine ulice uđu u sastav nove župe, da budu tako bolje na okupu. A nadbiskup je upravo u duhu II Vatikanskog sabora uvažavao ovakve želje i prijedloge. Organizatori novih župa podnijeli su svoje prijedloge, pa je konačno sporazumno s gradskom općinom i to pitanje povoljno riješeno. Trebalo je ishoditi razne dozvole i udovoljiti formalnostima, tako je započela dnevna šetnja odbornika pojedinih novih župa i dušobrižnika u Gornji grad, da je već gospodi u gradskoj općini dodijalo.

Nadbiskup-koadjutor je ostvarenje novih župa neprestano požurivao i prema gore i prema dolje. Otišao je gradonačelniku i zamolio ga, da u gradskoj stambenoj kući dade mjesto za župni ured. Znao je kazati na nadležnim mjestima, da će župna crkva i ured i te kako koristiti gradu. Župnik će učiniti sigurno više negoli stotinu stražara. Što bude više poštenja, manje će trebati žandara. Na nadležnim mjestima bili su pametni ljudi, pripovijedao je kasnije Stepinac u Krašiću, i rado su izlazili u susret (120). Zanimao se živo, kako radovi napreduju, zalazio je među narod, da u njemu probudi zanimanje za gradnju crkava i da ga raspoloži, a narod ga je uvijek s oduševljenjem i s velikim slavljem dočekivao. Došao je, kad je trebalo blagosloviti kamen temeljac, i davao je novčanu pomoć, koliko je mogao. Zabilježeno je, da je za osnutak novih župa dao svotu od preko 4,000.000 d. A ono, što je davala desnica, da nije znala ljevica, znade samo dobri Bog. Tako su se pod kolima, koja su se smatrala nepokretnima, počeli okretati točkovi.

Već je godine 1936 nadbiskup koadjutor mogao vidjeti uspjeh svoga velikog pastoralnog pothvata. Dne 5. srpnja te godine mogao je svečano otvoriti župu Sv. Terezije od Djeteta Isusa, iako se bogoslužje moralo privremeno obavljati u kapeli sestara Pre-

(120) VD IV 24.

178

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dragocjene Krvi Isusove (121). U nedjelju, 3. siječnja 1937, svečano je otvorio novu župu Sv. Jeronima u Maksimiru. Tom je zgodom u propovijedi naglasio dvije misli: Skromnost božićne tajne odrazuje se u skromnosti crkve određene za novu župu, a zaštitnik nove župe sv. Jeronim svojim naučavanjem i pobijanjem krivovjerja uzor je odlučnosti, kojom treba da župljani nove župe pobijaju sektarsku promidžbu u ovim dijelovima grada Zagreba (122). Naredbom nadbiskupa Bauera bi, 29. siječnja, otvorena nova župa Marije Pomoćnice i predana salezijancima (123). Dne 27. travnja blagoslovio je nadbiskup-koadjutor novu župnu crkvu Sv. Obitelji na Kanalu-Sigečici, dok je par dana prije župa bila već kanonski osnovana (124). Dne 20. lipnja blagoslovio je novu župnu crkvu Sv. Josipa na Novoj cesti, a župa je već bila kanonski ustanovljena 17. travnja (125). Nova župa Bl. Marka Križevčanina bila je osnovana dekretom 1. studenoga, a nadbiskup-koadjutor ju je službeno otvorio dne 7. studenoga. Bogoslužje se u toj župi privremeno obavljalo u dvorani «Pučkog doma», a nova crkva se počela graditi godine 1940 (126).

Divan je uspjeh postigao određeni dušobrižnik za organizaciju župe u Kustošiji, gdje je već na Petrovo godine 1939 nadbiskup Stepinac otvorio novu župu Bl. Nikole Tavelića, a kaptol je darovao gradilište u vrijednosti od 12,000.000 dinara (127). Slijedio je osnutak župe Krista Kralja u Trnju, gdje kao župna crkva služi danas kapela sestara dominikanki (128).

(121) M. KLARIĆ, Nove zagrebaćke župe, u KL 90 (1939) 189 sl.

(122) Otvorenje nove zagrebačke župe sv. Jeronima, KL 88 (1937) 22.

(123) DRAGUTIN BRUMEC, Nove zagrebačke župe, u KL 90 (1939) 226 sl.

(124) Otvorenje i blagoslov nove župne crkve na Kanalu, u KL 88 (1937) 325; PETAR KOVAČIĆ, Nove zagrebačke župe, u KL 90 (1939) 109 sl.; Isti, Nove zagrebačke župe, župa sv. Obitelji, u KL 90 (1939) 126 sl.

(125) I. GAŠPERT, Nove zagrebačke župe, župa sv. Josipa, Trešnjevka, u KL 90 (1939) 135 sl., 161 sl.

(126) Svečano otvorenje župe bl. Marka Križevčanina u Zagrebu, u KL 88 (1937) 554.

(127) Otvorenje nove župe u Kustošiji, u KL 90 (1939) 337; Nova župna crkva bl. Nikole Tavilića u Kustošiji, u KL 94 (1943) 517; Blagoslov župske crkve bl. Nikole Tavilića u Kustošiji, u KL 94 (1943) 529 sl. - CECELJA 6.

(128) Ova bi crkva imala biti sva iz bračkog kamena i sigurno jedna od najoriginalnijih crkava u Evropi izvedena po nacrtima kipara Ivana Meštrovića, pravi ponos Hrvatskog Naroda. U jesen g. 1940 bilo je dopremljeno 70 vagona kamena, ali trebalo je još oko 600 vagona. Pismo nadbiskupa dra A. Stepinca o. Stjepanu Sakaču, 17. X. 1940.

179

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

S vremenom se pokazalo, da i te nove župe nisu dostatne, pa je nadbiskup Stepinac nastavio osnivati i druge župe. Tako je godine 1942 osnovao župu Sv. Mihovila i predao je duhovnoj brizi oo. kapucina. Iste je godine osnovana i župa Sv. Franje Ksavera i povjerena oo. trećoredcima. Nadalje su osnovane župe: Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici, Sv. Barbare u Zakladnoj bolnici na Rebru, Presv. Srca Isusova u bolnici milosrdnih sestara u Vinogradskoj cesti, Sv. Ane u Rudešu (129). Mjesto osam župa nadbiskup je Stepinac u najkraćem vremenu osnovao u samom gradu Zagrebu četrnaest župa (130).

No, i izvan grada Zagreba je osnivao nove župe. Tako je u Podsusedu osnovao župu Sv. Ivana Bosko, koju su preuzeli oo. salezijanci, Sv. Duha u Gornjem Miholjcu, koju je predao oo. konventualcima, Gospe na nebo uznesene u Dijelki, u Čačincima (131), Raskrižju (132), Oroslavlju (133), Vrapču i Đurđenovcu. Toliki broj novih župa u tako kratko vrijeme mogao je stvoriti samo biskup velike i jake vjere, čiju je smionost neprestano raspaljivala velika i žarka ljubav prema Bogu i neumrlim dušama.

Da upotpuni ispražnjene župe, upravio je pismeni poziv svim redovnicima s molbom, da dadu kojega svećenika na te župe. Bolno je snosio teške duhovne prilike na Kordunu, gdje je uništena župa Zrinj. Neke su župe godinama bile bez svećenika, jer su ili crkve bile porušene, ili župni dvorovi, ili župnici poubijani (134).

Kada je nadbiskup Stepinac boravio kao zatočenik u Krašiću, u razgovoru je pala jednom zgodom riječ o novim župama. Nadbiskup je kazao (135):

«Što bi danas bilo, da nismo u pravo vrijeme osnovali župe u predgrađu Zagreba? Mnogi su se protivili tome planu. Među onima, koji su mi odobravali, bio je i dr. Bakšić. On se ljutio, što se to već prije nije provelo. Osnivanje novih župa mnogi su nazvali pustolovinom; no, danas se jasno vidi, da je to bio rijetko uspjeli pothvat. Kamo sreće, da smo u tome još više učinili!»

(129) Nove zagrebačke župe, u KL 93 (1942) 165.

(130) Izvještaj nadbiskupa dr. A. Stepinca Sv. stolici od g. 1943, c. 3, n. 20.

(131) Osnovana nova župa u Čačincima, u KL 93 (1942) 251.

(132) J. KRISTOVIĆ, Otvorenje nove župe u Raskrižju, u KL 93 (1942) 22.

(133) Otvorenje nove župe u Oroslavlju, u KL 92 (1941) 22.

(134) VD II 265.

(135) N. dj. 63 96.

180

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

5. - NA JERUZALEMSKIM ULICAMA

Prigodom velikog hrvatskog hodočašća u Sv. Zemlju, godine 1931, Poljak franjevac o. Bulik upozorio je u Jeruzalemu hodočasnike, da je jedini Slaven koji je u Sv. Zemlji, 14. studenoga 1391, krvlju i životom zasvjedočio za Krista, bio Hrvat bl. Nikola Tavelić (136). U jeruzalemskom glavnom franjevačkom samostanu San Salvatore resi stijenu na dnu blagovaonice velika uljena slika, koja prikazuje mučeništvo ovoga blaženika. U bivšem austro-ugarskom gostinjcu Sv. Obitelji podsjeća na njega jedan mozaik. Za hodočasnike bilo je to radosno iznenađenje i otkriće. Među njima se porodila misao, kako da se Hrvatski Narod upozna s ovim ugodnikom Božjim.

Dne 4. lipnja iste godine na Sionu u Jeruzalemu sastavi se «Hrvatski odbor za Sv. Zemlju» s predsjednikom Don Bartolom Ganza i tajnikom dr. Josipom Andrićem. Odbor si je uzeo za zadaću u Jeruzalemu u novoj kapeli Sv. Ćirila i Metodija, koju su češki katolici podigli na obronku Maslinske gore, podići hrvatskom blaženiku oltar. Odluku je odobrio nadbiskup Bauer, koji je zajedno s beogradskim nadbiskupom fra Rafaelom Rodićem preuzeo pokroviteljstvo nad ovim pothvatom.

I nadbiskup-koadjutor Stepinac se tome radovao. On je uopće pokazivao veliko nastojanje oko štovanja naših hrvatskih blaženika. Zbog toga je i zatražio od Sv. stolice odobrenje, da bi se neke nove župe u Zagrebu stavile pod zaštitu hrvatskih blaženika Marka Križevčanina i Nikole Tavelića. Tražio je, da se napiše opširniji životopis bl. Nikole, jer onaj, koga je izdao svećenik Don Krsto Stošić, činio mu se premalenim.

Početkom g. 1936 bio je oltar gotov. Prije otpreme u Sv. Zemlju «Odbor za Sv. Zemlju» priredio je izložbu Sv. Zemlje u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Uz nadbiskupa Bauera i dr. Vladimira Mačeka izložbu je posjetio i nadbiskup-koadjutor, koji se je dugo zadržao u njoj promatrajući sve potankosti i slušajući tumačenje o svim pojedinostima izložbe (137). Njegovu posebnu

(136) J. ROŽMAN - Đ. KUNTARIĆ, Hrvati u Svetoj Zemlji, prigodom svečane posvete hrvatskog svetišta Bl. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, Zagreb 1938. - J. ANDRIĆ, Kardinal Stepinac u S. Zemlji, u Glasnik Srca Isusova i Marijina 14 (Salzburg 1962) 75 105 129 158.

(137) Neočekivani uspjeh izložbe Svete Zemlje, u KL 87 (1936) 159.

181

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

pažnju je privukao spomen-oltar bl. Nikole, pohvalio je njegovu umjetničku vrijednost i izradbu s primjedbom (138):

«Naš će Blaženik u Jeruzalemu imati dostojan umjetnički spomenik, a svi hodočasnici, koji dolaze u Jeruzalem, vidjet će u njemu divno svjedočanstvo o vjernosti Hrvatskog Naroda Kristu».

Posebnom je okružnicom preporučio kleru da na tu izložbu upozore vjernike i da je i sami posjete (139).

Poslije izložbe Sv. Zemlje jeruzalemski je oltar bio postavljen privremeno u crkvi Sv. Blaža, dok ne bude otpremljen u Jeruzalem. Neposredno prije otpreme oltara nadbiskup-koadjutor je u crkvi Sv. Blaža održao svečanost, prigodom koje je u propovijedi između ostaloga rekao i ovo (140):

«Hrvatski Narod je svojim sitnim prinosima omogućio, da pošaljemo ovaj divni umjetnički dar u obliku oltara bl. Nikole Tavelića u Isusovu domovinu, da to ondje pred licem cijelog svijeta bude dokaz ljubavi Hrvatskoga Naroda prema Kristu i Crkvi. Na oproštaju od tog oltara, prije nego evo krene u Sv. Zemlju, bude se u našim dušama želje, koje šaljemo s njim u Jeruzalem. To su osobito ove tri želje:

Prva: Neka bl. Nikola Tavelić s ovoga našeg jeruzalemskog oltara izmoli od Isusa Spasitelja milost, da vjernost Crkvi katoličkoj ojača u svim srcima Hrvatskog Naroda; vjernost, za koju smo spremni i život dati po primjeru našega jeruzalemskog mučenika.

Drugo: Neka naš Blaženik s ovoga jeruzalemskog oltara izmoli od Krista, koji je u Jeruzalemu nosio križ za grijehe čovjefanstva, dakle, i za grijehe našeg naroda, milost, da se u našim selima i gradovima uništi psovka, koja je naša najveća sramota i ljaga pred cijelim svijetom.

Treće: Neka naš jeruzalemski Blaženik s ovog oltara izmoli od Krista Spasitelja Hrvatskom Narodu što više pravih kršćanskih obitelji, kojima neće biti draži grijeh od rađanja djece i u kojima će djeca biti odgojena u duhu Božjem.

Te tri naše želje neka budu sadržaj onoga lijepog zaziva, koji je, izvađen iz srca našega naroda, uklesan iznad ovoga našeg

(138) N. mj. 160.

(139) Preporuka vjernicima da posjete izložbu Sv. Zemlje u Zagrebu, u KL 87 (1936) 162.

(140) Hrvatski jeruzalemski oltar izložen u crkvi Sv. Blaža, u KL 87 (1936) 230.

182

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

jeruzalemskog oltara: 'Blaženi Nikola Taveliću, moli za Hrvatski Narod!'»

1) - Hodočašće u Sv. Zemlju

«Odbor za Sv. Zemlju» izvijestio je biskupsku konferenciju, održanu od 8. do 13. siječnja 1937, da je u Jeruzalemu podignut oltar bl. Nikole Tavelića. Predsjednik konferencije nadbiskup Bauer odgovorio je na dopis, 8. veljače, zahvaljujući na izvedenom djelu i pristao, da se pod njegovim pokroviteljstvom obavi posveta toga oltara u Jeruzalemu. Ujedno je saopćio, da je Sv. stolici podnesena molba u ime svih biskupa, da bi se svetkovanje blagdana bl. Nikole Tavelića proširilo po svim biskupijama Jugoslavije (141).

Odbor je za ljetno doba, godine 1937, priredio hodočašće u Sv. Zemlju, s kojim bi imao ići jedan od hrvatskih biskupa, da tom zgodom obavi posvetu oltara. Svi su biskupi bili u ono vrijeme zauzeti duhovnim poslom. I nadbiskup-koadjutor je nekoliko puta odbio taj poziv. Ispričavao se, što žegu teško podnosi, a hodočašće polazi u ljetnim mjesecima. «Mnogo sam — rekao je — za vrijeme ljetne žege trpio, dok sam studirao u Rimu, a u Sv. Zemlji je žega još veća. Razbolio bih se ondje, pa bih vam bio samo na teret».

Ali tajnik odbora nije popuštao. Napokon je nadbiskup Bauer posredovao, a mladi koadjutor je toliko poštivao svoga nadbiskupa, da je smatrao svojom dužnošću udovoljiti njegovoj želji (142).

Dne 8. srpnja 1937 nadbiskup-koadjutor je pošao s hodočasnicima iz Zagreba na sveto putovanje u Kristovu domovinu. U Splitu se ukrcao u parobrod «Princesa Olga», koji je pod hrvatskom i papinom zastavom zaplovio prema Sv. Zemlji. Dr. Mačeka je zastupao na tom putovanju zastupnik Maršić. Na parobrodu je za cijelog putovanja dolazila do izražaja ličnost mladog nadbiskupa-koadjutora. Okružen hodočasnicima, mornarima i njihovim časnicima, svojim je dobrim raspoloženjem, prijaznim licem i prijatnim riječima odavao radost, što ide u zemlju posvećenu Kristovim stopama.

Trećeg dana se parobrod zaustavio u Pireju, odakle su hodočasnici metropolitanskom željeznicom posjetili Atenu. Na Areopagu je nadbiskup-koadjutor sa zanosom spominjao sv. Pavla

(141) Oltar bl. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, u KL 88 (1937) 105 sl.

(142) Bolest i posljednji časovi nadbiskupa dra A. Bauera, u KL 88 (1937) 594.

183

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Apostola i njegov govor, što ga je bez vidljiva uspjeha ondje držao Atenjanima.

Dva dana plovidbe od Pireja do Jafe protekla su brzo i 14. srpnja su hodočasnici stupili na tlo Isusove domovine. Na Karmelu u svetištu Majke Božje zapjevao je nadbiskup «Tebe Boga hvalimo» pun radosti i sreće.

Prva dva dana bila su određena za izlet u Libanon i Siriju. Pod tropskim šeširom, što ga je nabavio u Ateni, i u bijelom ogrtaču posjetio je s hodočasnicima Beirut, razgledao ondje katoličko sveučilište, posjetio maronitskoga nadbiskupa u libanonskim brdinama, zaustavio se u Damasku, gdje je sv. Pavao bio spušten iz grada u košari, da umakne progonu. S posebnim dojmom je stajao u kapelici podignutoj na mjestu, na kojem je Krist obratio Savla u Pavla, učinivši ga svojim apostolom i širiteljem Evanđelja, da tako nastavi djelo otkupljenja.

Nakon dva dana su hodočasnici preko sirijske pustinje krenuli prema Genezaretskom jezeru. Kad je nadbiskup prvi put s terase njemačkih lazarista kod Tabge obuhvatio svojim pogledom Isusovo jezero, caklio se iz njegovih očiju sveti zanos, jer su mu se u sjećanju ukazivali prizori jedan za drugim, koji su se odigrali u povijesti otkupljenja. Kada su stigli u Kafarnaum na ruševine sinagoge, u kojoj je Isus navijestio presv. Euharistiju, kleknuo je duboko ganut. Nedaleko od toga mjesta su pohodili i malu kapelu, koja je sagrađena nad pećinom, koju su franjevci, stoljetni čuvari svetih mjesta u Palestini, prozvali «Stol Gospodnji». Tu je Isus nakon svog uskrsnuća sv. Petru podijelio vrhovnu vlast u Crkvi. Zato su tu naši hodočasnici zajedno s nadbiskupom obnovili vjernost onomu, koji je naslijedio prvenstvo vlasti u Crkvi.

Cijelim putem od Kafarnauma preko Magdale do Tiberijade prošao je nadbiskup u šutnji i bio je zamišljen. Istom se onda trgnuo iz svoga razmišljanja, kad se našao u Tiberijadi okružen arapskom djecom, koja su molila «bakšiš». Kako je on djecu uvijek posebno volio, oživio ga je prizor, koji su ta djeca upriličila. Ako je koji hodočasnik bacio kakav-takav «bakšiš» u jezero, ta su djeca odmah poskakala u vodu, ronila za novcem i u ustima bi ga iznijela na obalu. Srdačno se smijao tom prizoru i dao se fotografirati s tom djecom, misleći na Isusove riječi: «Pustite malene k meni!»

Na putu od Tiberijade prema Galileji opet je uronio u razmišljanje. Kada se auto zaustavio, prenuo se odjednom i zapitao:

184

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Gdje smo sada?

— U Kani Galilejskoj, odgovore mu.

Put do franjevačke crkve sagrađene na mjestu, gdje je prema predaji Isus učinio prvo čudo, vodi pokraj kapele Sv. Bartola, koji je bio rodom iz Kane. Na časak se kod te kapele zaustavio. Tad najednom arapske djevojčice dotrče nudeći male zemljane vrčiće, simboličku uspomenu na one vrčeve, u kojima je Isus pretvorio vodu u vino. Praćen tim djevojčicama stigao je do crkve podignute na spomen Isusova čuda na svadbi. Obavivši svoju pobožnost u crkvi, bio je u franjevačkom samostanu i počašćen vinom iz Kane. Kušajući to vino i misleći na čudo, što ga je Isus ovdje učinio, zapita franjevca:

— Mogu li dobiti bocu tog vina, da ponesem dragome našem nadbiskupu metropoliti? Bit će mu drago, ako mu donesem takav dar iz Kane Galilejske.

Tako se sinovskom ljubavlju sjetio staroga metropolite, koji ga je poslao mjesto sebe u Isusovu domovinu. Nadbiskup Bauer se kasnije hvalio pokazivajući koadjutorove darove iz Sv. Zemlje: vino iz Kane i kutiju finih cigara. Pokazivajući te darove govorio je:

— Evo, što mi je donio moj koadjutor iz Sv. Zemlje.

Pod večer stigoše hodočasnici s nadbiskupom u Nazaret, grad sv. Obitelji i u mjesto utjelovljenja Sina Božjega. U maloj crkvi Marijina navještenja dugo je klečao uronjen u razmišljanje, a zatim je ustao i izrekao nekoliko toplih riječi o sreći, što mu je dano, da se na tome mjestu pokloni velikoj tajni Utjelovljenja. Suze sreće u očima hodočasnika, izazvane tim govorom, bile su zahvalni odgovor.

Izlet na brdo Tabor u divnu baziliku Preobraženja Gospodinova djelovao je na dušu nadbiskupovu kao neko preobraženje, koje se odražavalo iz cijeloga njegova bića. Zadubio se u razmišljanje tajne, koja se na tome brdu zbila. Tumač svetišta je naše hodočasnike upozorio, da su grede stropa bazilike dopremljene iz hrvatskih hrastovih šuma.

2) - U Jeruzalemu

Iz Galileje vodio je hodočasnički put prema glavnom cilju: prema svetom gradu Jeruzalemu.

Na putu u Jeruzalem prošli su hodočasnici pokraj Jakovljeva zdenca, gdje je žena Samarijka srela Isusa i s njim povela raz-

185

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

govor o onoj čudesnoj vodi, koja potpuno i zauvijek utažuje zemaljsku žeđu i čovjeku osigurava vječni život.

Kad stigoše na domak Jeruzalema, izađoše svi hodočasnici s nadbiskupom iz automobila i kleknuše, da zahvale Bogu, što imaju sreću ugledati sveti grad Isusove smrti, njegova slavnog uskrsnuća i uzašašća na nebo. Ušavši u Jeruzalem, nadbiskup je najvažnijim i najprečim smatrao to, da odmah pođu u baziliku Sv. groba, ravno na Kalvariju, kamo vode uske stepenice desno od vrata. Povorka hodočasnika je s nadbiskupom krenula pod hrvatskom zastavom od novih vrata prema bazilici Sv. groba. Kad su se hodočasnici našli u bazilici i pali na koljena pred kapelicom Isusova groba, nadbiskup je pun svetog zanosa i oduševljenja stao pred ulaz kapelice i progovorio neobično produhovljenim zanosom:

«Evo nas, dragi hodočasnici, na najvećem cilju našeg puta, na koji smo pošli iz svoje domovine u Isusovu domovinu. Isusovi napori, da spasi svijet završili su na ovome mjestu, na koje je morao doći s križem na ramenima, umrijeti na križu, biti položen u grob i uskrsnućem svojim triumfirati nad smrću. I naši hodočasnički napori, koji nas prate već deset dana, doveli su nas k ovome mjestu kao vrhuncu naših najvećih želja i čežnja. Srce nam obuzima osiećai sreće kao nigdje drugdje i nikad još u životu, a duša klikće u nama zanesena svetošću ovog časa. Kao što je sv. Pavao istinitost nauke Isusove povezao s Isusovim uskrsnućem, dakle, s najvećim dogođajem u povijesti čovječanstva, koji se evo na ovome mjestu dogodio, tako proživljavamo sad mi na ovome mjestu svoju hodočasničku ljubav prema Isusu i povezujemo je s dubokom vjerom u njegovo uskrsnuće. I presretni, što smo mogli doći ovamo, zahvaljujemo Spasitelju, da nam je to omogućio, i molimo ga za sve svoje drage, koji su ostali u domovini i u mislima nas prate ovamo. Pa kao što nas je Spasitelj evo doveo ovamo, u svoj zemaljski Jeruzalem, tako ga na ovom svetom mjestu njegova uskrsnuća molimo, da nam omogući jedanput doći u onaj nebeski Jeruzalem».

Slijedećega jutra je nadbiskup prikazao sv. misu na kamenoj ploči u kapelici Spasiteljeva groba. Za desetdnevnog boravka u Jeruzalemu nadbiskup je još nekoliko puta prinio euharistijsku žrtvu ili u kapelici Sv. groba ili na samoj Kalvariji, gdje je Isus bio raspet.

Obilazeći sveta mjesta u okolici Jeruzalema, nadbiskup je

186

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

neprestano bio u neopisivom zanosu. Taj je zanos dosegao svoj vrhunac u petak 23. srpnja, kad je s hodočasnicima u 3 sata poslije podne obavljajući pobožnosti križnog puta išao istim putem, kojim je Isus nosio svoj križ na Kalvariju. I nadbiskup je tom zgodom uzeo veliki drveni križ i nosio ga na svojim ramenima na Kalvariju. Bio je to simbol cijeloga njegova života.

Istoga dana se s hodočasnicima spustio u Getsemani. Dugo je stajao poslije mise pred bazilikom i upirao svoj pogled prema zidinama Jeruzalema, koje se impozantno dižu nad Jozafatskom dolinom. Uputivši se odande uzbrdo sve do dvorane posljednje večere, bilo mu je spomenuto, kako su ovdje prije šest godina hodočasnici zaključili podići u Jeruzalemu oltar na čast bl. Nikole Tavelića. Zadovoljno je primijetio:

— Da nije toga tada bilo, nekoliko mjeseci prije moga ređenja za svećenika, ne bih ja danas bio ovdje.

3) - Posveta spomen-oltara

Kapelu, u kojoj je podignut spomen-oltar bl. Nikole Tavelića, sagradili su čehoslovački katolici godine 1935 s malim samostanom, koji je sada sjedište apostolskoga delegata za Palestinu, gdje je i Sv. Otac Papa Pavao VI prigodom svoga hodočašća u Sv. Zemlju odsjeo. U nedjelju, 25. srpnja, obavio je nadbiskup Stepinac uz svečanu asistenciju posvetu toga oltara od 7 do 9 sati ujutro. Iza posvete je na njemu služio sv. misu i hodočasnicima izrekao srdačnu propovijed. Iza mise je poslao brzojavni pozdrav Sv. Ocu Piju XI u ime hodočasnika. Isto tako je poslao pozdrav i svima hrvatskim biskupima u domovinu, a svim Hrvatima katolicima je upravio slijedeću poslanicu, koja je štampana u Jeruzalemu i razaslana svim katoličkim župama hrvatskih biskupija, da bi se kod nedjeljne službe Božje pročitala vjernicima (143):

«Velečasni gospodine!

Vama i vašim dobrim vjernicima šaljem u ime sviju hrvatskih hodočasnika pozdrav iz Isusova sv. grada Jeruzalema na dan, kad je svečano obavljena posveta hrvatskog oltara bl. Nikole Tavelića, našeg jeruzalemskog mučenika.

Albume sa sto tisuća potpisa duhovnog hodočašća Hrvatskog Naroda postavili smo na grob Spasiteljev i pomolili se za sve,

(143) KL 88 (1937) 386.

187

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

koji su ma i najmanji darak doprinijeli za naš hrvatski oltar. I kod posvete toga našeg narodnog oltara dokazali smo s tih sto tisuća potpisa, da je velika ljubav Hrvatskog Naroda prema Sv. Zemlji postavila ovaj krasni žrtvenik, na kojem će se odsad služiti stalno sv. mise za sreću Hrvatskog Naroda. U tom golemom broju potpisa osjećali smo, da nas je dopratilo srce čitavog Hrvatskog Naroda na ovu divnu i nezaboravnu današnju našu hrvatsku jeruzalemsku svečanost. Sviju, koji su se svojim potpisom upisali u to duhovno hodočašće Hrvatskog Naroda, spomenuo sam se služeći prvu sv. misu na našem jeruzalemskom oltaru, iza kako sam obavio posvetu.

Neka ovaj svečani hrvatski jeruzalemski dan ostane upisan u srcu sviju Hrvata katolika, jer je danas više nego ikada dosad proslavljeno ime Hrvatskog Naroda u Spasiteljevoj domovini. I neka odsad u svim hrvatskim dušama sve više raste ljubav prema Sv. Zemlji, toj kolijevci svete vjere naše, najvećeg blaga Hrvatskog Naroda. I neka Spasitelj dragi po zagovoru bl. Nikole Tavelića, jeruzalemskog zaštitnika Hrvatskog Naroda, usliši sve molitve, koje se s hrvatskog oltara budu dizale prema nebu za sreću sviju, koji su omogućili ostvarenje tog hrvatskog oltara u Jeruzalemu, i za spas cijelog dragog nam Hrvatskog Naroda.

Primite ovaj hrvatski jeruzalemski pozdrav u domovini svi, koji ste za ovu hrvatsku svečanost u Jeruzalemu bilo na koji način pridonijeli svoj dio, i kojih se iz ovih dalekih svetih krajeva rado sjećamo.

U Jeruzalemu, 25. srpnja 1937.

Dr. Alojzije Stepinac, v.r.

nadbiskup-koadjutor zagrebački, posvetitelj

hrvatskog jeruzalemskog oltara».

Istoga dana, 25. srpnja, kad je nadbiskup Stepinac u Jeruzalemu posvetio oltar bl. Nikole Tavelića, u svim crkvama, gdje žive Hrvati katolici, propovijedalo se o tom njegovu činu i upravljene su molitve hrvatskom jeruzalemskom mučeniku. Za vrijeme te mise i propovijedi dogodilo se u Slavonskoj Požegi neobično ozdravljenje djevojčice Fanike Engelmann, pa je taj vrlo značajni događaj smatran posebnom milošću neba, koja je došla u vezi s boravkom nadbiskupa Stepinca u Jeruzalemu.

Iz Jeruzalema su naši hodočasnici s nadbiskupom hodočastili u Betlehem, gdje je on služio polnoćku u špilji Gospodinova rođenja, u Betfagu i Betaniju, u Jordansku dolinu i na Mrtvo

188

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

more, te u Ain Karem, rodno mjesto sv. Ivana Krstitelja, gdje se također nalazi bazilika Pohođenja Marijina. Posvuda su doživjeli neopisive doživljaje, koji su ostavili u dušama neizbrisive utiske.

Izuzetak je doživljaj u Hebronu, gdje se dogodilo nešto sasvim oprečno svemu onome, što je nadbiskup s hodočasnicima doživljavao obnavljajući u duši uspomene na otajstvene biblijske događaje. Naime, na dolasku hodočasnika neki su Arapi kamenjem napali nadbiskupov auto.

Prije odlaska iz Jeruzalema nadbiskupa je pohodio jeruzalemski patrijarha mgr. Barlassina i predao mu najviše odlikovanje višeg člana vitezova Božjega groba, što ga je 25. kolovoza iste godine odobrila Apostolska kancelarija u Rimu. To je odlikovanje nadbiskupa vrlo obradovalo. Imao je u planu, da se i u Hrvatskoj oblikuje «red vitezova Božjega groba» s njime na čelu. No, kako su se za to tražila sredstva, do kojih nije mogao doći, ta je njegova zamisao ostala neostvarena. To jeruzalemsko odlikovanje je u tadašnjem ministarstvu vanjskih posala Jugoslavije izazvalo otpor, jer da su tobože nastupi nadbiskupa Stepinca u Jeruzalemu imali previše hrvatsko narodno obilježje, pa je više vremena trebalo, da vlada za to odlikovanje dade svoj pristanak, kao što to traže propisi za sva međunarodna odlikovanja.

4) - Povratak

Kad su napustili Sv. Zemlju i došli u Egipat, nadbiskupovo duševno raspoloženje se sasvim izmijenilo. U Egiptu je posjetio samo mjesto, na koje je predaja povezala boravak sv. Obitelji, dok je bila u izbjeglištvu.

Bučna svečanost onih dana, kad je upravo kralj Faruk stupio na prijestolje, nije ga privlačila niti ga je trgla iz njegove sabranosti. Istom sada je počeo osjećati žegu, koje se plašio još prije odlaska u Sv. Zemlju, a u Palestini je uopće nije ni osjetio. U Egiptu nije više nalazio duhovnih doživljaja, podlegao je žegi, koju je kasnije nazvao «topionicom» (144), i nije napuštao svoje sobe, sve dok nije iz Kaira trebalo otputovati u Aleksandriju, gdje su se hodočasnici ukrcali u isti parobrod, kojim su i došli. Opet je na parobrodu zavijorila papinska zastava. Hodočasnici su se vratili u Zagreb 4. kolovoza, gdje ih je svečano

(144) VD I 92.

189

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

dočekao katolički grad Zagreb. U svečanoj procesiji od glavnoga kolodvora do katedrale uza zvonjavu sviju zagrebačkih zvona, pred nadbiskupom je nošen križ, koji je on nosio na ramenu tragom Isusovim ulicama grada Jeruzalema.

5) - Ishod puta u Sv. Zemlju

Ishod toga hodočašća bila je živa djelatnost za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića, kojoj je stajao na čelu «Odbor za Sv. Zemlju». Nadbiskup-koadjutor je u tom pravcu rado prihvaćao sve pothvate odbora.

Već 7. rujna 1937 izdade posebnu okružnicu o općoj proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića (145). Tu je odredbu obnovio 1. studenoga 1938 (146), 29. rujna 1940 (147) i 7. listopada 1941 (148). Dne 4. svibnja 1939 izdaje okružnicu o proslavi pedesetgodišnjice proglašenja blaženim bl. Nikole (149), a 26. kolovoza najavljuje posebnom okružnicom, da kani u kasnoj jeseni povesti hodočašće u Rim i tom zgodom u ime hrvatskih biskupa zamoliti Sv. Oca, da bi se proveo postupak za proglašenje svetim bl. Nikole (150).

Prigodom toga hodočašća u Rim nadbiskup Stepinac je to doista i učinio. Pio XII je izjavio, da bi se i on radovao tom proglašenju. Imenovao je kardinala Hermenegilda Pellegrinetti za pročelnika toga postupka. Postulatorom je imenovan mgr. dr. Juraj Magjerec u Rimu, a vicepostulatorom dr. Dragutin Hren u Zagrebu. Iz domovine su poslani podaci o štovanju bl. Nikole u našim krajevima, a o. Dominik Mandić, član hercegovačke franjevačke provincije, prihvatio se zadatka, da kritički prouči blaženikov život i mučeništvo.

Dne 24. travnja 1942 osnovao je nadbiskup Stepinac Ligu bl. Nikole Tavelića sa zadatkom, da okupi sve Hrvate oko bla-

(145) Okružnica o prvoj općoj proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 88 (1937) 461.

(146) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 89 (1938) 540.

(147) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 91 (1940) 482.

(14B) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 92 (1941) 484.

(149) Okružnica o proslavi pedesete godišnjice beatifikacije bl. Nikole Tavelića, u KL 90 (1939) 243.

(150) Okružnica o radu za proglašenje bl. Nikole Tavelića svetim, u KL 90 (1939) 432.

190

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ženika i da na neki način provede opće narodno glasovanje o njegovu štovanju. Nadbiskup, 9. listopada 1942, izdade okružnicu o tom predmetu (151). Poslije drugog svjetskog rata, 29. listopada 1945, okružnicom potiče vjernike i kler, da bi se te godine proslavio blaženikov blagdan u znaku velikoga zahvaljivanja Gospodinu, što je rat prestao i Hrvatski Narod, iako uz velike gubitke, ipak ostao sačuvan (152).

Kad su u svibnju g. 1941 oo. konventualci priredili drugo narodno hodočašće u blaženikov rodni grad Šibenik, nadbiskup Stepinac je preuzeo vodstvo tog hodočašća. U Šibeniku se, naime, u crkvi oo. konventualaca čuvaju blaženikove moći, najstarija njegova slika i njegov prvi oltar. Ondje se sačuvalo neprekidno štovanje bl. Nikole kroz 550 godina kao i spisi o njegovu mučeništvu (153).

Prigodom osnivanja nove župe u Dijelki, 4. listopada 1942, odredbom ministarstva promijenjeno je ime Dijelka u «Tavelić-selo» (154). U svojoj okružnici, 29. rujna 1940, mogao je nadbiskup sa zadovoljstvom ustanoviti raširenje štovanja bl. Nikole. On piše (155):

«Nije jamačno bez Božje providnosti tako lijepo rašireno štovanje našega bl. Nikole u cijelome narodu. To je veoma utješna pojava, jer štovanje ovoga divnog mučenika, jednoga od najboljih sinova našega naroda, može i mora ojačati i učvrstiti sv. vjeru među Hrvatima».

Tom je zgodom uvidio, da se kod nas njegov kip ili slika nalazi već u 259 crkava, a četiri crkve imadu oltar podignut njemu na čast. Podignute su tri kapele i jedna crkva njemu na čast. Župa u zagrebačkom predgrađu, Kustošiji, njemu je posvećena; izrazio je nadu, da će se doskora ondje početi gradnjom nove crkve, koja je doista i sagrađena te danas resi grad Zagreb.

Drugi plod toga hodočašća bio je film «Hrvati u Sv. Zemlji». Tim se filmom nametnulo prvo hrvatsko-katoličko nastojanje na filmskom polju, prema poticaju enciklike Pija XI, 29. lipnja 1936 (156).

(151) Okružnica o pristupanju Ligi bl. Nikole Tavelića, u KL 93 (1942) 501.

(152) SVZB 32 (1945) 21.

(153) II narodno hodočašće u rodni grad bl. Nikole Tavilića, u KL 91 (1940) 130.

(154) Nova župa u «Tavilić-Selu», u KL 93 (1942) 512.

(155) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavilića, u KL 91 (1940) 482.

(156) Film «Hrvati u Sv. Zemlji», u KL 89 (1938) 207.

191

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

No ova nastojanja nadbiskupa Stepinca donijela su svoj konačni plod, koji on doduše nije doživio, ali kojeg je Božja providnost ostvarila na svoj način i na veliku utjehu Hrvatskom Narodu. Naime, 21. lipnja 1970, na imendan kard. Stepinca, sv. Alojzija, Pavao VI u bazilici Sv. Petra u Rimu svečano je svetim proglasio našega jeruzalemskog mučenika. Nadbiskup je, uvjereni smo, iz neba pratio ovaj veliki događaj u povijesti Hrvata, a možda također izmolio od Gospodina da se to zbilo.

6. - CRKVENO-POLITIČKA PREVIRANJA U ZEMLJI
G. 1934-1938

Prigodom pitanja o konkordatu između Sv. stolice i Jugoslavije Stepinac je iznio načelni stav o odnosu Crkve i države otprilike ovim riječima (157):

Katolički vjernici i njihovi duhovni pastiri su članovi dvaju potpunih društava: države i Crkve. Bitne oznake ovih dvaju društava jesu suverenost i ravnopravnost. Svako od njih ima svoj vlastiti cilj. Država mora unapređivati vremenito blagostanje svojih građana, a Crkva duhovno dobro i vječno spasenje. Za promicanje vremenitog blagostanja država ima svoja vlastita sredstva: zakonodavnu i sudačku vlast, narodno gospodarstvo s novčanim uređenjem i vojsku. Isto tako i Crkva ima vlastita duhovna sredstva za postignuće svoga cilja, a to su: vjerska i ćudoredna nauka, sredstva Božje milosti, sv. sakramenti i euharistijska žrtva, te zakonodavna i sudačka vlast hijerarhije. Država ima na svom području vrhovničku vlast, koja je u različitim državnim organima razdijeljena. U Crkvi postoji također vrhovnička vlast, koja se razgranala u mnogim pravcima.

Državna vlast ima svoj izvor u Bogu, u koliko je Bog dao ljudima sklonost, da se ujedinjuju u zajednicu, kako bi lakše i uspješnije postigli svoj vremeniti cilj. Stoga nosioci te vlasti ne smiju ništa činiti, što se protivi Božjim zakonima. Vlast u Crkvi naprotiv potječe izravno od njezina utemeljitelja, Isusa Krista, Sina Božjega. On je puninu duhovne vlasti u Crkvi na poseban način predao sv. Petru i njegovim nasljednicima, a posebno opet svim apostolima zajedno sa sv. Petrom. To je vlast

(157) Nadbiskup-koadjutor o važnosti konkordata između Crkve i države, u Jutarnji list, 24. XII. 1936.

192

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

naučavanja vjerskih istina i ćudorednih načela, vlast posvećivanja dijeljenjem sakramenata i sv. žrtvom, i vlast upravljanja i vođenja vjernika putem vječnog spasenja. Ta se vlast, koju zovemo hijerarhijskom ili svetom vlašću, ne prenosi od apostola i njihovih nasljednika posredovanjem vjernika. Ona izravno dolazi od Boga milosnim djelovanjem po sakramentu sv. reda.

Da članovi Crkve i njezini duhovni pastiri uzmognu nesmetano vršiti svoje građanske i vjerske dužnosti, treba da nosioci obiju vlasti uzajamno poštivaju svoje djelokruge. U stvarima, koje spadaju u područje i jedne i druge vlasti, kao što su brak, odgoj i obrazovanje mladeži, obje vlasti moraju sporazumno surađivati. Nastojanje, da se postigne taj uzajamni sporazum, kojim se zajamčuje mirno i nesmetano vršenje obiju vlasti, nazivlje se crkvenom politikom, koja se bitno razlikuje od stranačke politike. Stranačka politika ide za prevlašću pojedinih stranaka u državi, dok crkvena politika traži sporazum. Duhovni pastiri i nosioci svjetovne vlasti dužni su tražiti taj međusobni sporazum i suradnju i dužni su raditi na tome, da se uklone zapreke, koje bi to sprečavale.

Nije zato nikakvo čudo, da se svaki biskup tu i tamo nađe pred teškim crkveno-državnim pitanjima, pa se tako i nadbiskup Stepinac našao često puta za vrijeme svoga biskupovanja u teškom i mučnom položaju.

1) - Smaknuće kralja Aleksandra Karađorđevića

Prigodom svoga službenoga pohoda Francuskoj kralj Aleksandar Karađorđević prispije u Marseille, 9. listopada 1934. Dok se u pratnji francuskog ministra vanjskih poslova Barthou i generala George polagano autom vozio kroz Avenue Canebière, progurao se kroz redove republikanske straže krupan čovjek četrdesetih godina, koji je skočio na podnožak samovoza te ispalio iz samokresa osam hitaca na kralja, Barthoua i Georgea. Kralj je bio smrtonosno ranjen s tri hica i odmah je pao na pod samovoza. Iako su mu u prefekturi, kamo je bio prevezen, odmah priskočili u pomoć liječnici, kralj je u 4,45 s. poslije podne podlegao smrtonosnim ranama. Jedan sat kasnije preminuo je i francuski ministar Louis Barthou, dok je George-u život bio spašen operacijom.

Kad je prevoženo mrtvo kraljevo tijelo u Beograd, zaustavio se dvorski vlak, 14. listopada, u Zagrebu, gdje su se uz ostale ličnosti našli i nadbiskup Bauer i njegov koadjutor Stepinac u

193

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

pratnji izaslanika prvostolnog kaptola, svećenstva i redovničkih zajednica. Budući da nadbiskup Bauer, kojega je pok. kralj Aleksandar veoma poštivao, nije zbog staračke slabosti mogao ići osobno u Beograd na pogrebne svečanosti, poslao je svoga koadjutora Alojzija Stepinca, da ga zastupa na pogrebnoj svečanosti u Beogradu, 18. listopada. Nakon opijela u Beogradu kraljevo je tijelo odvezeno i pokopano u zadužbini Oplenac (158). Kralj Aleksandar je na Bledu, 5. siječnja 1934, napisao svoju oporuku, u kojoj je odredio, da u slučaju, ako nasljednik prijestolja ne bi mogao vršiti kraljevsku vlast, namjesničku vlast vrše: knez Pavle Karađorđević, Radenko Stanković, senator i ministar prosvjete, i dr. Ivo Perović, ban Savske banovine.

2) - Zagrebački memorandum

Iza kraljeve smrti još se teže osjećalo u zemlji bezakonje i samovoljno nasilje policije i žandarmerije. Zbog toga je zavladalo sveopće osiromašenje i nepamćena gospodarska kriza. Knez Pavle je tražio ljude, koji bi mu pomogli u njegovu teškom i odgovornom položaju. Jednom zgodom je o tome razgovarao i s poznatim hrvatskim umjetnikom Ivanom Meštrovićem, koji mu je odgovorio, da se ne bavi politikom, ali mu je otvoreno kazao, kako je već skrajnje vrijeme, da se mijenjaju načini i utre put konačnome sporazumu s Hrvatima, jer je to uvjet za opstanak države. Knez se složio s tim mišljenjem, ali je isticao bojazan, da će se Srbi oduprijeti temeljitim izmjenama, pa će morati postupati polako, iako je stanje iziskivalo, da se postupa brzo. Meštrović mu je spomenuo, kako jedna veća skupina intelektualaca Hrvata namjerava zajedno s intelektualcima Srbima dobre volje podnijeti kraljevskom namjesništvu, a u prvome redu njemu, memorandum o nutarnjim državnim pitanjima. Knez je izjavio, da će memorandum rado primiti i proučiti, ali je Meštrovića upozorio da nikako ne spominje, da on o tome nešto zna, jer da živi u sredini, koja mu otvara pisma, kao što su to činili i pokojnom Aleksandru.

Vrativši se Meštrović iz Beograda u Zagreb s prijateljima je izradio memorandum. U njemu su naglasili, da je većina naroda za državu, ali protiv tadašnjeg uređenja države. Prosvje-

(158) Smrt njegova veličanstva kralja Aleksandra, u KL 85 (1934) 501; Kraljeva oporuka, n. mj. 503; Žalobni put i pogreb mrtvoga kralja, n. mj. 517.

194

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dovali su protiv bezakonja u zemlji. Pravda treba da se kroji svima na jednak način. Prosvjedovali su i protiv cenzure i protiv sprječavanja slobodnoga političkog organiziranja građana. Tražili su, da dr. Vlatko Maček bude pušten na slobodu te da se proglasi amnestija sviju političkih krivaca, i da se izbori održe s tajnim glasovanjem.

Kad je memorandum, u studenom godine 1934, bio dovršen, pročitali su ga pred malo širim krugom i zaključili da ga potpišu njih tridesetosmorica i da se pošalje u Beograd. Svjesni svoje rodoljubne dužnosti i u želji, da se nešto pridonese zajedničkom dobru i da se narod oslobodi od nasilja diktature, memorandum su među prvima potpisali nadbiskup dr. Antun Bauer i njegov koadjutor dr. Alojzije Stepinac, zatim Ivan Meštrović i redom ostali, među kojima su bili i ban Tomljenović, profesor Ferdo Šišić i dr. Milan Rojc. Ivan Meštrović i dr. Ćurčin pošli su u Beograd da sakupe potpise Srba, za koje su znali i nadali se, da će to učiniti. No, potpisali su samo oni oko «Srpskoga kluba», koji su osim toga popratnim riječima pozdravili memorandum. U Beogradu su vođeni razgovori o tome, da bi se centralistički ustav zamijenio federalističkim i da bi se zemlja podijelila na federativne jedinice na bazi njihovih povijesnih i etničkih granica (159).

Dr. Albert Bazala, predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti, i dr. Ivo Tartaglia, bivši ban Primorske banovine, imali su uručiti knezu Pavlu memorandum. Čekali su tri dana na audijenciju. Četvrti dan im je odgovoreno, da će ih primiti ministar dvora Antić, koji ih je doista i primio, ali vrlo hladno, ne ponudivši im ni da sjednu nego im je počeo dijeliti ukor kao nezrelim dječacima.

Slijedećih dana je otvorena strahovita paljba u režimskim novinama u Beogradu i u provinciji, kako na sâm memorandum, tako i na njegove potpisnike. Davani su poticaji čak i na tvorne napadaje, a jedan je predsjednik suda, na nekoj «patriotskoj» skupštini javno rekao, da ih sve treba pozatvarati i izvesti pred sud. I sam se knez Pavle preplašio. Njemu se u Beogradu predbacivalo, da je on naručio taj memorandum, a časnici su mu se kroz prozor prijetili i dobacivali mu najpogrdnije riječi (160). U Zagrebu su zbog toga memoranduma na sveučilištu priređene demonstracije, te je neka klika studenata

(159) J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu.

(160) Meštrović 278 sl.

195

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

tražila čak i odstup rektora dr. Stipetića, jer je i on potpisao memorandum (161).

3) - Svibanjski izbori g. 1935

Za 5. svibnja bili su raspisani izbori za Narodnu skupštinu. Da bi zadržao svoj kler na području duhovnog posla, nadbiskup je Bauer, 12. veljače 1935, izjavio, da neće nijednom aktivnom svećeniku dopustiti, da bude biran na bilo kojoj listi (162). Glasovanje na takvim izborima je obveza domovinske ljubavi, koju nalaže savjest. Izbornici su uglavnom bili stavljeni pred odluku, da glasuju ili za vladinu ili za protivnu listu «Udružene opozicije», koju je u to vrijeme vodio dr. Vlatko Maček. Glasovanje za U.O. značilo je ovaj put izraziti nepovjerenje i nezadovoljstvo s dosadašnjim postupkom u državnoj upravi. Vlada je sa svoje strane načinila velik pritisak, da se glasuje za njezinu listu. Ban je dao činovnicima do znanja, da glasuju rano u jutro prije 8 s., navodno zato da bi se s ovim ranim glasovima za vladu stvorila prema njoj veća naklonost. Tih dana su i zrakoplovi bacali mnoštvo letaka, kojima se pravila promidžba za Jevtića, tj. za vladinu listu. Mnogi izbornici nisu mogli slobodno izraziti svoj politički stav, jer se u mnogim mjestima provodio teror, a s druge strane su mnogi, osobito činovnici, odlučili glasovati za vladinu listu iz straha, da prije reda ne budu bačeni u penziju, ili da ne budu premješteni i na druge načine ugnjetavani. Osim toga U.O. nije imala potpunu slobodu s obzirom na održavanje izbornih skupština. Dok nije bila predana opoziciona kandidatska lista na odobrenje, opozicija u štampi nije smjela ni pisnuti. U novinama se nije smjelo javiti ni to, da li opozicija ide na izbore. S vladine se pak strane neprestano prigovaralo, da opozicija neće da iznese svoj program.

I prigodom ovih izbora je došlo do pobuna među seljacima. Tako se pobuniše u Šestinama, jer je zagrebačka policija uhitila čuvara liste dr. Mačeka. Isto se dogodilo u Gospiću. Dan iza izbora novine su donijele ishod glasovanja, no iz Zagreba, zagrebačkoga kotara i iz Dalmacije, gdje je sigurno većina izbornika glasovala za opoziciju, nije bilo vijesti. Nije se smjelo znati, kako je jaka opozicija. Vijesti su donesene samo iz onih krajeva, gdje je vladina lista dobila većinu glasova. Tek 7. svibnja na-

(161) DnevBauer VIII, 1. XII. 1934.

(162) Okružnica od 12. II. 1935, u KL 86 (1935) 78.

196

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

večer su počele novine donositi konačne rezultate, prema kojima je vladina lista dobila apsolutnu većinu od 62,6%, a lista dr. Vlatka Mačeka 34,4%. Mnogi su sumnjali u točnost tih rezultata i govorilo se, da su ih patvorili državni organi.

4) - Memorandum nadbiskupa Bauera

Nakon izbora stizale su nadbiskupu Baueru s mnogih strana obavijesti o zulumima i zločinima, koje su žandari počinili prigodom izbora. Došle su pritužbe iz Kravarskoga, Šemice, Đurđevca, Male Erpenje, Zaboka, Vojnoga Križa, Sesveta, Bizovca, Adolfovca, Kravica, Laslova, Korođa, Vida blizu Metkovića, Hreljina, Dubašnice, Krka, Raba, Rašćana kraj Imotskoga, kao i o postupku s dr. Franom Biničkim itd. U tim se pritužbama govori o ubojstvima, zatvaranju, zlostavljanju i linčovanju naših seljaka, o jednakim postupcima i prema svećenicima.

Ovo tlačenje naroda i svećenstva, divljačka zlostavljanja i zločini potakli su nadbiskupa Bauera, da odrješito prosvjeduje. On kao natpastir najveće nadbiskupije u Jugoslaviji i kao metropolita četiriju biskupija, usprkos svojoj visokoj starosti i staračkim slabostima otputovao je 24. svibnja u Beograd u pratnji križevačkog vladike dr. Dionizija Njaradija, gdje ga je slijedećeg dana knez Pavle primio u audijenciju. Nadbiskup je knezu Pavlu predao oštar prosvjed protiv spomenutih samovoljnih nasilja organa vlasti. Jednak je prosvjed predao i ministru vojske Petru Živkoviću. U tome prosvjedu nabraja zločine, što su ih počinili žandari u gore spomenutim mjestima, te pita: Čemu ta ubojstva? Čemu ta zatvaranja i linčovanje? I to u masi? Ako je tko kriv, neka mu se sudi po zakonu! Zar se kani pobiti čitav jedan narod? Nadbiskup naglasuje, kako takav postupak stoji u opreci s moralom i označuje ga kao progonstvo i divljaštvo. Kada se 28. svibnja vratio u Zagreb, zahvalio mu se za taj odvažni korak dr. Torbar, predstavnik dr. Vlatka Mačeka.

Francuski politički pisac Ernest Pezet, na svom pohodu Jugoslavije, godine 1935, svratio se i u Zagreb da posjeti svoje prijatelje Trumbića i Mačeka. Tom je zgodom zatražio audijenciju i kod nadbiskupa koadjutora, koji ga je zadržao u duljem razgovoru i na ručku. Vrativši se u hotel, pisac je zabilježio taj razgovor. Objavio ga je u Parizu godine 1959.

Razgovor pokazuje, u kakvu je stanju živio Hrvatski Narod u kraljevskoj Jugoslaviji. On opisuje na slijedeći način (163):

(163) DnevBauer VIII, 2. V. 1935. - E. PEZET, Stepinac - Tito.

197

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

«Monsignor mi je pokazao bič, koji je čuvao u malom spremištu, koje on zove 'muzej užasa'. Bič je bio načinjen iz pletenih žica sa željeznim klincima. Pritom mi reče:

'U sto godina pod Austro-Ugarskom nije proliveno toliko krvi, koliko su je prolili srpski žandari u Jugoslaviji. Najmanji povod dostatan je da podivljaju. U jednom od mojih zadnjih pohoda nadbiskupiji bila su dvojica mrtva u jednoj svađi, koju su izazvali žandari. Zbog memoranduma nadbiskupa Bauera, kojeg je upravio Stojadinovićevoj vladi, stigla su mnoga prijeteća pisma meni i mnogim drugim svećenicima. U Taborskom bila su četvorica ubijena. Nasilja pak i izazivanja su nebrojena. Dobra volja Stojadinovića i Korošca je izvan sumnje, ali oni su okruženi vojskom i žandarmerijom. Šef me je javne sigurnosti obavijestio da je nemoćan prema žandarima. Isto je izjavio i njegov zamjenik. Nijedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe mnogo dana, da koji od njih ne zatraži, da se stavi pod moju zaštitu. Predbacuju nam hrvatsku zastavu. Ni biskupi ni svećenici nisu to tražili, ali je traži Hrvatski Narod, koji u njoj vidi simbol podjarmljene slobode. Austro-Ugarska ju je dopuštala. Pod hrvatskom zastavom bilo je dosta 700 žandara za održavanje javnog reda u Hrvatskoj, dok ih danas ima 6 do 7.000. Razglasuje se da je sve to protiv komunističkog upliva, ali ovaj je danas u Hrvatskoj nemoguć.

Moje pastirske pohode smatraju političkom agitacijom. Pa što mogu? Zagrebačka nadbiskupija je vanredno prostrana. Broji danas oko 1,700.000 stanovnika. Dužnost mi je ići na pastirske pohode. Njih to vrijeđa i smatraju to političkim činom. Što se tiče g. Mačeka, nastojim, da se ne sastanemo. Izbjegavam sastanak da sačuvam svoju neovisnost. Na dan izbora napustio sam Zagreb.

Obavijestio sam kneza Pavla. On mi je rekao, da imam pravo, ali da ni on ne može stvarno ništa.

Živimo pod sumnjičavim režimom. Posvuda su prijavljivanja. Srpski režim nastavlja turski način vladavine.

Neki žandarski narednik htio je podmititi jednu ženu da donese jedan zamot u nadbiskupski dvor. Bila je to bomba. Rekao joj je da će biti bogata, ako to učini. Ovaj je zapisnik bio uključen u kasnijoj raspravi i suočenju osoba u ovoj drami, koja je hvala Bogu propala'».

Na koncu razgovora nadbiskup koadjutor pokaže Pezetu fotografiju, nad kojom se je zaprepastio. Nije mogao vjerovati, da je istinita. No nadbiskup mu pokaže izvornik, iz kojega se

198

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vidjelo, kako je jedna hrvatska obitelj morala platiti metke, kojima su srpski žandari ustrijeljili oca obitelji, čija je pogrješka bila u tome, što nije pravilno stavio poštanske markice.

5) - Konkordat

Kakvo je ozračje bilo tih dana u kraljevini Jugoslaviji, najbolje će se shvatiti iz povijesnog prikaza borbe protiv konkordata između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije.

U političkim borbama između Hrvata i Srba odrazila se golema razlika između velikosrpskih težnja i pravoslavlja s kojim se poistovjećuje duša srpskog naroda, i većeg dijela Hrvatskog Naroda.

Pravoslavna je Crkva u kraljevini Jugoslaviji uživala velike povlastice. Država je podupirala njezino širenje, izgradila veličanstvenu patrijaršiju u Beogradu i podigla pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Sloveniji. Agrarna reforma nije ju tako teško pogodila kao katoličku Crkvu i druge vjerske zajednice. Odnos između nje i države bio je uređen državnim zakonom već godine 1929 i statutom iz godine 1931. Iste godine uredila je država svoj odnos i prema islamu, a nešto kasnije i prema protestantima i židovima.

Iako je prema državnoj statistici od godine 1931 u Jugoslaviji bilo 5,200.000 katolika, država ipak nije sredila pravni odnos prema katoličkoj Crkvi, pa su za nju važila još uvijek četiri međunarodna ugovora sa Sv. stolicom: srpski konkordat od 24. lipnja 1914, koji je važio za Srbiju i Makedoniju, crnogorski konkordat od 18. kolovoza 1886 za Crnu Goru, austrijski konkordat od 18. kolovoza 1886 za Hrvatsku i Slavoniju, bosansko-hercegovačka konvencija konkordata od 8. lipnja 1881 za Bosnu i Hercegovinu. U Sloveniji i Dalmaciji važio je austrijski državni zakon donesen poslije konkordata, a u Vojvodini je bio na snazi mađarski zakon.

Komisija za proučavanje pitanja o jedinstvenom konkordatu, koja je ustanovljena u Beogradu 9. kolovoza 1922, održala je od 21. kolovoza do 21. listopada iste godine 22 sjednice i zauzela načelni stav, da je najbolje urediti pravni položaj katoličke Crkve u Jugoslaviji konkordatom. Po želji kralja Aleksandra započeli su u lipnju 1925 pregovori o konkordatu u Rimu. Sv. stolicu je zastupao mgr. Borgongini Duca, a jugoslavensku vladu dr. Voja Janjić, dr. Mihajlo Lanović i mgr. Nikola Moscatello. Sav je rad zapeo na pitanju Zavoda Sv. Jeronima u

199

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Rimu, nakon čega je Stjepan Radić izjavio, da konkordat nije potreban. Novi režim, imenovan 8. siječnja 1929, predložio je, 4. ožujka 1931, drugi nacrt.

Kad je iskustvo pokazalo, da se sporazumijevanjem pomoću diplomatskih nota posao oteže u beskonačnost, kralj Aleksandar je osobno zahvatio u to pitanje i tako je u kolovozu 1934 bilo sređenje teksta skoro dovršeno velikom zaslugom mgr. Nikole Moscatello, savjetnika jugoslavenskog poslanstva pri Sv. stolici. Predsjednik ministarskog savjeta Bogoljub Jevtić, pošto je unio u tekst nekoliko manjih preinaka, koje je Sv. stolica prihvatila, u veljači 1935 izjavio se spremnim doći u Rim, da osobno potpiše konkordat. Dne 18. travnja 1935 odgovorila je Sv. stolica, da se bez daljnjega može prijeći na potpisivanje (164).

Međutim pade Jevtićeva vlada. Potpisivanje je izvršeno, 25. srpnja 1935, u Vatikanu u 11,30 s. Konkordat je potpisao u ime pape Pija XI njegov državni tajnik kardinal Eugen Pacelli, a u ime kralja Petra II ministar pravde dr. Ljudevit Auer.

Konkordat je međutim morala odobriti Skupština i Senat u Beogradu. Sada je nastala ogorčena borba protiv konkordata sa strane Pravoslavnog arhijerejskog sabora u Beogradu, koji se, 13. rujna iste godine, obratio na ministra predsjednika Milana Stojadinovića sa zahtjevom, da konkordat u obliku, u kojemu je sastavljen, ne bude odobren, jer da je u Srbiji i Crnoj Gori službena vjera pravoslavlje, a ne postoji razlog, da se od toga odstupa.

Prigodom čestitanja klera nadbiskupu Baueru za Novu godinu 1936 biskup Salis-Seewis se dotaknuo i pitanja konkordata, koji je bio u srpnju potpisan. Na što je nadbiskup Bauer odgovorio slijedeće (165):

«Dobro je predgovornik (biskup Salis) spomenuo i zaključak konkordata između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije. Na tom djelu mnogo je radio pokojni kralj Aleksandar. Mi željno čekamo, da se taj konkordat konačno prihvati, jer će Crkva njime dobiti svoj pravni položaj u državi i znat će, što joj je osigurano i garantirano. Tim će, nadam se, prestati mnoge trzavice i neprilike. Zato vjerujemo, da će u prvim sjednicama Skupštine konkordat biti prihvaćen... On je velika potreba i stoga, što sve druge vjeroispovijesti imadu već uređene svoje pravne odnose s državom, jedino još katolička Crkva to nema, iako se

(164) Potpisan konkordat između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije, u KL 86 (1935) 377 sl.

(165) DnevBauer IX, 31. XII. 1935.

200

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

na tome mnogo radilo i vijećalo. Osim toga prihvaćanje konkordata bit će korak u pravcu, koji ističu sve stranke, da dođe do smirenja i konsolidacije prilika».

Ove je riječi državni tužilac izbacio i nisu mogle biti objelodanjene u tisku.

Dne 27. ožujka 1936 dr. Voja Janjić je u Skupštini vrlo oštro napao konkordat. Iako je dr. Milan Stojadinović izjavio, da temeljno načelo konkordata, koje sve postojeće vjeroispovijesti u Jugoslaviji priznaje ravnopravnima, ne mijenja položaj pravoslavlja u državi, i da država mora voditi računa o 5,000.000 katolika, raspravljanje se sve više zaoštravalo. Borba se vodila u javnosti i za javnost letcima, brošurama, govorima. Radi toga se otezalo s odobrenjem u Skupštini.

Dne 5. studenoga kraljevski namjesnici konačno izdadoše ukaz, kojim ovlašćuju predsjednika vlade, da konkordat iznese pred Skupštinu. Zbog otpora i agitacije sa strane pravoslavne hijerarhije glavna rasprava u Skupštini se i dalje odgađala.

Na Badnjak iste godine donio je Jutarnji list izjavu nadbiskupa-koadjutora o važnosti konkordata za državu i Crkvu i praktičnu njegovu korist, jer se njime uklanjaju mnoge nesuglasice između države i Crkve, a sporovi, koji su možda nastali, na taj se način uklanjaju. Ističe glavna načela, prema kojima se imade urediti odnos Crkve i države.

Nadbiskup Bauer je prigodom čestitanja klera za Novu godinu 1937 dao slijedeću izjavu (166):

«Žao mi je, što ne mogu propustiti ovu zgodu, a da ne spomenem jedan žalosni dogođaj. Konkordat između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije na kome se radilo i raspravljalo od 1922 godine, napokon je potpisan 25. srpnja 1935, a ponajviše nastojanjem njegova veličanstva blagopokojnoga kralja Aleksandra, koji je i meni svakom zgodom govorio, kako je potrebno, da se konkordatom odredi pravno stanje katoličke Crkve u Jugoslaviji. Sada, kada je objavljeno, da će konkordat biti predložen na ratifikaciju u Skupštini i Senatu, ustadoše pravoslavni preosvešteni episkopi, te zauzeše neprijateljski stav protiv ratifikacije konkordata. Ovo nas katolike vrijeđa i jako boli. Boli to

(166) N. dj., Silvestrovo 1936. - Nekako u ovo vrijeme Stepinac je nakon zrelog razmišljanja, molitve i savjeta s apostolskim nuncijem, posjetio srpskog patrijarha i zamolio ga za pomirljiv postupak u stvari konkordata, da bi se ublažila napetost između pravoslavaca i katolika. Bilo je bezuspješno. Priopćio kardinal Bertoli, koji je bio g. 1932-1938 tajnik nuncijature u Beogradu.

201

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

više, što u konkordatu nema ni sjenke kakva neprijateljstva protiv pravoslavne Crkve. Katolička Crkva nema ništa protiv toga, da i pravoslavna Crkva dobije sve ono, čega možda nema, a konkordat zajamčuje katoličkoj Crkvi. Boli nas to jače, što ovaj neprijateljski stav tako odličnog tijela, kao što je episkopat, slabo pristaje uz opće želje svih poštovanih Srba, Hrvata i Slovenaca, da se naše unutrašnje prilike na zadovoljstvo svih što prije srede. Stav pravoslavnog episkopata može izazvati samo nepoželjnu vjersku borbu, koju narodi iz katoličke Crkve nikako ne žele».

I ove je riječi iz nadbiskupova govora državni odvjetnik zaplijenio te nisu mogle biti objelodanjene.

Napokon, 19. srpnja 1937 počela je u Skupštini rasprava o konkordatu, koja je bila vrlo burna. Zbog uzbuđene javnosti vlada nije dala ulaznice za Skupštinu ni katoličkim ni pravoslavnim svećenicima i zabranila je sve političke sastanke do 1. kolovoza. Zabranila je i crkvenu «litiju» (procesiju) za bolesnoga srpskog patrijarha Varnavu. No, već 19. srpnja prigodom «molepstvija» za patrijarha pali su poklici: «Živio Voja Janjić! Dolje konkordat! Živio patrijarha!»

Pravoslavni kler nije mario za zabranu vlade. Procesija je naglo krenula iz saborne crkve. Policiji je uspjelo da zaustavi vjernike. Propustila je samo pravoslavni kler u obredničkom odijelu. No, drugi kordon policije zapriječi i kleru pristup na glavnu ulicu. Budući da je kler htio na svaki način probiti policijski kordon, nastane gužva, u kojoj ostanu lako ranjeni šabački vladika Simeon i Voja Janjić (167).

Usprkos te ulične demonstracije protiv konkordata zastupnici su ga, 23. srpnja, u Skupštini izglasali sa 166 glasova protiv 128. Stojadinović je u svojem govoru naglasio važnost konkordata i natuknuvši ulični dogođaj i prijetnje pravoslavne hijerarhije pohvalio je neustrašivo držanje poslanika, riječima: «Borbu, koju mno izdržali, nismo htjeli, bila nam je nametnuta».

Ipak je tom zgodom izjavio, da konkordat neće biti u tekućoj parlamentarnoj sezoni predložen Senatu.

Pravoslavci su izazvali nemire i u Sarajevu, Kragujevcu, Šapcu, Čačku. U beogradskoj sabornoj crkvi kao i u ostalim pravoslavnim crkvama po kraljevini bila je pročitana, 8. kolovoza, rezolucija Sv. sinoda, prema kojoj svi, koji su glasovali za kon-

(167) Oko ratifikacije konkordata, prema «Samoupravi», u KL 88 (1937) 341; Konkordat pred narodnom Skupštinom, u KL 88 (1937) 365 sl. i 379 sl.; Arhijerejski sabor o konkordatu, u KL 88 (1937) 375 sl.

202

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kordat u Skupštini, bivaju lišeni vjerskih povlastica i izopćeni. Među njima bila su devetorica članova vlade s Milanom Stojadinovićem na čelu i stotina zastupnika. Vjernicima je bilo zabranjeno izopćene primati u kuću (168).

Dne 19. listopada iste godine zakonski je nacrt o konkordatu u Senatu na posljednjoj sjednici odbačen. Kad je Stojadinović izjavio, da neće više iznositi konkordat pred Senat i kad je arhijerejima dao zadovoljštinu, on i ostali zastupnici bili su odriješeni od izopćenja.

6) - Stav katoličke Crkve

Katolički su biskupi održali u Zagrebu svoju konferenciju, 22.-28. listopada 1937, s koje su izdali saopćenje, da im čast ne dopušta odgovarati na ulične ispade, koji su se očitovali u posljednje vrijeme protiv odobrenja konkordata, a isto tako neće odgovarati ni na neiskrenost devetnaestgodišnjeg uvjeravanja o ravnopravnosti katoličke Crkve. Znat će međutim, u svakom slučaju braniti prava katoličke Crkve i prava njezinih šest milijuna vjernika u ovoj državi (169).

I Sv. Otac Pijo XI bolnim se riječima u konzistoriju, 16. prosinca iste godine, osvrnuo na odbijanje konkordata. Tom je zgodom kazao, da će doći vrijeme, iako bi volio, da ne dođe, kada će mnogi oplakivati, što nisu širokogrudno, plemenito i velikodušno prihvatili tako veliko dobro, koje je Kristov namjesnik nudio njihovoj državi, i to ne samo na korist Crkve i vjere, nego i na društvenu i političku dobrobit, koliko god je daleko od njega, da svojom stvari i svojim djelom prelazi na političko polje (170).

Kad je Sv. stolica saznala, 5. veljače 1938, za povjerljive izjave Milana Stojadinovića i Antona Korošca, da se konkordat neće više iznositi pred Senat (171), jednom predstavkom («Aide-

(168) La Civiltà Cattolica 88 (1937) vol. III 373.

(169) Saopćenje s biskupskih konferencija, održanih u Zagrebu od 22-28. listopada 1937, u KL 88 (1937) 521.

(170) Prigodom konzistorija, u kojem je mgr. Hermenegildo Pellegrinetti bio promaknut na kardinalat, Pijo XI je rekao: «Verrà un giorno nel quale non saranno poche le anime che deploreranno di non avere largamente, generosamente, operosamente accolto un bene così grande come quello che il Vicario di Gesù Cristo offriva al loro Paese, e non soltanto per la compagine ecclesiastica, religiosa della nazione, ma anche per la sua compagine sociale e politica, per quanto decisamente aborrente Egli fosse, da fare cosa sua e opera sua la politica», u L'Osservatore romano, 17. XII. 1937, br. 293.

(171) Konkordat ne dolazi pred senat, u KL 88 (1937) 507; Poslije povlačenja konkordata, n. mj. 519; Oko konkordata, u KL 89 (1938) 46.

203

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Mémoire») prosvjedovala je protiv postupka jugoslavenske vlade i podsjetila je na potpis stavljen na svečanom spisu od 25. srpnja 1935 kao i na obvezu, koja odatle slijedi, i na neotuđivo pravo katolika u Jugoslaviji, da ne budu stavljeni u podređen položaj i u iznimno stanje prema drugim vjeroispovijestima u Jugoslaviji (172).

Mnogi su odlični katolici laici po Hrvatskoj htjeli prirediti prosvjedne skupštine i zamolili su nadbiskupa Stepinca, koji je u međuvremenu (7. prosinca 1937) postao nadbiskup ordinarij, da im dopusti održavanje takvih prosvjednih skupština. On je bio mišljenja, da od toga ne bi bilo koristi, te je 17. veljače 1938 izdao slijedeću izjavu (173):

«Povodom posljednih dogođaja u vezi s konkordatom, koji su javnosti dobro poznati, zamolili su me odlični katolici, da im dopustim održavanje prosvjednih skupština, na kojima bi cijelo pitanje konkordata bilo stavljeno u pravo svjetlo.

Ja razumijem njihovo nezadovoljstvo, nagomilano tijekom posljednih dvadeset godina, u kojima je katolička Crkva u kraljevini Jugoslaviji morala podnijeti mnoge neprilike. Znam i to, da bi na tim prosvjednim skupštinama hrvatski katolici svi kao jedan zasvjedočili još jače svoju ljubav i potpunu privrženost katoličkoj Crkvi i njezinu vrhovnom poglavaru Sv. Ocu. Ali ja ipak ne želim, da se te prosvjedne skupštine održavaju. Cijelom je naime svijetu jasno, na čijoj strani leži krivnja, što je došlo do nezapamćenih huškanja protiv katoličke Crkve i konkordata. Kraj toga je već i cjelokupni episkopat rekao prigodom posljednjeg zasjedanja biskupskih konferencija, što misli o ravnopravnosti katolika u kraljevini Jugoslaviji i o kampanji protiv konkordata. Zato držim, da nije vrijeme za prosvjedne skupštine.

Zahvaljujući svim vjernicima za izraze ljubavi i revnosti za povrijeđena prava Crkve te opravdane ogorčenosti protiv onih, koji ih gaze, molim ih, da uvijek budu u svim pitanjima, koja se tiču Crkve, povezani sa svojim crkvenim poglavarima duhom molitve i discipline. Tada se nećemo trebati plašiti nikakva huškanja, laži i mržnje, koja se dižu protiv katoličke Crkve. Tako

(172) Il concordato jugoslavo, u L'Osservatore romano, 19. II. 1938; - Sv. stolica i konkordat, u KL 89 (1938) 85 sl.

(173) Izjava zagrebačkog nadbiskupa preuzv. g. dra A. Stepinca u vezi s konkordatom, u KL 89 (1938) 73.

204

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

spremni izvojevat ćemo konačnu slobodu i ravnopravnost katoličke Crkve u Jugoslaviji.

Dr. Alojzije Stepinac

nadbiskup zagrebački».

U mjesecu svibnju iste godine biskupska je konferencija u Zagrebu pod predsjedanjem nadbiskupa Stepinca izdala posebno objašnjenje za svećenstvo, a posebno za vjernike, tiskano na posebnom listu.

U objašnjenju namijenjenu svećenstvu, koje je kraće, žale se biskupi, što su se pripadnici srpsko-pravoslavne Crkve i njihovi narodni vođe izjasnili protiv konkordata i kampanjom protiv njega izazvali nova teška trvenja u međuvjerskim odnosima. Odlučno prosvjeduju protiv držanja kraljevske vlade u pitanju konkordata, koja je najprije javno i svečano priznala konkordat, a kasnije ga na nedosljedan način odbacila, čime je povrijedila ustavom zajamčeno načelo ravnopravnosti svih u državi zakonom priznatih vjera. Prosvjeduju, što je otklanjanjem odobrenja konkordata katolička Crkva ostala bez konačnoga pravnog priznanja svoga položaja, svoga djelokruga i misije, svoje veze sa Sv. stolicom i što je stavljena u podređen položaj prema drugim vjeroispovijestima. Prosvjeduju, što je kraljevska vlada dopustila srpsko-pravoslavnoj Crkvi, da mjerodavno odlučuje o sudbini i pravima katoličke Crkve, da se gradi pravim tumačem državne i narodne misli i da se miješa u političku upravu zemlje; što je kraljevska vlada unaprijed poistovjetila državne probitke s probitcima srpskog pravoslavlja i udovoljila začetnicima borbe protiv konkordata; što je na nezgodan način povrijedila auktoritet Sv. stolice, skidajući protiv svih diplomatskih običaja konkordat s dnevnog reda, koji je već bio potpisan, a da o tome nije obavijestila Sv. stolicu kao drugog diplomatskog ugovornika. Biskupi napose žale što je jedan ministar, katolički svećenik (Anton Korošec), dao izjavu da se konkordat neće više iznositi pred Senat. Biskupi se posve ograđuju od tvrdnje, da je sastavak konkordata dirao bilo u kojem pogledu u suverenitet države ili vrijeđao načelo vjerske ravnopravnosti. Konačno postavljaju odlučan i hitan zahtjev, da se odnosi države i katoličke Crkve srede na način, koji je za katoličku Crkvu prihvatljiv, tj. međusobnim sporazumom između kraljevske vlade i Sv. stolice, odnosno episkopata, po odobrenju Sv. stolice, a na temelju ravnopravnosti u državi.

Za vjernike su biskupi s iste konferencije izdali, 4. svibnja, zajedničku poslanicu. Razlozi poslanici su postupak kraljevske

205

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

vlade, koja je otklonila konkordat i time teško povrijedila vrhovnog poglavara katoličke Crkve, a vjernike ostavila i dalje bez uređena pravnog položaja.

Da u vjernicima ožive svijest dužnosti s obzirom na čuvanje prava, koja im pripadaju po naravnom i po Božjem zakonu, te da bi vjerno stajali uz svoje biskupe i Sv. Oca pred predstavnicima državne vlasti, iznijeli su letimičan pregled nepravdi, poteškoća i borba, što ih je katolička Crkva u Jugoslaviji morala podnositi kroz dvadeset godina.

Prvo i najvažnije područje, na kojem su Crkvu nepravedno pogodili predstavnici vlade, jest školstvo i odgoj mladeži. Vlada je, naime, donijela tako nepravedne zakone, da je prema njima onemogućeno daljnje širenje naših vjerskih škola. A škole, koje postoje, imadu se boriti s golemim poteškoćama i trajno su u pogibelji, da budu dokinute. Budući da su te škole među prvima i najboljima u državi, pravi razlog takva postupka je samo neprijateljstvo ili mržnja na ono, što je katoličko. Kao primjer biskupi su naveli učiteljsku školu sestara milosrdnica u Zagrebu, iz koje je proizašlo preko 4.000 vrsnih učiteljica. Slične nevolje trpe i druge učiteljske škole naših redovnica u državi. Broj učenica u tim školama vlada ograničuje i njihove apsolventice zapostavlja.

Na škole s isključivo ili pretežno katoličkom djecom vlada postavlja učitelje svih mogućih vjeroispovijesti. Budući da škola ima ne samo obrazovnu nego i odgojnu zadaću, time se katoličkoj Crkvi i katoličkim roditeljima nanosi teška nepravda, jer se odgoj njihove djece ondje, gdje je gotovo sva mladež katolička, povjerava i nekatoličkim učiteljima.

Golema se povreda nanosi katoličkoj Crkvi i njezinu naučavanju i time, što se u školama upotrebljavaju knjige, koje na području prirodnih znanosti iznose kao utvrđene činjenice labave pretpostavke, koje su ozbiljni učenjaci već davno napustili, a sve samo zato, da bi se pokolebalo kršćansko naziranje mladeži s obzirom na stvaranje čovjeka, njegove duše i cijeloga svijeta. Na području povijesti se iznose pred mladež lažne tvrdnje o katoličkoj Crkvi, a povijesni se dogođaji prikazuju često u posve neistinitoj slici. Sve to s očitim ciljem, da se iz duše katoličke omladine istisne katoličko osvjedočenje i poštovanje prema katoličkoj Crkvi.

Katolička se Crkva morala napose boriti na području školstva za vjeronaučnu obuku. Htjelo se u srednjim školama vjeronauk ili posve ukinuti ili uvelike ograničiti. Iz naučničkih

206

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

škola, koje se danas zovu «škole učenika u privredi», bio je vjeronauk odstranjen, makar se na području Hrvatske i Slavonije uvijek predavao. Ponovno je uveden samo nakon najodlučnijeg istupa cjelokupnog katoličkog episkopata.

Vlada je pravila velike poteškoće s obzirom na imenovanje novih kateheta i vršenje njihovih dužnosti. Gdjekada ostaju mjesta godinama nepopunjena, iako je mladež u pojedinim školama u golemom broju katolička.

Drugo područje, na kojemu je katolička Crkva bila pritisnuta, jest sloboda katoličkog udruženog života. Katolička Crkva ima neotuđivu dužnost i pravo, da svuda, pa i u školi, nadzire sav odgoj djece, a isto tako joj pripada pravo, da svrsta katoličku omladinu u društva katoličke akcije, kojoj je cilj kršćanska pouka i odgoj. Predstavnici državne vlasti su htjeli što više ograničiti odgojna prava Crkve, prisvajajući sebi monopol odgoja, što se protivi ne samo objavljenom nego i naravnom Božjem zakonu. Državna je vlast neprestano presizala u to crkveno područje, jer je s jedne strane ukidala i školska i izvanškolska udruženja katoličke omladine, a s druge je strane naročito školska omladina bila na razne načine prisiljavana, da stupa u ona udruženja, iza kojih su stajale školske vlasti, a koje su po svojoj ideologiji i praktičnom radu bile posvema protivne katoličkom uvjerenju omladine.

Vlada je nanijela daljnju veliku povredu prava katoličke Crkve i u materijalnom pogledu. Crkveni je imetak imao naročito da služi duhovnim potrebama vjernika. I Crkva je doista sredstvima od svojih dobara ne samo namirivala potrebe klera i omogućivala razvoj i uzdržavanje svojih ustanova, nego je i školovala na tisuće darovite, siromašne, naročito seljačke djece, a zgrade su služile narodnoj prosvjeti. Mnogi su daroviti mladići, posvetivši se ili svećeničkom ili kojem svjetovnom staležu, postali ponos naroda, iz kojega su nikli, a njihove sposobnosti bi ostale neiskorištene, da ih nije pronašla, pridigla i odgojila katolička Crkva. Taj je rad Crkve posvema onemogućen, jer joj je oduzet velik dio njezina imetka tako, da joj nedostaju sredstva ni za najnužnije potrebe normalna razvoja. Državna potpora, što je prima Crkva, ne odgovara načelu ravnopravnosti, koja je zajamčena ustavom.

Katolička Crkva je, nadalje, od početka smatrala svojom svetom dužnošću, da se brine za bolesnike. I prve bolnice su se pojavile u krilu i pod zaštitom Crkve. Crkva se time s pravom ponosi. Bolnice, koje su vlasništvo katoličkih redova, primaju bolesnike bez ikakva obzira na vjeru i potpadaju pod nadzor

207

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

državnih organa. One vrlo često dolaze u težak položaj. Iz dana u dan se gomilaju njihova potraživanja, što ih imaju kod države za liječenje povlaštenih bolesnika pa stoga dolaze u nemogućnost, da zadovolje svojim obvezama i da odgovore svom uzvišenom pozivu.

Tešku je nepravdu Crkvi donio zakon, prema kojemu žena državnog činovnika, koja je rastavljena po propisima katoličke Crkve, nema prava na penziju. Do rastave doduše može doći i krivnjom žene, ali često do nje dolazi i muževom krivnjom. Ako je do rastave došlo krivnjom muža, tko će se, prožet načelima pravde i poštenja, moći složiti s time, da zakonita žena s djecom ostane na ulici u bijedi i nevolji, a da takozvana supruga, koja je upropastila i zakonitu ženu i djecu, dobiva penziju? Takvim postupkom ih se sili da prijeđu na pravoslavlje, koje ima povlašten položaj, ili su prisiljene podati se razvratnu životu.

Mnogi su katolici, državni namještenici sviju vrsta, prešli na pravoslavlje, jer su shvatili, da se tako preporučuju ili za bolje namještenje u službi ili za promaknuće.

Biskupi nadalje upozoravaju na druge nepravde, kao što su cenzura ne samo katoličkog novinstva i tiska uopće, nego i poslanica, koje biskupi šalju svojim vjernicima. Postoje škole, u kojima se muška i ženska mladež odgaja neispravno, na moralnu štetu mladeži. Propagiraju se «praznični» tečajevi, ali ne u radne dane, nego načelno u nedjelje i to samo zato, da se muška mladež otuđi Crkvi i vjerskom životu, i da joj se nametnu nazori, koji su protivni katoličkoj vjeri i Crkvi. Državni organi nadalje sustavno popuštaju u pitanju javne golotinje i s njom spojene raskalašenosti u kupalištima i klimatskim mjestima, čime se u narodu ubija vjerskoćudoredni život i osjećaj, a Crkvi se ne daje mogućnost, da zajednički s nadležnim organima vlasti po svojim zastupnicima radi na zaštiti javnog ćudoređa.

«Iz ovoga — nastavlja poslanica — što smo rekli, jasno je, da se može opravdano zaključiti, da katolici nisu ravnopravni građani u ovoj državi, kako se to tvrdi i govori. Ali iz svega ovoga, što je spomenuto, očito je i to, da nije obijest nego krvava nužda, kad smo mi zahtijevali, da se uredi položaj katoličke Crkve u Jugoslaviji, i da se prava katolika zajamče zakonom kao što je konkordat.

Međutim, nama se i priznavalo ne jednom, sa sviju strana, da imademo pravo, da se položaj katoličke Crkve uredi. Priznalo

208

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nam se to i sa strane najviših faktora državne uprave. A eto nedavno smo doživjeli, da su se u uređenje unutarnjih prilika katoličke Crkve upleli oni, na koje to nikako ne spada i da je zbog toga konkordat otklonjen.

Predragi vjernici! Konkordat je proglašen u javnosti. Svi znademo, što je bilo osigurano katoličkoj Crkvi u Jugoslaviji.

1. U državnim školama, gdje su učenici isključivo ili pretežno katoličke vjere, postavljali bi se nastavnici katolici.

2. Školski udžbenici za svjetovne predmete ne bi smjeli sadržavati ništa, što vrijeđa i što je protivno katoličkoj vjeri i katoličkoj Crkvi.

3. Katolici bi mogli osnivati konfesionalne škole svagdje, gdjegod ih imade u zemlji.

4. Za katolike vrijedilo bi bračno pravo naše Crkve, koje se ne bi moglo izigravati.

5. Država bi iz svakogodišnjega budžeta morala pomagati katoličku Crkvu razmjerno prema broju katolika i stvarno dokazanim potrebama.

6. Nadasve bi se zajamčila puna sloboda organizacijama katoličke omladine.

7. Katolička Crkva i svi mi katolici bismo osjećali, da smo u svemu ravnopravni s drugim konfesijama. Utvrdilo bi se puno povjerenje, međusobno poštovanje i građanska snošljivost.

Sve je to oboreno otklanjanjem konkordata.

Ali zato ipak mi ne možemo i ne smijemo dozvoliti, da pri tome ostane!

Katolička Crkva imade svoja neotuđiva prava, koja joj pripadaju po pozitivnom Božjem i naravnom zakonu. Ta se prava u kraljevini Jugoslaviji oslanjaju i na gotovo polovicu čitavog njezina žiteljstva. Svojim životom i djelovanjem ne ruši katolička Crkva nigdje, a najmanje u Jugoslaviji, ničijih prava niti dira u čiju slobodu savjesti. Ali jednako traži i za sebe. Stoga mi katolički biskupi, najodlučnije prosvjedujemo protiv uplitanja samozvanih faktora u uređenje pravnih odnosa katolika u Jugoslaviji. To pravo poričemo i pravoslavnoj Crkvi ponajprije zato, što dira u našu unutarnju slobodu i život, što na pravoslavlje ne spada; nadalje zato, što se katolička Crkva nije miješala u uređenje pravnog odnosa pravoslavne Crkve, te konačno zato, što o kakvim posebnim povlasticama, što bi ih konkordatom primili katolici pred drugim konfesijama, imade najmanje razloga, da govori pravoslavlje, čija je i materijalna egzistencija najjače zaštićena i kome

209

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

je dana i najveća sloboda i najveća zaštita. No, kraj sve ove odvratne ulične borbe protiv konkordata za nas je sve, i vjernike i pastire, još najbolnije to, što je vlada na pritisak onih, koji nemaju nikakva prava da se miješaju u naše prilike, pogazila zadanu riječ, otklonila konkordat i time katolike stavila u položaj građana nižeg reda. Nikad nijesu predstavnici jugoslavenske vlade pokazivali takvih obzira prema katoličkom episkopatu onda, dok se on borio za prava katolika, kakve je sadašnja vlada pokazala pravoslavnim episkopima, dok se oni bore protiv katoličke Crkve.

Predragi vjernici! Koliko god nam je bilo teško, smatrali smo za svoju dužnost da ove stvari iznesemo pred vas i da pred cijelim svijetom kažemo, da se sa sadašnjim stanjem ne možemo nikako zadovoljiti. Mi svečano prosvjedujemo proti uvredama nanesenim vrhovnoj glavi katoličke Crkve, Sv. Ocu. Prosvjedujemo i zgražamo se nad bezprimjernim pokušajem, da se u naše unutarnje prilike mijeŠaju oni, na koje to ne spada. Prosvjedujemo konačno protiv uvredljiva postupka kraljevske vlade time, što se u rješavanju načelnih pitanja katolika dade voditi i utjecati prozirnim i namjernim osnovama, koje smo naprijed izložili.

Uz ovaj naš prosvjed izjavljujemo odmah, da ćemo braniti prava katoličke Crkve i katoličkih vjernika do kraja. Mi svečano izjavljujemo, da nema sile, pred kojom bismo uzmaknuli u obrani naših elementarnih prava. Ako bi pak tkogod računao, da su općenite prilike u svijetu povoljne za to, da se pritisnu katolici u Jugoslaviji, mi bismo ga smjelo podsjetili na riječi Isusa Krista: 'I vrata paklena neće je nadvladati'. Povijest Crkve Božje pokazuje nam dovoljno, kako su svršili svi oni, koji su mislili, da ce uništiti katoličku Crkvu. Puni pouzdanja u Božju pomoć mi smo spremni na borbu za prava katoličke Crkve i svojih vjernika.

I mi otvoreno izjavljujemo, da nećemo mirovati tako dugo, dok nam naša prava ne budu priznata i osigurana.

A vas, predragi vjernici, pozivamo, da u ovoj obrani prava katoličke Crkve budete sa svojim biskupima jedno srce i jedna duša. Istodobno vas pozivamo, da s nama zajedno upravljate molitve k Bogu mira i pravde, da Crkvi svojoj udijeli mir i slobodu, a glavaru sv. Crkve konačnu pobjedu.

U Zagrebu, dne 4. svibnja 1938.

Dr. Alojzije Stepinac

nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija».

Slijede potpisi osamnaestorice nazočnih biskupa.

210

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Ovakva su politička previranja i borbe protiv katoličke Crkve i njezinih neotuđivih prava, koja joj po naravnom i objavljenom Božjem zakonu pripadaju, kao i protiv njezina slobodnog djelovanja, Hrvate katolike sve većma ogorčavale. Takvo je stanje zahtijevalo i od onih, koji se prije nisu mogli po svojoj savjesti složiti s Radićem zbog njegovih slobodnjačkih načela, da se priklone hrvatskom narodnom pokretu, što ga je predvodila HSS. Toj je stranci nakon Radićeve smrti stajao na čelu dr. Vlatko Maček, koji je napustio liberalna načela Stjepana Radića i napadački stav prema kleru. Svi su nazrijevali u hrvatskom narodnom pokretu, koji se slio u gore spomenutu stranku, jedinim putem, da Hrvati ne ostanu potlačena raja.

7) - Nečuvena podvala na račun nadbiskupa Stepinca

Kada su za 11. prosinca 1938 bili raspisani izbori za Narodnu skupštinu, nadbiskup Stepinac, iako se nije nikada uplitao u pitanja političkih stranaka, osjećao se obvezanim, da iziđe na izbore i da svoj glas dade za «Udruženu opoziciju», jer je predstavljala hrvatski narodni pokret. Nažalost, beogradska radiostanica je objavila nečuvenu podvalu s obzirom na osobu nadbiskupa Stepinca. Preko radija je u svijet bačena vijest, da je on glasovao za vladinu listu.

Iako je on na najvišim mjestima u Zagrebu pravovremeno zatražio, da se ta vijest opozove, što mu je bilo i obećano, ipak je ista vijest i po treći put bila objavljena. Taj je postupak izazvao u čitavom kulturnom svijetu opravdano zgražanje (174).

U vezi s time je nadbiskup Stepinac izdao slijedeću izjavu (175):

«U nedjelju 11. prosinca ove godine, na dan parlamentarnih izbora, kratkotalasna 'Radiostanica Centralnog Prezbiroa Predsedništva Ministarskog Saveta' javila je, a tu su emisiju prenosile i druge radiostanice u državi, da sam glasovao za listu Jugoslavenske radikalne zajednice.

Na moj zahtjev, da tu vijest demantiraju, odgovorili su ponovno istom tvrdnjom. Čekao sam pet dana, da odgovorni faktori sami, kako to zahtijeva poštenje i pristojnost, demantiraju tu vijest.

(174) Nečuvena mistifikacija, u KL 89 (1938) 611.

(175) Prenosimo, u KL 90 (1939) 33; Dokumenti nedavne prošlosti, u KL 90 (1939) 74.

211

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Budući da toga do danas nisu učinili, to sam prisiljen javno izjaviti, da je gornja vijest beogradske kratkotalasne 'Radio-stanice Centralnog Prezbiroa Predsedništva Ministarskog Saveta' potpuno lažna.

Savjest mi je nalagala, da glasam za onu listu, koja danas reprezentira težnje Hrvatskoga Naroda za pravdom i slobodom, na koju imade pravo kao svaki drugi narod.

To sam i učinio. Širenje pak neistine ili teror, dolazili otkuda mu drago, neće me nikad prisiliti, da učinim, što se kosi s mojom savješću ili da ne izvršim ono, što mi nalaže savjest.

Zagreb, 16. XII 1938.

Dr. Alojzije Stepinac v.r.

nadbiskup zagrebački».

«Predsednik ministarskog Saveta» dr. Milan Stojadinović istom punih pet tjedana nakon toga smatrao je potrebnim, da se u govoru na sjednici poslanika Jugoslavenske radikalne zajednice osvrne na ovaj kulturni škandal, za koji je on snosio odgovornost. Njegov je odgovor bio tobožnje zgražanje nad «terorom», koji je nadbiskupu Stepincu prijetio, da će demolirati nadbiskupski dvor. Dr. Stojadinović je rekao, da je «radiostanica bila obmanuta zabunom i lažnom vešću kao da je preuzvišeni g. dr Stepinec (!) glasao za našu listu». Nad «terorom» se zgražao on, koji nije ništa učinio, da se teror spriječi, a nije se zgražao nad svjesno proturenom laži, koja je mogla izazvati nepoželjan otpor naroda.

[212]

[213]

V

STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

1. - PREUZIMANJE STOLICE ZAGREBAĆKOG NADBISKUPA

Prošlo je više od tri godine otkako je dr. Alojzije Stepinac bio posvećen za biskupa i započeo natpastirsku službu u velikoj nadbiskupiji zagrebačkoj. Jakim i bistrim umom te bogatim životnim iskustvom nadbiskup Bauer je upućivao svoga koadjutora, kako se ima upravljati tako velikom nadbiskupijom. Godine su prolazile, a i nadbiskup Bauer je dobrano poodmakao u godinama.

1) - Nadbiskup Antun Bauer i njegova smrt

Nadbiskup Bauer je godine 1929 doživio 50-godišnjicu svoga svećeništva. Tom zgodom upravio mu je Pijo XI posebno pismo, u kojemu izražava svoju radost nad velikim uspjesima njegova blagoslovljenog biskupovanja i hvali njegove svećeničke i pastirske vrline (1).

Dne 11. veljače 1936 ušao je on u 80. godinu života i 25. godinu biskupovanja. Tom zgodom mu je nadbiskup koadjutor Stepinac predveo zagrebački kler i u pozdravnom govoru izrazio svoje želje i čestitke klera (2):

(1) Promemoria katoličkog episkopata Jugoslavije preuzv. g. nadbiskupu dru Antunu Baueru, u KL 87 (1936) 76.

(2) Čestitanje preuzv. nadbiskupu prigodom njegove osamdesetgodišnjice, 11 KL 86 (1935) 71 sl.

214

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Providnost Božja je htjela, da vas ja, možda najmlađi među prisutnima, pozdravim na osvitku vašega 80. rođendana. Kad se sjetimo riječi Sv. pisma: 'Dies annorum nostrorum septuaginta anni', moramo priznati, da vaših 'octoginta anni' nijesu redovita pojava, već su poseban dar Božji, tako da mirne duše možemo kazati: 'Dextera Domini fecit hoc'. Svi mi, naime, znademo kroz kakve je bure i oluje morala proći sv. Crkva u zagrebačkoj nadbiskupiji u ovih 25 godina vašega pontifikata. Bilo je tu i takvih časova, da ste mogli uskliknuti sa sv. Pavlom: 'Iam taedet nos vivere'. Ali vaše geslo 'Fides vincit' dizalo vas je tako, da ne samo sami nijeste klonuli, nego da ste držali cijelo vaše od Boga povjereno stado, te nije klonulo ni pod pritiskom ratnih strahota, kad se činilo, da se ruši cijeli svijet, niti pod pritiskom nečuvenih poratnih neprilika.

Svaki čovjek bi želio, da može barem ostatak svojih dana proživjeti u potpunom miru. Pastirima Crkve, čini se, da barem danas nije to suđeno. Jer evo novi tmasti oblaci dižu se nad povjerenim vam stadom. Krvožedni boljševički zmaj razvalio je ralje, da proguta i vjerni Hrvatski Narod i pod zadahom njegova smrtonosnog duha klonula je već mnoga plemenita mladenačka duša na našim srednjim i višim školama. Sektarstvo svih boja poput onih biljki nametnica prilijepilo se uz zdravo deblo katoličkog stabla u Hrvatskom Narodu i dok mu jedni nastoje da podrežu korijenje, dotle mu drugi nastoje isisati životne sokove svojim lažnim obećanjima, kojima zavode neuke sinove i kćeri našega puka.

Znamo, da to boli vas i možda gorčinom napunja vašu pastirsku dušu. Ali vaše geslo 'Fides vincit' vrijedi ne samo za prošlost nego i za budućnost. I zato ćemo svi mi u duhu vašega gesla, čim budu veće poteškoće i strahote pred nama, tim više dignuti glave u vis i govoriti sa sv. pjesnikom: 'Deus noster refugium et virtus, adjutor in tribulationibus, quae invenerunt nos nimis. Propterea non timebimus, dum turbabitur terra et transferentur montes in cor maris'.

Nije naše, da mi određujemo granice vašega života. Ali moliti smijemo Gospoda, da vas uzdrži među nama barem dotle, dok se ja potpuno snađem u ovom teškom položaju. No, kako se savršeno kršćanstvo sastoji u potpunom slaganju s voljom Božjom, mislim, da ćemo svi, i ovdje prisutni i odsutni pastiri ovaca brojnog vašeg stada, najbolje učiniti, ako kažemo na vaš 80. rođendan ono, što je božanski Učitelj rekao u Očenašu: 'Budi volja tvoja!' Jer ondje, gdje se čovjek dragovoljno podloži volji Božjoj, tamo može da dođe samo sreća, mir i prava slava,

215

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

što je želja cijelog vašeg stada, a i cijelog Hrvatskog Naroda prigodom vašeg 80. rođendana».

Nadbiskup Bauer, zahvaljujući na dobrim željama, podsjetio je na onu Sv. pisma: 'In potentatibus octoginta anni et amplius eorum labor et dolor'. U staračkim se to godinama osjeća. On nije nikada molio Gospodina za dug život, već samo: 'Fiat voluntas tua!' Zamolio je sve nazočne, da se mole za njega, e bi teške godine svoje starosti snosio na kršćanski način, ponizno i predano u volju Božju, a on će svoje staračke nevolje prikazati Bogu za dobro svega svećenstva i Hrvatskog Naroda.

Nadbiskup Bauer je bio vrlo žilave tjelesne konstrukcije. Prvu opasnu upalu pluća početkom godine 1934 je njegovo jako srce dobro svladalo. U toj je bolesti upotrijebio svu svoju moć, da dobije koadjutora s pravom nasljedstva. I nakon te bolesti je njegovo srce ostalo potpuno zdravo i jako te je pružalo naravno jamstvo, da bi mogao još nekoliko godina svoje staračke slabosti i tegobe svladavati. Bolesti su se, međutim, sada češće pojavljivale. Slijedećih se godina upala pluća nekoliko puta ponovila, a osim toga je dobio i upalu srednjeg uha, te se morao podvrći operaciji. No, duševna ga bistrina i pamćenje nisu nimalo napustili.

U siječnju, a djelomično i u listopadu, godine 1937 mogao je još predsjedati biskupskim konferencijama, a 7. ožujka je dobro izdržao nap